Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše

fullsizeoutput_6499

Svekoliko kršćanstvo, u svoj svojoj raznolikosti, tvrdi da mu je najvažnije poslanje navještati Isusa Krista i njegovu spasenjsku istinu.

Ipak, uime istine podijeljeni smo u različite crkvene i denominacijske klubove, opsađeni nevidljivim ali visokim zidovima, duboko u nama još uvijek nadahnuti nekim našim jihadima. Čak i kad drugoj upućuje smješak odobravanja, mnoga vjerska zajednica još uvijek za sebe misli da je upravo ona Bogom dana, ona prava, izabrana, poslana i obdarena upravo onim najbitnijim detaljima spasenjske poruke koje su iz nekog razloga zanijekane ostalima.

Pitam se kako sve to izgleda iz Isusove perspektive?

Nedjeljama, subotama, i drugim danima, jutrima i večerima, mnogobrojne zajednice proslavljaju razdvojeno istog Isusa; možda čak jedna uz drugu, u istoj ulici, ponekad u istoj crkvenoj zgradi. I tako otuđeni jedni od drugih, međusobno se osporavajući – slavljenjem, molitvama, čak i sličnim žargonom prizivamo Isusovo ime i nazivamo se njegovom djecom.

Zamislite sebe na Kristovom mjestu?

Stotine različitih ljudi, međusobno otuđenih i osporavanih, tvrde da vas osobno poznaju; da su upravo oni vaši najprisniji prijatelji. Međutim, ti isti vaši prijatelji međusobno ne razgovaraju, osporavaju jedan drugome autentičnost prijateljstva i poznastvo s vama, čak se međusobno svađaju. Neki su pak vrlo glasni i agresivni u svojatanju vašeg prijateljstva.

Tko je od njih vaš stvarni prijatelj?
Tko je od nas pravi Isusov prijatelj?

Razmišljajući o ovoj nelogičnoj, apsurdnoj i zbunjujućoj situaciji, koja zacijelo ne pridonosi općem najvještaju evanđelja, pitam se koliko je zbiljski Isus jedini i glavni sadržaj naših duhovnih ponuda svijetu? Dvojim poznajemo li mi uopće Isusa Krista čak i kad se na sva usta razmećemo o njemu, i jesmo li pošteni u našim tvrdnjama da nam je jedino stalo do toga da uzdignemo ime Isusovo?

Ili je ipak nešto drugo po srijedi?

Dok tako međusobno otuđeni i osporavani svijetu nudimo svaki svoga Isusa, ne prodajemo li mi u stvari naše omiljene idole i plemenske igračke zapakirane u kutijama obljepljenim posterima s likom maskotnog Krista – da nam ponuda lakše prođe na tržištu?

Tako u našim različitim paketima iz kojih se smješe “Isusove” maskote, zavisno o tome o čijem je paketu riječ, svijetu nudimo naše duhovne isključivosti. Oni većinski, dugovječniji i samodostatni nude nam svoje isključivo pravo na apostolsko nasljeđe, institucionaliziranu istinu i sakralnu baštinu. Oni manji ali ništa manje samouvjereni nude nam njihova isključiva prava na tumačenje objave, istine i Svetog pisma. Oni pak novijeg datuma, glasni i zanosni, nude nam svoje isključivo pravo na dodatnu božansku objavu, ekstazna iskustva u duhu, i svoje proroke i konfliktna proročka tumačenja.

I sve to uime Krista, spasenja, evanđelja i pravoga puta.

Tragična posljedica ovakvog stanja nije samo sablazan razjedinjene Crkve koja zbunjuje i najdobronamjernije, već i u tome što se ovakvom trgovinom nagrđuje ime Kristovo time što ga zlorabimo tek kao mamac za lovljenje riba, za njihovo učlanjivanje u naše eltine nebeske klubove, za strateško odmjeravanja snaga, za prebrojavanje duša – za dokazivanje da istina ipak stanuje samo na našoj adresi. A duše zavedene mišlju da ih hranimo Kristom, pokraj naših stolova ubiru tek mrvice evanđelja obogaćene izobiljem naših različitih doktrinalnih i teoloških pikantnosti. A tek poneki osjećaju da nešto nije u redu, te vape: «Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše»?

Ako zaista svi mi raznobojni kršćani i nadalje želimo svijetu nuditi plemenskog Isusa, onda nam je potrebno na trenutak zastati i ozbiljno se zapitati – tko nam je dao pravo da se spram Isusa Krista, Gospodina i Boga našega, i spram njegove objave odnosimo kao da je riječ o našem vlasništvu, o našim igračkama? Tko nam je dao pravo da manipuliramo s Onime koga ne možemo posjedovati već ga jedino možemo i moramo nasljedovati?

U ovim danima kada na različitim stranama obilježavamo i proslavljamo 500 godina Reformacije, i kada posvuda slušamo pozive na jedinstvo, ako nam je zaista stalo da budemo dio zbiljskog Kristovog zajedništva, tada nam se prije svega valja baciti pred noge Kristove, pobacati sve naše omiljene maskote, i iskrenih srdaca zavapiti: «Oprosti nam Gospodine što smo od tebe stvorili tisuću idola! Probudi nas i ukloni nam s očiju naša omiljena pokrivala!», te riječima apostola Pavla odlučimo da od današnjega dana više “ne želimo znati ništa drugo osim Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga”. 2. Kor. 2:2.

Audio zapis: Zakon, milost i obećanje

Na poziv postora, kolege i prijatelja Mihala Kreke u nedjelju, 26. ožujka 2017. godine gostovao sam u Baptističkoj crkvi Malešnica u Zagrebu, gdje sam poslužio s propovijedi s naslovom “Zakon, milost i obećanje”, i temom nadahnutom poslanicom Galaćanima 3:10-14. Propovijedao sam na engleskom a pastor Mihal Kreko poslužio je prijevodom na hrvatski. Poslušajte. Trajanje propovijedi 41:10 min.

Oslobođeni negativi

fullsizeoutput_6465
Moj otac Pavao Kukolja 1945. godine.

Autor svih fotografija: Pavao Kukolja

Kapitulacijom Hitlerove Njemačke 7. svibnja 1945. godine Drugi svjetski rat je bio službeno završen u Europi. Sljedećeg jutra, ulice grada Zagreba osvanule su puste. Tek tu i tamo mogao se čuti poneki pucanj.

Pripadnici ustaške, njemačke i dijelovi domobranske vojske, te kolone civila napustili su grad još u nedjelju i ponedjeljak. Zaputili su se u dugačkim kolonama prema austrijskoj granici uvjereni da im je bolje predate se savezničkim snagama nego li pasti u ruke partizana. Toga utorka ujutro na ulicama Zagreba nije bilo nikoga da pozdravi ulazak pobjednika. Građani koji su ostala u Zagrebu skrivali su se zabrinuti iza prozorskih sjenila i zastora. Nitko nije znao što očekivati od Narodnooslobodilačke vojske koja je svakoga trenutka trebala osvojiti prazne ulice i trgove.

fullsizeoutput_63e2

 

Tako je izgledalo jutro osobođenja Zagreba u utorak 8. svibnja 1945. godine, prema sjećanjima mog pokojnog strica Stjepana. Od ranih dana moga djetinjstva uvijek sam iznova, s novom dozom znatiželje volio slušati stričeve ratne doživljaje. Pričao mi je kako je kao domobran bio zarobljen negdje u Slavoniji, pa je nakon dvomjesečnog zarobljeništva pristupio partizanima jer je znao da će u suprotnome završiti u “trinaestom bataljonu”, da bi nakon nekog vremena s još dvojicom suboraca pobjegao iz partizana.

fullsizeoutput_6469

 

Moj je stric na vlastitoj koži dobrano osjetio svu težinu rata na tlu Hrvatske. Što poradi neizbježnih vojačenja koje niti jedan punoljetnik nije mogao izbjeći, a što poradi zarobljavanja on je u četiri godine rata višekratno skidao i oblačio domobransku i partizansku uniformu, da bi na kraju okusio strahote Križnog puta s kojega je jedva izvukao živu glavu. Njegov grijeh bio je u tome što se usudio pobjeći iz partizana. Nije stoga niti čudo što se toga utorka moj stric nije previse radovao ulasku pobjednika u grad Zagreb.

Moga oca Pavla vežu pak posebna nezaboravna sjećanja uz taj povijesni utorak oslobođenja Zagreba.

fullsizeoutput_646c

 

I on je nedobrovoljno podario pet najboljih godina svoje mladosti obsluživanju ratnog i poratnog režima. Najviše se sjeća gladovanja i promrzavanja. Umjesto puške na ramenu je nosio lopatu s kojom je popravljao ceste i uklanjao ruševine, kopao rovove i jame za postavljanje telefonskih stupova, i obrađivao napuštene njive.  Unatoč nedaćama Pavao se nije lako predavao. Optimizam mu je vraćala njegova fotografska kamera od koje se nikada nije razdvajao. Toga utorka oslobođenja, poput većine Zagrepčana on je jutarnje sate proveo provirujući kroz prozor, i slušajući poruke Hrvatskog krugovala, kako se u to vrijeme nazivala radijska postaja Zagreb. A pri ruci mu je bila njegova kamera, spremna za akciju u pravom trenutku.

fullsizeoutput_63e8

 

U svom privatnom, obitelji namijenjenom životopisu, napisao je: “Partizanska vojska ušla je 8. svibnja 1945. godine u prazan Zagreb bez ikakvog otpora. Građani su se bojali izaći na ulice. Prošlo je pola dana I tek se tada broj građana na ulicama počeo postpuno povećavati. Ja sam među prvima izašao na ulicu. Ponio sam sa sobom moj fotoaparat kako bih napravio više snimaka.” I zaista, u poslijepodnevnim satima toga sudbonosnog utorka na zagrebačkim ulicama, od Vlaške i Jurišićeve pa sve do Trga Bana Jelačića nije ponestajalo privlačnih motiva za slikanje.

fullsizeoutput_63bd

 

Nažalost, do današnjeg dana, sedamdeset godina kasnije, od fotografija koje je moj otac poslikao na dan oslobođenja Zagreba sačuvano je svega nekoliko izbledjelih i oštećenih slika. Iako je zub vremena učinio svoje, i možda upravo poradi toga, njihova je dokumentarna vrijednost porasla. Naime, trebalo je imati dovoljno drskosti i među prvima s kamerom zakoračiti na ulice Zagreba u trenucima pojavljivanja partizana. Ipak, očeve slike nikada se nisu pojavile u javnosti. A ako je poneka i pronašla svoje mjesto na nekom portalu ili izložbi, onda je ona ugledala svjetlo dana pod nekim drugim, podobnijim imenom.

fullsizeoutput_63eb

 

Naivan i nedorastao lopovlucima, te donekle nesvjestan važnosti trenutka moj je otac predao negative na razvijanje jednom zagrebačkom fotografskom obrtniku koji mu je uredno pripremio i predao slike, ali mu razvijene negative nikada nije vratio. Puka slučajnost?  Nesmotrenost moga oca? Ili je ipak riječ o tome da je neimenovani fotograski obrtnik bolje razumio znakovitost trenutka i vrijednost snimljenog materijala, te je s umišljajem prisvojio ono najvrijednije – negative?

Tijekom ovih zadnjih nekoliko godina više sam puta na godišnjicu oslobođenja Zagreba na raznim web stranicama naletio na objavljene fotografije raznih autora (nema ih puno) s prizorima ulaska partizana u Zagreb u utorak, 8. svibnja 1945. godine. I više puta mi se učinilo da me neke od tih slika neodoljivo podsjećaju na one s negativa koje mu zagrebački fotografski obrnik nikada nije vratio.

fullsizeoutput_63ea

Audio prilog: Moj otac Pavao Kukolja govori o tome kako je u ratnim i poratnim godinama ostao bez dva fotografska aparata. Prvi mu je oduzeo jedan njemački stražar (1944), a drugi je prodao kako mu ga ne bi oduzeo oficir OZNA-e (1946). 

Dodatak, 12. listopada 2017:

Listajući stranice očeve obiteljske biografije pronašao sam dio posvećen fotografskim aparatima bez kojih je moj otac, Pavao Kukolja ostao na različite načine:

scan0047“U Drugom svjetskom ratu ostao sam bez dva fotografska aparata. Prvog sam u znak zahvalnosti za učinjenu uslugu poklonio jednom nižem časniku pri povratku iz Bosne u Zagreb. Drugi aparat mi je oduzeo jedan njemački vojnik poslije bombardiranja tadašnjeg aerodroma na Borongaju, jer me je vidio da sam slikao jedan njihov uništeni avion.

Trećega mi je htio uzeti jedan niži officir OZNA-e nedugo nakon rata, jer sam bio prijavljen da sam slikao nešto što po njihovom pravilu nisam smio slikati, iako u blizini nije bilo nikakvog znaka zabrane fotografiranja. Iako je pokupio negative, to mu nije bilo dovoljno. Tražio je od mene da mu predam i fotoaparat. Ja sam u međuvremenu poslao moj fotoaparat u Zagreb, i po mom prvom dolasku u Zagreb prodao sam ga jednom fotografu po nižoj cijeni. To sam učinio jer nisam želio da moj fotoapart završi u posjedu ovog officira OZNA-e.

Još sam ostao bez jednog fotoraprata podosta godina kasnije. Prigodom posjeta Novom Sadu Tihomiru (koji je tada imao sedamnaest godina) jedna grupa uličnih nasilnika oduzela je moj lijepi japanski fotografski aparat.”

Audio sjećanje: Misli iz Biblije

DSC01010
Dubravko Sidor i Rosanda Tometić

Prije nekoliko tjedana dao sam intervju Darku Kovačeviću, današnjem direktoru adventističkog studija “Glas nade” u Zagrebu u kojem smo razgovarali o pionirskim danima istoimene radijske djetlanosti u Hrvatskoj, a prije toga i na području bivše Jugoslavije. Prisjetili smo se također i na produkciju kratkih i posvuda prihvaćenih radijskih emisija “Misli iz Biblije”, koje je u ranim devedesetima prošlog stoljeća emitirala veća skupina UKW (FM) radijskih postaja u Hrvatskoj i Sloveniji. Tih sam godina obnašao dužnost glavnog urednika Adventističkog radija u Hrvatskoj i Sloveniji. Nedavni intervju potaknuo je u meni ponešto nostalgije za tim kreativnim i izazovnim vremenima prije dvadeset i nešto godina, pa sam u vlastitoj arhivi potražio neke ostatke radijskog stvaralaštva moga tima, i pronašao dio jedne od emisija “Misli iz Biblije” koju smo pripremili tijekom 1991. godine, te je potom emitirali na nizu radijskih postaja tijekom sljedećih nekoliko godina. Autori teksta u priloženoj emisiji bili su Bruno Baršić i Tihomir Kukolja, a tekst su čitali poznati spikeri Hrvatskog radija, Dubravko Sidor i Rosanda Tometić. Naslov teme: Božji put pomirenja. Poslušajte.

U ime naroda uhapšeni ste!

10

Ovih dana napunilo se točno sedamdeset godina od vremena kada je u revolucionarnom zanosu tek završenog Drugog svjetskog rata ideološki nabijeni Okružni sud grada Zagreba osudio cjelokupno vodstvo Adventističke crkve u Hrvatskoj na višegodišnje kazne zatvora i prisilni rad. Ovaj tekst u izvornom obliku pripremio sam i prvi puta objavio 1999. godine. Budući da vjerujem da bi bilo pogrešno ovakve događaje prepustiti zaboravu, ovaj osamnaest godina stari tekst ponovno želim podijeliti s prijateljima.

Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire zaboravu prepušten sudski proces sedmorici adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem”.

Riječ je o pastorima – Mirku Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od 1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata morala djelovati u ilegali, odnosno samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.

Između 1991. i 1994. godine nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala glasilo “Život i zdravlje”.

Međutim, krajem 1942. godine, ustaške vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i nakladničkog urednika Crkve.

“Tada su nam iz vjerskih krugova bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava. Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.

Međutim, nastupanjem komunističke vlasti u svibnju 1945. godine očito je ovaj izolirani posjet skupine predstavnika Adventističke crkve u Hrvatskoj postao smrtnim grijehom ove vjerske zajednice. U to vrijeme nova vlast FNRJ-a (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) bila je po karakteru i ponašanju vrlo slična boljševičkoj vlasiti Sovjetskog saveza. Tijekom poratnih godina i jedni i drugi nisu štedjeli truda, niti im je nedostajalo kreativnosti u smišljavanju načina progona “klasnih i ideoloskih neprijatelja”. A vjerske zajednice i njihovi vođe bila su česta i omiljena meta.

I tako je u proljeće 1947. godine “Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji, utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio kao prvorazredne “neprijatelje naroda”  i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz težak tjelesni rad.

fullsizeoutput_63c1

Zagrebački dnevnici Vjesnik i Hrvatski narod, tiskani  2. svibnja 1947. godine, pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a čija je zadaća bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom navedeni dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi  “rukovodioci adventističke sekte odmah nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora, te su neposredno ili posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim vlastima na vojničkom i političkom polju.”

Optužnica je također teretila pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata.” Nadalje, njihov se grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.

Teško inkriminirajuće riječi optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost “narodnog” suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen “na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”

fullsizeoutput_63fc
Tamburaški orkestar adventista u Zagrebu u ranim poratnim godinama

Kako ratne, tako su i poratne godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti Adventističke crkve sa sjedištem u Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća  21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!”

Režim koji je u svom utopijskom zanosu 1947. godine još uvijek vjerovao da će montiranim procesima vjerskim dužnosnicima potčiniti njihove zajednice svojim ideološkim stremljenjima – kad se u redove novokrštenika po službenoj dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama; kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti “podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti u godinama diktature NDHa, a niti fašisti za  “narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje vjere kako su to najbolje znali,  te opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.

Teško je vjerovati da će danas netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora nedužno osuđenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve zadovoljštine.  Također teško je povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni” podizati prašinu oko nepravde počinjene prije sedmadeset godina.

Ipak, barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu.  Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.

Ovaj članak prvi puta je podastrijet javnosti 15.veljače 1999, godine. Također objevljeno u http://adventisti.hr/kroza-zamagljeno-zrcalo/

Hrvatska treba prihvatiti iranske izbjeglice

rcrr90
Izbjeglice između Šida i Tovarnika u rujnu 2015.

U Hotelu Porin u Zagrebu, u koji su smještene izbjeglice, među stotinama tražitelja međunarodne zaštite iz raznih zemalja smještena je i skupina od trideset tražitelja azila iz Irana. To su poglavito mladi ljudi, obrazovani i s uspješnim poslovnim karijerama, među kojima se može pronaći i nekoliko obitelji s djecom. Niti jedan od njih nije napustio Iran iz gospodarskih razloga ili zbog ratne pogibelji. Svi su se oni našli u Hrvatskoj zbog ozbiljne ugroze vlastitih života jer su se, još dok su živjeli u Iranu, usudili napustiti islam i prihvatiti kršćanski vjeronazor. Ili su pak postali simpatizeri kršćanskog svjetonazora, što je očima iranskih svjetovnih i vjerskih vođa jednako neprihvatljivo kao da su postali kršćani.

U Islamskoj Republici Iranu u ovome trenutku živi i raste prikriveni kršćanski pokret koji, po nekim procjenama, broji oko dva milijuna sljedbenika Isusa Krista, u potpunosti sastavljen od građana Irana koji su temeljem vlastitog izbora napustili islam. Brojni međunarodni vladini i nevladini dokumenti potvrđuju da iranskim građanima, koji su ostavili islam u zamjenu za kršćanstvo, prijeti odbacivanje obitelji, neumoljiv pritisak islamske zajednice, izdaja, prokazivanje čak i od strane članova obitelji i bliskih prijatelja, progon, mučenja, teške i dugotrajne zatvorske kazne, i čak smrtna kazna.

Ugledna organizacija Otvorena vrata (Open Doors), koja pomno prati stanje u državama u kojima su vjerske slobode ozbiljno ugrožene, imenovala je Iran kao osmu zemlju po redu na popisu od pedeset zemalja u kojima je na snazi ozbiljan progon kršćana. Iran se po pitanju zlostavljanja kršćana nalazi u društvu sa Sjevernom Korejom, Afganistanom i Sudanom. Nedavni izvještaj Otvorenih vrata tvrdi: “U Iranu kršćanstvo smatraju prijetnjom islamskom identitetu Republike. Obraćenici na kršćanstvo predstavljaju najveću skupinu kršćana u Iranu, i najviše su progonjeni. Zatvaranje i zlostavljanje su redovita pojava za svakoga tko se uključi u kršćansku službu ili evangelizaciju.”  Ukratko, u Iranu ostavljanje islama i prihvaćanje kršćanstva je životno opasna odluka, nemoguća bez čvrstog osobnog osvjedočenja.

Da je tome tako potvrđuju i životne sudbine skupine Iranaca koji svoje utočište i zaštitu od vjerskog progona traže u Hrvatskoj, zemlji koja svojim zakonima i ustavom štiti vjersku slobodu svakoga, uključujući i slobodu na javno vjersko očitovanje i promjenu vjeronazora. Poradi njihove osobne sigurnosti ne želimo za sada zadirati u njihove životne priče. Dovoljno je naglasiti da su svi oni već dobro osjetili na vlastitoj koži što znači biti prognan iz obitelji i društvene zajednice, zlostavljan, praćen, zatvaran, pretučen, kao i što znači živjeti u ozračju stalne životne opasnosti.

U raznima zemljama Europske unije u ovom trenutku privremeno živi poveća skupina Iranaca koji, poput skupine u Hrvatskoj, mole da im se omogući ostajanje u Europi zbog ozbiljnog vjerskog progona u Iranu. Vlasti u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Austriji, poput vlasti u Hrvatskoj, sučeljavaju se s ozbiljnim dvojbama što učiniti s azilantima iz Irana. Iz različitih izvora organizacija u Europskoj uniji koje se brinu o zaštiti iranskih izbjeglica i njihovom dušobrižništvu, pristižu informacije da vlasti tih zemalja sporo i nevoljko donose pozitivnu odluku o trajnom prihvaćanju iranskih izbjeglica. Slično je i u Hrvatskoj, a razlozi ovoj sporosti nalaze se u nerazumijevanju donositelja odluka o stvarnom stanju vjerskih nesloboda u Iranu, njihovoj sumnjičavosti u iskrenost iskustva “obraćenja” bivših sljedbenika islama, a ponajviše zbog straha da bi se prihvaćanjem iranskih izbjeglica mogli narušiti snošljivi odnosi s Iranom.

Valja imati na umu da Iranu nikako ne odgovara situacija u kojoj bi europske države s naklonošću gledale na sve veći broj izbjeglica koje napuštaju Iran zbog vjerskog progona. Predstavnici iranskih vlasti rado ostavljaju dojam da je Iran vjernički snošljivo pluralističko društvo. Primjerice, na nedavno održanoj godišnjoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj veleposlanik Islamske Republike Iran Mohammad Reza Sadegh pozitivno se osvrnuo na religijski pluralizam naglasivši “važnost međusobnog upoznavanja kako bi se svekolike slobode što bolje ostvarile”

Međutim, samo je djelomično istina da Iran poštuje vjersku slobodu svojih građana, i to samo u onim slučajevima kad je riječ o etno-vjerskim skupinama s povijesnom dugotrajnošću na prostorima koje danas pokriva Iran. Američki State Department izvještava da Ustav Irana navodi da su “u okvirima određenim zakonom zoroastrijanci, židovi i kršćani jedine priznate vjerske manjine kojima je dopušteno da prakticiraju svoja verovanja”. Međutim, ovaj izvještaj dodaje da su čak i pripadnici ovih “priznatih” vjerskih zajednica nerijetko zatvarani, maltretirani i podložni vjerskoj diskriminaciji.

Površnom analizom netko bi vrlo lako mogao zaključiti da iako u Iranu kršćanima ne cvjetaju ruže, situacija i nije tako loša, tim više što je Iran potpisnik Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima koja obvezuje sve zemlje potpisnice na poštivanje prava “na slobodu mišljenja, savjesti i vjere” svojih građana (članak 18). Nažalost, upravo se činjenica da je Iran potpisnik ove deklaracije često i koristi u odbijenicama koje iranski tražitelji azila primaju nakon dugog čekanja. Drugim riječima, iranskim azilantima želi se poručiti da su njihovi zahtjevi neutemeljeni jer se Iran službeno deklarira kao zemlja koja poštuje vjerski pluralizam.

fullsizeoutput_63bbMeđutim, ono što donositelji odluka o molbama iranskih azilanata propuštaju prepoznati jest razlika između umjetnog vjerskog pluralizma i zbiljskog poštivanja vjerskih sloboda svih građana, a koja je se odnosi na “pravo da se mijenja vjera ili uvjerenje” (Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, članak 18). U Iranu ta naizgled mala razlika u stvarnim sudbinama mnogih obraćenika na kršćanstvo predstavlja razliku između života i smrti. Drugim riječima, ukoliko se Hrvatska ogluši na molbe iranskih izbjeglica da im se omogući ostanak u Hrvatskoj, takvim ih odlukama Hrvatska prepušta na nemilost iranskih vlasti koje će ih u slučaju prinudnog povratka zasigurno podvrći zlostavljanju, mučenjima i gotovo sigurnoj smrtnoj opasnosti. Upravo zbog toga izbjeglice iz Irana znaju reći: “Ako nas hrvatske vlasti vrate natrag u Iran, to je isto kao da su nas i sami osudili na smrt.”

Hrvatska je dovoljno velika da u svojem okrilju nađe mjesta i za trideset kvalitetnih mladih ljudi iz Irana koji u ovim tegobnim vremenima traže njezinu zaštitu. U njoj ima mjesta i za nekoliko stotina izbjeglica iz raznih drugih zemalja u kojima bjesne svakojako nasilje i nemilosrdna ratna stradanja. Hrvatska se još uvijek sjeća što to znači biti prognanikom i izbjeglicom. U svojoj vlastitoj velikoj ratnoj nevolji prije dvadeset pet godina Hrvatska je u svoj zagrljaj velikodušno primila stotine tisuća izbjeglica i prognanika iz okupiranih dijelova Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.

Napose, Republika Hrvatska ima i obvezu prema međunarodnoj zajednici, poglavito prema Ujedinjenim narodima, jer je i sama potpisnica Opće deklaracije o ljudskim pravima, da će prihvatiti ljude iz trećih zemalja čiji su životi neposredno ugroženi. Hrvatska je napokon to i sama izrekla vlastitim Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji u šestom članku tvrdi: “Zabranjeno je prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti određenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.”

Stoga, otvorimo srce, izrazimo sućut, prihvatimo izbjeglice, prevladajmo predrasude, i spasimo njihove živote!

Objavljeno prvi puta, Autograf 30. ožujka, 2017.

Svakako pročitajte i intervju kojeg tjedniku Nacional dao Ed Saleh iz Kanade za vrijeme nedavnog posjeta Hrvatskoj, “Kada bih se vratio u Iran uhitili bi me i osudili jer sam kršćanin”, te članak kojeg je ovih dana objavio autograf.hr, “Crkva upozorava na nepravilonosti u tretmanu izbjeglica u RH“.

U Hrvatskoj osnovana prva iranska kršćanska zajednica

fullsizeoutput_5898

Pod okriljem Baptističke crkve Malešnica u Zagrebu i pastorom Mihalom Krekom, u Zagrebu je ovih dana osnovana prva iranska Baptistička zajednica HAMGAM, odnosno prva iranska slobodna kršćanska zajednica u Hrvatskoj sa skupinom od 30 vjernika i prijatelja kršćanske vjere.

Iranska kršćanska zajednica u Zagrebu okuplja iranske izbjeglice, tražitelje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, koji su u Hrvatsku pristigli poradi ozbiljne ugroze vjerskih sloboda, a time i ugroze njihovih života. Riječ je o izbjeglicama koji su svojim vlastitim izborom napustili islam i prihvatili kršćanstvo. Dio izbjeglica učinio je to još u Iranu, a neki među njima prihvatili su kršćanstvo u danima izbjeglištva.

Iako je Iran potpisnik Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, koja u 18. članku obvezuje zemlje potpisnice na jamčenje slobode «mišljenja, savjesti i vjere», te «slobodu da se mijenja vjera i uvjerenje», nasuprot tvrdnjama iranskih vlasti da je u Iranu vjerska sloboda zajamčena svim građanima, napuštanje islama i prihvaćanje kršćanske vjere kažnjava se vjerskim, društvenim i obiteljskim žigosanjem, te progonom, teškim zatvorskim kaznama, i nerijetko smrtnom kaznom. Ove činjenice potvrđuju sve vjerodostojne međunarodne agencije koje se bave zaštitom ljudskih prava i vjerskih sloboda.

Pastor Mihal Kreko, čija je Baptistička zajednica pružila duhovno utočište skupini iranskih izbjeglica, izjavio je da «što se Ustava Republike Hrvatske i hrvatskih zakona tiče, prepoznavanje i uživanje ljudska prava i religijskih sloboda Hrvatska se nalazi na samom vrhu demokratskih država Europe i svijeta. Kao takva Hrvatska ima obvezu prema međunarodnoj zajednici i UN-u prihvatiti tražitelje međunarodne zaštite čije su slobode i životi ugroženi zbog ozbiljnih narušavanja vjerskih sloboda u matičnim zemljama tražitelja zaštite.»

IMG_3798
Pastor Mihal Kreko

Pastor Kreko je dodao: «Moja crkvena zajednica podupire pravo svih izbjeglica koji u ovome trenutku traže zaštitu u Hrvatskoj zbog ratnih stradanja na Bliskom istoku bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, no u ovome trenutku posebno nam je na srcu sudbina izbjeglica iz Irana koji su izrazom svoje slobodnog izbora prihvatili kršćanstvo, budući da prepoznajemo u kakvu će pogibelj biti bačeni u slučaju nerazumijevanja hrvatskih vlasti prema njihovom potraživanju da im se odobri trajni ostanak u Republici Hrvatskoj.»

Baptistička crkva Malešnica i njezini članovi uz duhovnu skrb pružaju kvalitetnu opće ljudsku i integracijsku pomoć izbjeglicama koja uključuje pravnu pomoć, seminare učenju hrvatskog jezika i hrvatske kulture, te materijalnu pomoć. Domovi vjernika Baptističke crkve Malešnica također su otvoreni potrebama izbjeglica, u kojima susreću toliko im potrebitu ljudsku toplinu i prijateljstvo. Humanitarnom i duhovnom djelovanju Baptističke crkve Malešnica spram izbjeglica u Hrvatskoj, širu nesebičnu, potporu daje i hrvatska baptistička humanitarna organizacija CBA – Croatian Baptist Aid.

Iranske slobodne kršćanske zajednice HAMGAM u Europi udružene su Europski savez HAMGAM koje broje oko 200 crkvenih zajednica.

Većina članove iranske kršćanske zajednice HAMGAM u Zagrebu u ovome trenutku očekuju rezultate Ministarstva unutarnjih poslova o statusu njihova ostanka u Hrvatskoj, a žive u centru za privremeni prihvat izbjeglica u hotelu Porin u Zagrebu.

Objavljeno prvi puta u javnosti 10. ožujka 2017. godine.