Mudro se ponašajte 

Zapažanja na članak Matije Kovačevića „Mudro se ponašajte prema onima vani“ objavljen u časopisu Adventistički pregled, studeni – prosinac 2021. Članak Matije Kovačević prilažemo ispod ovog zapažanja.

Autor Dr. Dragutin Matak

Propovjednik pripravnik Matija Kovačević ima dara za pisanje i umije aktualizirati štiva koja piše. Tako i počinje svoj članak „Mudro se ponašajte prema onima vani“ u kojemu tvrdi da se nalazimo „u razdoblju mnoštva kontroverznih tema… u ratu riječi.“  Ratuje se sve po svud,  Ja tu ne bih izostavio stvarne žrtve ovog rata – ljude koji umiru zbog meteža u informiranju o ovoj pandemiji.

Plemenito je što autor opominje o negativnom utjecaju javnih rasprava na društvenim mrežama u kojima obiluju neistine, uvrede, optužbe, nepristojnosti itd. Kome je ugodno biti izložen takvim zlostavljanjima? Sebe radi i zbog naših prijatelja nešto valja poduzeti. Čini se da su ovo osnovne opcije: 1. Brisati neprikladne komentare ili čak blokirati sudionike koji ne mare za uljudne opomene. 2. Strpljivo objašnjavati složenu situaciju iskrenim, ali neupućenim sudionicima, koji mogu imati koristi od tog načina komuniciranja. 3. Ne upuštati se u „vruće“ teme, ili jednostavno ne koristiti društvene mreže. Treća mogućnost je najmanje učinkovita jer svijet vrvi raznim i raznovrsnim lako dostupnim informacija, i ništa ne reći ili poduzeti, više je nego neodgovorno. 

Idealno rješenje je (autor ispravno citira australskog propovjednika), njegovanje snažnijih međuljudskih odnosa, jer „snažna retorika nema utjecaj da promijeni tuđe poglede i mišljenje.“ Slijede pozivi da ne dopustimo adrenalinu sukoba da nas duhovno otupi već da se okrenemo Kristu u kojem se nalazi „sva punina.“  Ovo je vrhunska misao članka koja upućuje na kristolike međuljudske odnose. Tu se mogao isticati Isusov primjer nesebičnosti, okrenutosti prema dobru drugih – čak i svojih neprijatelja, požrtvovnosti itd. Međutim, autor ne razmišlja u tom pravcu. Umjesto toga, nižu se razne upitne tvrdnje, pletu scenariji podjela i relativizira sadašnja situacija u vezi s pandemijom. Spomenimo samo nekoliko primjedbi.

1. Primjer baptističke prijateljice koja se sablaznila kad je doznala kako adventisti raspravljaju „vruće“ teme – ranije nauk o Trojstvu, a sada pandemiju. Je li treba vješto kamuflirati svoje slabosti? Zavisi li naš misijski uspjeh od vještog prikrivanja onoga kakvi mi zapravo jesmo ili treba otvoreno i o tome govoriti i isticati ono pozitivno što zvanično podupiremo kao Crkva? Prije ili kasnije, nakon našeg zataškavanja, doći će do otrežnjenja i još dubljeg razočaranja. Zapazite, i ja imam više od dvije tisuće prijatelja na FB-u među kojima su i sveučilišni profesori i drugi ugledni ljudi. Ja ih štitim od vulgarnosti, ali ih ne lišavam spoznaje iz prve ruke o tome kakvi su adventisti. Iako su neki od nas pod utjecajem suvremenih populizama i fanatizama, ima puno odmjerenih i hrabrih adventista koji se opiru vjerskom senzacionalizmu, teorijama zavjera i sveznanju pojedinaca u kontekstu pandemije i teologije.

Spominjem i svoj nedavni doživljaj. U rujnu 2021. za emisiju Religijski forum (Hrvatski Radio 1. program) intervjuirao me je poznati voditelj Ivan Dukarić-Stubičar na temu koju je on zadao „Izazov pandemije i kršćanske zajednice“. Prije same emisije, u pripremi ovog kratkog razgovora ja sam mu počeo nizati pozitivne i napredne stavove naše Crkve koja poštuje osobnu odluku, ali i savjetuje cijepljenje. Međutim on me je odmah pitao, a što je s dr. Terzinom, jer dr. Terzin je gostovao u njegovom programu prije nekoliko godina. Ovaj profesionalac prati što se događa u njegovom polju interesa. Objasnio sam mu da se radi o osobnim stavovima ambicioznog znanstvenika koji su u oprečnosti sa službenim stavom Crkve. Tog mu je trenutka bilo sve jasno i rekao je da je to slično onim katolicima koji se ne slažu sa svojim papom. 

U tom pravcu je i tekao naš razgovor. Isticao sam službeni stav Crkve koji nam može i treba biti na ponos, a i spomenuo sam da ga svi ne poštuju, već nude svoja rješenja i ističu svoja osobna prava. Uostalom poslušajte razgovor od 8 minuta. Ništa nisam prikrivao niti zataškavao. Prosudite sami je li ostavljen pozitivan dojam o adventistima u vrijeme krize. Poslušajte. Čini se da je Matijin primjer igranje skrivača jer nikad ne znaš tko i kad će te otkriti. Slično je i s FB raspravama. Treba brisati samo banalne i nepristojne priloge ili ih uopće ne objavljivati na društvenim mrežama.

2. Iz razloga što ne ističe objedinjavajuću ulogu Crkve, autor stvara scenarij dvije skupine koje se sukobljavaju i podjednako su odgovorne za nejedinstvo i loš primjer. Ovo je klasično relativiziranje koje nikuda ne vodi. Ako se prenosi službeni savjet Crkve da se cijepimo i pravo pojedinca da o tome odluči, onda je to jednostavan i jasan naputak koji poziva na slogu. Međutim, kad netko razumije svoje pravo da odluči o cijepljenju kao svoje pravo da dovodi u pitanje i opovrgava savjet Crkve, onda je to uzrok podijeljenosti. Savjet možemo i ne moramo prihvatiti, ali umanjivati, negirati ili tajiti (držati u ladicama) savjet Crkve, je zlouporaba koja ne dovodi samo do polarizacije, već ljudi zbog toga umiru u neznanju.

3. Tko može osporiti biblijski savjet apostola Pavla u Kološanima 4,5. „Mudro se ponašajte prema onima vani.“ – iako je kontekstualno ovo savjet gospodarima u odnosu na njihove robove.? Ovom biblijskom retku valja dodati i misao u Mateju 5,16. „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Kao sol tako i svjetlo i mudro ponašanje je od blagoslova onima vani. Svaki „sastojak“ duhovne stvarnosti ima svoj prepoznatljiv doprinos. Sol daje ukus; svjetlo pomaže pri orijentaciji; mudrost se očituje u istinoljubivosti po svaku cijenu, a ne u zataškavanju.

Prisjetimo se, ni Isus ni apostol Pavao se nisu ustručavali reći i snažne riječi ukora u javnosti onima koji su u javnosti izvodili nepodopštine. Isto tako, bi li Evanđelje bilo snažnije da je Sveto pismo previdjelo Davidov grijeh, Pavla kao progonitelja i Petra izdajicu? Svi ti ljudi su priznali svoje grijehe i dali nam primjer kako se dići iz blata – pokajati. Takvo hrabro stajanje za ono što je pravo ne odbija ljude, već im ulijeva nadu da ima onih koji su spremni stati za ono što je pravo, pa makar se i nebo srušilo. Ti hrabri i bogobojazni ljudi su vjesnici potpune promjene koju sada doživljavamo kao predokus budućnosti koju samo Bog jamči.

Sve u svemu, članak se ne odlikuje dubljim duhovnim promišljanjem koje je potrebno u našem složenom vremenu. 

______________________________________

U nastavku prilažemo članak Matije Kovačevića objavljen u Pregledu od prosinca 2021. godine:

Nalazimo se u čudnom razdoblju — u razdoblju mnoštva kontroverznih tema koje traže našu mobilizaciju. Neki od nas su unovačeni protiv svoje volje, a neki od nas kao dragovoljci spremno jurišaju u bitku. Nalazimo se u ratu riječî. I svaka strana traži našu potpunu privrženost. Ne libimo se žustro raspravljati gdje god se nađemo: bilo kod prijatelja, na radnom mjestu, u školi, na fakultetu, u crkvi; ili na omiljenom ratištu — društvenim mrežama. Iza zatvorenih vrata naših ekrana, koji omogućavaju otvorenu neprijateljsku komunikaciju, ne bojimo se uputiti najoštrija upozorenja, ukore i osude. Oni od nas koji su i prije tome bili skloni, ratnički su željno dočekali novo streljivo. 

Ali čak i oni od nas koji su se desetljećima zgražali nad bilo kime tko bi se usudio prokazati grijeh i zabludu, smatrajući takvu braću staromodnim propovjednicima “ognja i sumpora”, koji nemaju veze s Isusom bezuvjetne ljubavi, blagosti i milosti, odjednom su postali prvi koji se pozivaju na Isusovu “tvrdu ljubav”, oštre riječi i bič u Hramu. Smatrajući da smo obuzeti jednako pravednim gnjevom za jednako presudnu stvar, ne ustručavamo se mahati i mahnito udarati novonabavljenim bičem po užarenim zidovima Facebooka. 

Je li ikome stalo do kolateralnih žrtava rata riječî? 

Ali dok sipamo verbalne rafale i miniramo mostove dugogodišnjih odnosa na otvorenim bojnim poljima poderanih društvenih mreža, ne mogu pobjeći od pitanja koje me uporno vuče za rukav: Imaju li adventisti neadventističke prijatelje? I ako imaju, jesu li svjesni da svaka rasprava u kojoj sudjeluju na nečijem zidu, a čije postavke privatnosti su ostavljene na javno (public), iziđe na početnoj stranici (feedu) Facebooka svim njihovim prijateljima, uključujući neadventiste? 

O kojem god verbalnom bojištu da je riječ — bilo da je to korona, maske, cijepljenje, ravna zemlja, rukopolaganje žena, Trojstvo ili nešto drugo — ako komentiram takvu javnu raspravu, to će, zajedno sa svim uvredama, optužbama, pa i nepristojnostima, u mojem slučaju vidjeti oko 220 neadventističkih rođaka, prijatelja iz škole, fakulteta, nekadašnjih profesora, mojih i ženinih kolega s prethodnih poslova, učenika i njihovih roditelja, sumještana, prijatelja iz trkačkog kluba i drugih udruga; pjevača, glazbenika i drugih poznanika (a tu ni ne računam sadašnje i bivše prijatelje biblijske istine i bivše članove Crkve). 

Razumijem da nečija struktura prijatelja na društvenim mrežama može biti drukčija, ako je većinu svojeg životnog vijeka proveo u adventističkim ustanovama ili, primjerice, ne dodaje neadventističke prijatelje na Facebook. Ne sudim nikoga, samo upozoravam, jer oni koji ih imaju, možda nisu svjesni da čak i ako ne stave raspravu na svoj zid, svi mogu vidjeti da u njoj sudjeluju, kao i sve tuđe komentare (ako je javna). Razumijem želju da se uključimo, i priznajem da sam prethodnih mjeseci puno puta kipio u sebi, vidjevši koliko se informacije izvrću i krivo razumiju, te htio pridonijeti svojim komentarom. Ali svaki put me spriječila ista stravična pomisao: To će vidjeti neki od mojih neadventističkih prijatelja. 

Podijelit ću primjer koji pokazuje zašto je ta pomisao za mene danas stravična i tvrdoglavo ostaje takva. Prije manje od desetak godina stavio sam na svoj Facebook zid poveznicu na jedan članak, i to konzervativnog Douga Batchelora o Trojstvu, ne znajući razmjere protivljenja toj doktrini. Otvorile su se ustave, ali ne bih rekao nebeske, sudeći po duhu onih koji su kroz njih provalili. Meni dotad neznane dobro uvježbane specijalne jedinice izrešetale su taj dobronamjeran ali naivan post s dvije stotine komentara, uz neizostavno zapaljiv ton i optužbe; a ja ih, želeći svima dati slobodu izražavanja, nisam brisao. 

U to vrijeme sam intenzivno razgovarao s jednom baptistiškom prijateljicom, nekadašnjom kolegicom sa studija antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja se zbog nekih mojih Facebook statusa o Bogu što su joj se svidjeli otvorila i postavljala iskrena pitanja koja su je zanimala. Čak je uzela Veliku borbu za sebe i svojeg dečka kojeg je mučilo pitanje Crkvenih manipulacija u proπšosti i sadašnjosti. Nekoliko tjedana nakon toga je namjeravala doći na posvećenje naše novorođene kćeri u crkvu. Ali, spriječio ju je nenadani teroristički napad na mojem Facebook zidu. Nakon što je vidjela tu raspravu o Trojstvu, nikad se više nije javila. Povremeno ostavi lajk na neki moj post, ali ne želi više otvoreno razgovarati. 

Možemo li je osuditi? Potpuno je prirodno uplašiti se zajednice u kojoj ima ratobornih ljudi koji vjeruju čudne stvari i promiču ih na ružne načine. Tada sam obećao sebi i Bogu da nikada više neću stavljati na svoj zid takve rasprave, a kad sam prije koju godinu shvatio da se vidi i moje sudjelovanje u tuđim raspravama, čak i u grupama ako su javne, i to sam prekrižio, makar te rasprave bile i potrebne Crkvi. 

Kako je apostol Pavao pristupio kontroverznim temama? 

Kao u mnogim drugim stvarima koje trenutno muče Adventističku crkvu, tako i po ovom pitanju imamo dragocjen primjer u Ellen G. White, koja je jasno istaknula da njezina Svjedočanstva za Crkvu (u kojima za razliku od naših Facebook poslanica nema uvreda) nisu za nevjernike, nego za, kako sâm naslov kaže — Crkvu. Njezine misijske knjige kao što su Put Kristu, »Čežnja vjekova ili Isusov život, Velika borba, Patrijarsi i proroci, Isusove usporedbe, Služba liječenja, Odgoj i druge, bave se Bogom, Biblijom, duhovnošću, zdravljem, obrazovanjem i poznatom poviješću, i ona nikad u njima nije ulazila u unutarcrkvene probleme. Razumjela je da takva pitanja i rasprave mogu sablazniti ljude izvan Crkve, baš kao što je to razumio i apostol Pavao, čije riječi se nalaze u našem naslovu, a dolaze iz Poslanice Kološanima 4,5.6: “Mudro se ponašajte prema onima vani: iskupljujte vrijeme! Riječ neka vam je uvijek ljubazna.” Dakako, izraz “oni vani” odnosi se na njihove sumještane, susjede, poznanike, prijatelje i obitelj, dakle na one koji još nisu prihvatili kršćansku vjeru i postali članovi Crkve. 

Crkva u Kolosi nalazila se u golemim problemima, uključujući sukobe oko raznih vjerovanja i postupanja te širenje krivovjerja koje je bilo čudna mješavina židovskog legalizma i poganskog gnosticizma; zato im je Pavao i napisao poslanicu. Zbog njihovog usmjeravanja na anđeoske posrednike, morao ih je podsjećati da je Krist jedina Glava Crkve i — kao Stvoritelj prije i iznad svih anđela, u kojem je sva mudrost i spoznaja — jedini dostojan obožavanja (Kološanima 1,15- 19; 2,3). Morao ih je osvijestiti o promašenosti prakse vjernika koji “uživa u ‘poniznosti i štovanju anđela’, zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom, a ne drži se Glave” (Kološanima 2,18.19). Morao ih je upozoriti protiv osuđivanja i dijeljenja “po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili [ceremonijalnim] subotama” i “po samozvanu bogoštovlju, poniznosti i trapljenju tijela” (Kološanima 2,16.23), što je bila židovsko-gnostička mješavina legalističko-spiritualističke pobožnosti koja je imala tipičan dualistički cilj “oslobađanja duha od tijela” i navodila ih da viču: “Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči!” (Kološanima 2,21) i na stvari koje nisu problem, niti ih je Bog igdje zabranio. 

Ukratko, kološanska crkva bila je rastrgana problemima o kojima je Pavao s njima morao otvoreno raspraviti, i to je učinio upravo preko ove poslanice. Ali unatoč svim tim temama za raspravu i ispravljanje — ili baš zbog njih — savjetovao im je da se mudro ponašaju prema onima vani i da im svaka rijeË bude ljubazna. Može li tko od vas zamisliti da je postupio drukčije — da im je rekao: “Hajde sada na trgove [društvene mreže onog doba], pred one koji su vani i prepirite se o svojim različitim vjerovanjima i praksama do iznemoglosti…”? 

Da, postoje pitanja o kojima trebamo raspravljati i raščistiti ih kao Crkva. Postoje i pitanja o kojima bespotrebno raspravljamo, jer smo o njima već odavno odlučili kroz višestruko i desetlječima potvrđeno izglasavanje naših temeljnih vjerovanja. A postoje i pitanja oko kojih žučno raspravljamo i tražimo uniformnost, premda je u vezi njih Generalna konferencija Kršćanske adventističke crkve dopustila slobodnu odluku pojedincima. Ali o kojoj god vrsti pitanja da je riječ, nismo pozvani da ih iznesemo na trgove pred “onima vani”, i zatrubimo za početak krvave bitke u kojoj se natječemo tko će koga više — pred zapanjenim neadventističkim svjedocima — optužiti za otpad ili ismijati za zatucanost. 

Kako se postaviti u ratu riječî oko cijepljenja protiv koronavirusa? 

Na kraju treba posve otvoreno progovoriti o pitanju koje trenutno najviše razdire Crkvu (doduše, i svijet — ta žučna rasprava, iako često obavijena plaštem svetosti, zapravo je samo još jedan uvezen oblik svjetovnosti). Kad umjesto srdačnog pozdrava jedni druge pozdravljamo sa sumnjičavim: “Jesi cijepljen ili cijepljena?” — s koje god strane pitanja — nešto duboko ne valja. 

Upozoravam vas: ako odlučite ne petljati se u ta prepiranja, jer se ne želite mlatiti s bražom i sestrama u Kristu pred “onima vani”, niti poticati polarizaciju, bit ćete krivi i jednima, i drugima. Jedni će vas sumnjičiti ako kažete, kad vas se pita za mišljenje, da nema vjerskih razloga protiv cijepljenja i navedete im izjavu Generalne konferencije1 (koja je, prema njima očito potkupljena); a drugi će vas optuživati što ne nastojite cijepljenje agresivno promicati u Crkvi i optužiti kao antivaksere sve koji odluče ne primiti ovo cjepivo iz razumljivih razloga — ne zato što misle da je to žig Zvijeri, nego jer su, primjerice, nedavnompreboljeli koronu i testovi im pokazuju stalnu visoku razinu antitijela.

I jednoj i drugoj strani pokušat ćete ukazati na to da u izjavi Generalne konferencije, unatoč pozitivnim preporukama, jasno stoji da je cijepljenje protiv covida odluka pojedinca2 i da zato oko toga ne treba raditi razdor u Crkvi, jer nije riječ o Evanđelju niti o nekom temeljnom vjerovanju. Ali odgovor militantne strane će biti da ćete umrijeti za tri godine i/ili primiti žig Zvijeri ako se cijepite; a druge da ste zatucani i/ili ćete odgovarati za smrt tisuća ako se odmah ne cijepite, makar imali antitijela i poštivali sve epidemioloπke mjere, čak i kad ih oni ne poštuju. Ironično, neki čak ne podržavaju neka temeljna vjerovanja koja je Generalna konferencija odavno izglasala, i to u petogodišnjem zasjedanju svih delegata, a sada revno propovijedaju ovu izjavu Generalne konferencije, što samo dodatno zbunjuje vjernike. 

Kako se onda postaviti? Obje skupine naglašavaju da u bitci između dobra i zla nema neutralnosti, da moramo zauzeti stranu. Ipak, dijeli li se dobro i zlo po crti cijepljenih i necijepljenih? Takvim stavom, htjeli to ili ne, pridajemo ovom pitanju gotovo eshatološku važnost, kao da je riječ o žigu Zvijeri (za protivnike cjepiva) ili pečatu Božjem (za pobornike cjepiva). Drevni pisac Sun Tzu nije uzalud rekao da trebamo pažljivo birati svoje bitke,  jer ćemo bespotrebnim bitkama istrošiti snagu za one koje nužno dolaze, kad će se stvarno raditi o borbi između dobra i zla. 

Posebno je tragično što tim nepotrebnim bitkama ionako uglavnom ne postižemo ništa. Kako je Branimir Schubert, svojedobno ravnatelj Odjela za misijsku integraciju pri Adventistiškoj bolnici u Sydneyu,3 ne tako davno rekao: “U mojem iskustvu, snažnija retorika nema utjecaj da promijeni tuđe poglede i mišljenje. Ali snažniji odnosi imaju. Oštre riječi i često ponavljani argumenti (koliko god bili ispravni) imaju tendenciju ljude gurnuti još dalje, umjesto da ih navedu da prihvate vaše poglede i praksu.”4 A koliko tek mogu gurnuti dalje “one vani” koji nas promatraju? 

Čega nam je srce puno? 

Na kojoj god strani kojeg god pitanja bili, prije nego nešto napišete, sjetite se svih koji će vidjeti i vaše i tuđe komentare, i sjetite se da smo “živa poslanica” koju ljudi izvan naše Crkve čitaju i na temelju koje će odlučiti žele li i dalje imati veze s nama i ozbiljno poslušati što to propovijedamo — ili ne. 

Ne dopustimo ovom pitanju da nas toliko obuzme da postane važnije od desetljećâ prijateljstava s braćom i sestrama u Kristu, i od svjedočanstva prijateljima. Ne dopustimo adrenalinu sukoba da nam propovijedanje Evanđelja učini dosadnim. Bog je u Kristu nastanio “svu puninu” (Koloπanima 1,19), i ako mi više ne možemo pronaći zadovoljstvo u bavljenju Njime i propovijedanju o Njemu, onda u našem duhovnom iskustvu postoji ozbiljna rupa koju neće nadoknaditi nikakva druga tema. U tom slučaju je bolje prestati iznositi bilo kakvu temu na društvenim mrežama, dok ponovno ne pronađemo tu puninu i dok se ona opet ne počne prelijevati iz našeg srca. “Jer čega je srce puno, o tome govore usta.” (Matej 12,34) 

Neka ono čega nam je srce puno i o čemu nam usta govore bude dobro svjedočanstvo “onima vani”. Jer nemamo vremena za sporedna pitanja — zato Pavao u istom retku u kojem kaže: “Mudro se ponašajte prema onima vani,” odmah poziva: “Iskupljujte vrijeme”. Što smo izgubili, izgubili smo. Dalje više nemojmo. Neka nam Bog u tome pomogne! 

1 https://adventisti.hr/cjepivo-protiv-covid- 19-odgovor-na-zabrinutost-i-pruzanje-savjeta. 

2 Isto. 

3 ToËnije, zdravstvenog sustava Adventist HealthCare Limited (https://www.sah.org.au/ news-detail?id=1112). 

4 https://www.facebook.com/ branimir.schubert/posts/4738724122827248.