Sjećanje na Advent u izbjegličkom kampu

IMG_7382

Izvlačim ovaj članak iz zaborava, napisan i prvi puta objavljen prije nešto manje od tri godine, jer su danas nastupila neka druga vremena; vremena hajki, govora mržnje i prijetnji spram izbjeglica i njihovih dobročinitelja. Tako je to bilo prije tri godine. 

Kad sam nedavno jednoj grupi prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj humanitarnoj akciji u Zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom Brodu, jedan od slušatelja prokomentirao je: «Pa zar oni još putuju? Ništa se više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!»

Ovaj me je osvrt podsjetio na razgovor što sam ga sam čuo u kafiću smještenom nedaleko izbjegličkog centra. Grupa lokalnih ljudi razgovarali su o kampu smještenom u njihovom neposrednom susjedstvu. Sadržaj njihovog razgovora otkrio mi je da su bili vrlo upućeni u svakodnevicu aktivnosti u kampu. Zaključak njihovih razmišljanja bio je otprilike ovakav: «Kod nas su novinari uvijek brzi govoriti o ružnim stvarima u Hrvatskoj. A kad se nešto dobro dogodi nitko o tome ne govori. Ovaj kamp zaista odlično funkcionira, a mediji o tome šute.»

IMG_7709

Da je riječ o izbjegličkom kampu u kojemu stotine zaposlenih i volontera svakodnevno, rutinski profesionalno odrađuju svoj posao u susretu s tisućama izbjeglica dnevno, to je bio i moj doživljaj kad sam se početkom prosinca, sa svojim međunarodnim timom od 15 dragovoljaca, pridružio košnici ostalih volontera. S ponešto ponosa i u želji da to čuju moji inozemni članovi tima često sam ponavljao: «Ovo je zasigurno najbolji izbjeglički kamp od Turske do Njemačke!»

Svakodnevno, od Hrvatske interventne policije i Hrvatskog crvenog križa, te UNHCR-a i UNICEF-a, pa do stotina volontera okupljenih pod «barjacima» brojnih humanitarnih i inih organizacija, dan i noć, mogla se prepoznati atmosfera  usklađenog djelovanje, međusobnog pomaganja i svijesti da su svi uključeni u stvar od velike važnosti u ovom trenutku. 

fullsizeoutput_c258

Ako biste, primjerice krenuli u obilazak kampom naišli biste na volontere Crvenog križa kako pripremaju hranu za izgladnjele izbjeglice, i svrstavaju doniranu odjeću i obuću prema raznim kategorijama i veličinama. Za tih hladnih zimskih dana vidjeli biste također volontere Hrvatskog Caritasa i Remara kako vrućim čajem utopljuju izbjeglice, volontere i sve ostale djelatnike kampa. Tu biste također sreli i volontere JRS-a (Jesuite Refugee Sevice), ADRA-e (Adventistički dobrovoljni rad) i CBA-a (Croatian Baptist Aid) kako rado priskaču u pomoć volonterima ostalih dobrotvornih organizacija. 

A kada bi kampom prošla vijest da će za dvadesetak minuta stići vlak iz Srbije s novom grupom izbjeglica, uočili biste kako je kamp iznenada oživio. Tijekom sljedećih tri sata izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu izgledati će poput odlično sinkronizirane košnice. 1200 izbjeglica proći će kroz organizirani proces registracije, da bi ih potom volonteri poslužili odjećom i obućom, te paketima hrane, neposredno  prije nego što će ih policija organizirano vratiti u vlak kako bi nastavili putovanje prema Sloveniji. Na kraju, nakon što je vlak napustio kamp, stižu i grupe volontera koje će počistiti šatore kroz koje su prošle izbjeglice, te ih pripremiti za dolazak sljedećeg izbjegličkog vlaka.

IMG_7620

U tim hladnim, mokrim i maglovitim predbožićnim danima u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu, neposredno pokraj šatora UNICEF-a svoj je radni prostor našla i ekipa projekta ROM (Renewing Our Minds), odnosno Obnova uma, koja je na jednotjedno volontiranje u kampu pristigla u partnerstvu s udrugom Moj grad Zagreb. Željeli smo, u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, podići i darovati kampu dvije kućice za koje nam je bilo rečeno da će poslužiti službi UNICEF-a. U njima će, u toplome, majke izbjeglice moći previjati i hraniti svoju malenu dječicu. Bio je to promišljeni božićni poklon majkama, izbjeglicama i njihovoj maloj tek rođenoj dječici. Svaki puta kada je nova grupa izbjeglica prolazila kroz šatore kampa, i kada bismo čuli glasovi majki i uplakane promrzle djece u šatorima UNICEF-a, učinilo bi nam se kao da smo u susretu s malenim Isusom i njegovim roditeljima, u trenutku kada je sveta obitelj morala bježati iz svoje domovine pod Herodovom prijetnjom. 

A kada bi novi vlak pristigao mi bismo ostavili alate i pridružili se ostalim volonterima u želji da doživimo neposredni susret s izbjeglicama iz Sirije, Iraka i Afganistana. I mi smo željeli podijeliti poneku cipelu, kapu, rukavicu, čarapu ili jaknu; ili pak izbjeglicama reći poneku toplu riječ. U takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio topli šal, zahvalno kaže: «Ti si moj prijatelj!» U jednom od takvih trenutaka neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam dao mom sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam uručio jednoj djevojčici njegovu zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao. 

fullsizeoutput_c25bDvije su stvari ostavile na mene poseban dojam: pripadnik interventne policije koji je nježno podigao dijete kako bi pomogao majci izbjeglici pri ulasku u autobus, i susret s nekoliko mladih volontera podrijetlom iz Sirije. Neki od njih tek su od nedavno sigurno udomljeni u Europskim zemljama. I sami su još prije dvije ili tri godine proživljavali strahote ratnih stradanja u Siriji. I sada, kada su na sigurnom, žele se zahvaliti Europi time što kao volonteri pomažu izbjegličkim stradalnicima iz Sirije kako bi i oni napokon pronašli svoje utočište i sigurniju budućnost u nekoj od Europskih zemalja.

Kada sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski brod, bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom kampu, u kojega je tih dana svakodnevno ulazilo i kamp napuštalo između dva, tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč stradanjima izbjeglica koje svakodnevno putuju kroz Zimski izbjeglički centar u Slavonskom Brodu, imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. 

Bilo mi je drago da smo moja ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče.

Autor: Tihomir Kukolja

Tihomir Kukolja, born in Slavonska Pozega, Croatia in 1954. Studied, lived and worked in Yugoslavia, Croatia, United Kingdom, Australia and the US. Education in theology, communications, and radio journalism. Worked as a church pastor, media professional, radio producer and presenter, journalist, religious liberty activist, and reconciliation and leadership development activist. Lives in Baytown TX, USA with professional ties with Seattle WA, USA and Fuzine, Croatia. Currently serves as the Executive Director, Forum for Leadership and Reconciliation (Forum), and Director of Renewing Our Minds (ROM) initiative. Loves photography, blogging and social media. Views, opinions and interests expressed in this blog are those of the author and contributors alone, and do not necessarily represent the views of organizations with which the author is or has been associated in the past.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s