Oteto zaboravu – sjećanja na ožujak 1993. godine u opsađenom Sarajevu

Ovaj sam tekst u izvornom obliku napisao odmah po povratku iz Sarajeva, u travnju 1993. godine.

Čak i najplemenitija djela vremenom padaju u zaborav ako ih se prepusti slučaju, prešućivanju ili čak namjernom potiskivanju od strane službenih kroničara povijesti. Postoje ljudi i događaji koje ne smijemo prepustiti zaboravu, ili interpretacijama krojača povijesti. Djelovanje humanitarne organizacije ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Sarajevu i njezinih 120 dragovoljaca odigralo je ključnu ulogu u preživljavanju tisuća građana opsađenog Sarajeva u godinama okrutnog rata u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Još se dan danas sjećam kako su mi Sarajlije govorile: “Preživjeli smo zimu zahvaljujući ADRA-i”.

U razdoblju od nešto manje od četiri godine, odnosno 1425 dana, u Sarajevu je izgubila živote 11541 osoba, uključujući i veliki broj djece. Početkom 1993. godine posjetio sam Sarajevo i u njemu, kao humanitarac i gost ADRA-e Sarajevo, proživio mjesec dana i doživio potpuni ugođaj življenja pod stalnom prijetnjom granata i snajperskih hitaca. Neposredno nakon napuštanja Sarajeva, u ožujku 1993. godine, svoje sam doživljaje objavio u nekoliko članaka na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovo je jedan od njih, kojeg sam napisao u travnju 1993. godine. 

Danas, 30 godina kasnije, kada tako lako zaboravljamo prave heroje rata u Bosni i Hercegovini, koji su zanijekali vlastitu sigurnost kako bi pomogli preživljavanju tisuća Sarajlija, sjetimo se 120 dobrovoljaca sarajevske ADRA-e, a također i brojnih drugih heroja ADRA-e iz Hrvatske i Srbije, i drugih zemalja Europe i svijeta čiji je umreženi rad omogućio sustavni ulazak prepunih konvoja ADRA-e u Sarajevo. Ovo potonje je materijal za jednu drugu priču, a možda i za jednu kvalitetnu knjigu. 

 VRATITE MI MOJE NOGE

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?!” – progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma pastora Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka iz kojih se k nebu pletu konci dima. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja. Bliski obronci bregova što prstenasto stežu grad, i nedaleki vrhovi Trebevića izgledaju prijetvorno mirni. Ovih dana napunila se godina dana otkad je Sarajevo prisilno pretvoreno u grad-logor.

Još nekoliko trenutaka i devet će sati. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu popunjenu djelatnicima koji upravljaju dnevnim radom tima od 120 ljudi. 

Mira Nikolić i Slavica Petroman spremne su odgovoriti na svaki od mnogobrojnih telefonskih upita. Veselinka Baban i Edita Dilber respoređuju pristigla pisama u kutije, od kojih svaka predstavlja drugu sarajevsku općinu. Za sat vremena nekoliko povjerenika odjeljenja ADRA-ine pošte i pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja. Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police Adrine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”. Za nekoliko dana ljekarna ADRA-e službeno će otvoriti svoja vrata potrebitima. Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristiglo više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe. Imena primatelja valja hitro poredati po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane, te svoje preživljavnje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, daleko od okruženog Sarajeva.

U uredu Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu, sastaje se odbor za dnevnu koordinaciju aktivnosti ADRA-e. Danas valja podijeliti barem tisuću obiteljskih paketa, pripremiti nove skladišne prostore, dogovoriti siguran ulazak humanitane pomoći iz ispostave ADRA-e u nedalekoj Fojnici. Uspješni završetak ovog zadatka zahtijeva prolazak kroz nekoliko kilometara ratišta, između rovova i bunkera zaraćenih strana. Sutra rano ujutro, dok ih još magla štiti od pogubna pogleda snajperista, nekolicina dobrovoljaca popet će se na krov skladišta te ga privremeno zaštiti od prokišnjavanja.

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Vozač Duško Otović odvest će nas do bolnice Koševo, te potom i do ADRA-inih glavnih skladišta. Potom ćemo s poštarom Senadom proći uskim ulicama Staroga grada. Želimo doživjeti susret s ljudima kojima je ADRA jedina spona koja ih veže s najdražima razasutim po Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Americi.

Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Ispred dvorišnog ulaza oko stotinu ljudi želi saznati mogu li poslati pismo, paket, dobiti lijekove, ili barem koji kilogram hrane. Čujem čovjeka čiji glas odaje očaj: “Najradije bih ubio i sebe i djecu. Ne mogu im svakog dana govoriti kako im nemam što dati za jesti”. Drugi glas preklinje: “Molim vas, samo nekoliko krumpira…!”

Iznenada rezak zvuk propara zrak, sličan udaru groma za ljetnog proloma oblaka. Granate – jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crijepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žlijebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi kućnih fasada u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom zvone koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADra-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Detlef i ja hitamo u procijep ulaza u dvorište, iza zida gdje čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir – pogibeljni mir Sarajeva.

Pola sata kasnije doktor Mufita Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić, isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović u suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama. Azra Ibrahimović, profesorica, pri kraju liječenja, nakon ranjavanja u koljeno zahvaljuje ADRA-i na proslijeđenom paketu od prijatelja iz Hrvatske.

“Najteže je djeci!” – objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima k izlazu bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio molio je roditelje da mu vrate noge”.

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, proklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina. Razmišljam o tisućama Sarajlija koji su u samo godinu dana rata naprasito izgubili život. Čitam godišta rođenja zabilježena na križevima, krstovima i nišanima – 1958, 1965, 1969, 1974, 1982, 1990…

Oko jedanaest sati ulazimo u okružje drago i poznato svakome žitelju Sarajeva. Pred skladištem ADRA-e nekoliko šlepera označenih prepoznatljivim znakom ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje.

Dvorište skladišta vrvi sretnicima koji preuzimaju svoje pošiljke spasa. Starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana”, kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Bez ovih paketa i bez ljubavi ovih ljudi mnogi zasigurno ne bi preživjeli sarajevsku zimu”, dodaje uz glasno odobravanje okupljenih ljudi. “Hvala ADRA-i!” – uzvikuje netko iz dugačka reda što strpljivo stremi k ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene suzama oblivenih očiju što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se privučena mirisom hrane provlači između stotinu ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

U poslijepodnevnim satim Senad Vranić, poštar odjeljena ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, one će poput profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim radost i tračak nade u domove ratom razdovjenih obitelji”, Senad objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu od pedesetak poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” – uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku našeg pristupanja prvoj kućnoj veži. Pozivaju nas da se barem nakratko zadržimo u njihovu domu. “Stigla je ADRA!” – dovikuje majka sinu s ulaznih vrata druge kuće. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije ništa znala o njoj.

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti radnika ADRA-e. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok pripravljen od humanitarnih pošiljki – sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati!?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom”, objašnjava pastor Nikolić. “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi. Treba nam vlastiti vozni park.”

Kroz prozor zamračene sobe, mog privremenog doma gledam u obrise zamračenog grada. “Tko bi rekao da je rat!” – progovara tiho Detlef čije oči neprestano skaniraju prividno usnuli sarajevski okoliš. Čisti proljetni zrak i mjesečinom obasjani obronci Trebevića i gradskih brežuljaka, te u daljini tek poneki osvjetljeni prozor podsjećaju na romantične prizore pitomog Betlehema s razglednica što oslikavaju noć Kristova rođenja.

Razmišljam upitno: “Zar se Krist nije pojavio i usred drame Sarajeva u očitovanju učinkovite ljubavi ljudi što usprkos svakovrsnih opasnosti hrane gladne, dijele pakete živežnih namirnica, raznose pisma u najopsnije dijelove grada, opskrbljuju bolesne lijekovima.” A prisjećam se i Isusovih riječi: “Što god ste od ovoga učinili mojoj najmanjoj braći, meni ste učinili.”

Dum spiro spero, 14. ožujka 2023.

Duhovni vremeplov – istina na udaru

Iz zvučnih arhivskih zapisa želimo vam ponuditi dio propovijedi koju je Tihomir Kukolja propovijedao u Melbourneu, Sydneyu, Zagrebu i Osijeku prije skoro trideset godina, u okviru niza propovijedi zajedničkog naslova “Na pragu novog tisućljeća”. Izabiremo temu “Istina na udaru” zbog njezine današnje aktualnosti.  Evo nekoliko misli: “Kad smo u prošlom stoljeću pokopali Boga, nije dugo potrajalo da pokopamo i čovjeka. Ako Boga nema koji treba protumačiti vrijednosti koje život znače, onda smo prepušteni sami sebi na milost i nemilost. Ima li upće razlike između istine i laži ako ne postoji nekakav objektivan kriterij za definiranje istine?”

Kršćanski nacionalizam – ideologija opasnih namjera

Ako bismo željeli bolje razumjeti kako kršćanski nacionalizam djeluje u Hrvatskoj onda trebamo obratiti pozornost na naizgled nedužni pokret molitelja muškaraca u Zagrebu i njihova mjesečna okupljanja na koljenima na Trgu bana Jelačića. Netko će pitati – gdje je tu problem? Pa ljudi mole za poštivanje vrijednosti ljudskog života i kakvoću obitelji? Problem je u tome što u mješavini njihovih molitvenih želja oni koncepcijski progovaraju desničarskim jezikom kršćanskog nacionalizma koji zagovara jednoobrazno i isključivo kršćanstvo u Hrvatskoj, s ciljem postizavanja političkog i ideološkog pritiska na hrvatsko društvo. 

Splitski svećenik i autor Ante Žderić objavio je ovih dana članak na vodećem hrvatskom portalu Autograf u kojemu ovamko razmišlja i objašnjava: “Znakovito je da je u ovim javnim molitvama riječ o muškarcima, o grupama koje sebe vole nazivati ‘vojnicima’ i ‘ratnicima’. Njihove su molitvene akcije praćene prigodnim zastavama s vjerskim obilježjima, klečanjem na trgovima u pomno formiranom stroju… Sve to, nesumnjivo, želi odaslati poruku koja odiše militarističkim duhom. Teško se oteti dojmu da je ovdje koreografija postala važnija od molitve, tj. forma od sadržaja. Molitelji na trgovima ističu kako mole za različite nakane. Neke od njih osobito ističu, kao što je molitva za dostojanstvo žena, njihovo čedno odijevanje, odustajanje od predbračnih odnosa i dostojanstvo muža kao glave obitelji. Budući da su to neke od temeljnih kršćanskih vrijednosti, u ovim nakanama nema ništa sporno. No stavimo li ove nakane u spomenuti kontekst u kojemu se okupljaju molitelji i ikonografiju koja ih prati, dolazimo do dubokog proturječja.”

Kršćanski nacionalizma nije bezazlena stvar bez obzira u kojem se obliku pojavljuje: bilo da je riječ o naizgled naivnom obliku njegove manifestacije kao što su mjesečna teatralna moljenja na hrvatskim trgovima, ili da je riječ o vojnoj agresiji protiv Ukrajine koju ideološko predvodi rusko pravosljavlje.  U konačnici, svaki kršćanski nacionalizam nalazi negdje na putanji između Trumpovog i Putinovog kršćanskog nacinalizma. On počinje naizgled bezazelno, opravdano, domoljubno, da bi uskoro, nakon što se stvore povoljne prilike, proprimio oblik neskrivenog nasilja. 

Poslušajte cijelo predavanje

Pandemija kršćanskog nacionalizma

Autor: Tihomir Kukolja, Houston, 1. veljače 2023.

Iako je riječ o kovanici novijeg datuma, počeci “kršćanskog nacionalizma” sežu u rana stoljeća kršćanstva, kad su vjerski i svjetovni vođe po prvi puta okusili zanosnu moć simbioze vjerske i svjetovne vlasti. Već je u četvrtom stoljeću poslije Krista rimski car Konstantin, navodno vođen nebeskim viđenjem, zaključio da će u znaku križa pobijediti svoje neprijatelje.

Kršćanski nacionalizm sastavni je dio svakog oblika nacionalizma koji se temelji na uvjerenju rasne, zemljopisne, etničke ili nacionalne kršćanske predodređenosti i posebnosti, te na posjedovanju povijesne zadaće da neka etnička, nacionalna ili politička skupina mora svim sredstvima stati u obranu svoje kršćanske vjerske i kulturne baštine.

Prepoznatljiva obilježja skupina nadahnutih kršćanskim nacionalizmom ponajčešće su nedostatak vjerskog pluralizma, odbacivanje načela odvojenosti crkve od države, nacionalna oholost, ideološka samouvjerenost, te rasna, vjerska i etnička nesnošljivost spram onih koji se ne uklapaju u nametnuti povijesni, kulturološki ili religijski okvir “mojega” “izabranog” naroda. Gdje god dolazi do miješanja nekog oblika kršćanske vjere ili tradicije i etnosa, na snazi je neki oblik kršćanskog nacionalizma.

Balkanski prostor već je stoljećima opterećen kršćanskim nacionalizmom. Omiljena krilatica “Bog i Hrvati!” razotkriva takvu duboku ukorijenjenost među Hrvatima. Na to upućuje i uvriježena misao da biti Hrvatom neizostavno znači biti katolikom; ili pravoslavcem ukoliko je netko Srbin. Naizgled bezazleno podizanje tri prsta, naročito za vrijeme skupnih fotografiranja prigodom posjeta susjednim državama, također upućuje na raširenu prisutnost pravoslavnog kršćanskog nacionalizma među brojim Srbima. Kršćanski nacionalizam prepoznajemo i u siromašnim krajevima u kojima se pod hitno grade nepotrebne suvremene i skupe crkve i hramovi, te podižu (ogromni) križevi ili krstovi na vidljivim mjestima kako bi većinski živalj dokazao manjinskom “tko je tu gazda”.

Kad godinama neizbježni mađarski premijer Viktor Orban zatvara državne granice bodljikavom žičanom ogradom kako bi “zaštitio” europsku kršćansku baštinu od “prodora” mnogobrojnih izbjeglica i muslimana, to je posljedica očitovanja kršćanskog nacionalizma u mađarskoj politici. Pa i nedavni izbor nove talijanske premijerke Giorgije Meloni, iznjedrene iz Mussolinijeve neofaštičke stranke MSI — Movimento Sociale Italiano, proizvod je sličnog, oživljenog kršćanskog nacionalizma u Italiji.

Iako je kršćanski nacionalizam znakovito oblikovao povijest Europe, nerijetko i kroz krvave ratne sukobe, njegovu suvremenu međunarodnu renesansu možemo ponajviše zahvaliti dolasku 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donalda Trumpa na vlast 2016. godine. Za razliku od Balkana, gdje je kršćanski nacionalizam oduvijek bio obojen lokalnim varijantama tradicionalnog katoličanstva i pravoslavlja, najbučniji nositelji novog vala kršćanskog nacionalizma u Americi su politički sve prodorniji američki evanđeoski kršćani.

Donedavno periferne ali brojne evanđeoske skupine američkih kršćana objeručke su prigrlile novog vođu države i njegovu “mesijansku” krilaticu MAGA (Make America Great Again) — “Učinimo Ameriku ponovno moćnom”. U krugu najglasnijih Trumpovih sljedbenika, čiji su mu glasovi zajamčili predsjedničku pobjedu, našlo se 80% bijelih kršćana, rasnih nostalgičara sklonih Q-Anon zavjerama, prožetih odbojnošću spram izbjeglica i bilo kakvog oblika socijalne demokracije, kao i ratoborni protivnici pobačaja.

Donald Trump se pojavio kao njihov obećani izbavitelj, priželjkivan desetljećima, izmoljen milijunima molitava i najavljivan fantastičnim ‘proročkim’ vizijama tisuća samozvanih proroka. Progovoriti riječ kritike protiv novoga predsjednika bilo je isto kao i pohuliti na Božjeg pomazanika. Novoizabrani predsjednik ubrzo je shvatio moć takvog sljedbeništva, te se hitro okružio duhovnim savjetnicima iz krugova dispencionalista, supremacista, dominionista, samozvanih proroka i molitvenih bojovnika koji su nemilice objavljivali nebeske objave o nadmoćnoj pobjedi njihovog predsjedničkog miljenika.

Koliko god su oni trebali Trumpa, toliko je Trump trebao i njih. I tako je stvoreno neobično savezništo zavjetovano Trumpovim obećanjima da će Americi “vratiti” sjaj i veličinu njezinih pionirskih dana kad je, prema njihovoj zamisli, američkim kontinentom suvereno vladao bijeli čovjek nadahnut “kršćanskim vrlinama i vrijednostima”.

Sjećam se kad sam tijekom Trumpovog predsjendičkog mandata, vozeći se najduljom prometnicom prostranog Houstona, ugledao golemu predizbornu reklamnu ploču koja je tih dana slikovito izražavala duh američkog kršćanskog nacionalizma. Vidnim poljem prevladavala je velika slika Donalda Trumpa praćena biblijskim navodom: “Riječ je postala tijelo.” (Ivan 14,1) Poruka je bila jasna: kao što se Bog nekoć utjelovio u svojem Sinu Isusu Kristu da donese spasenje svijetu, tako se sada utjelovio u svojem izabraniku Trumpu da spasi Ameriku.

Jednom prigodom, kad je većina bijelih američkih kršćana još uvijek javno slavila Trumpovu pobjedu, javio mi se uznemireno jedan moj prijatelj, protestantski pastor. Usred bogoslužja u njegovoj crkvi poslao mi je poruku: “Ovo je ludnica izvan svakog nadzora. Evo, skupina mojih vjernika defilira crkvom noseći američke zastave i uzvikujući Trumpovo ime. To više nije bogoslužje, već jedan od Trumpovih predizbornih skupova.”

Dana 6. siječnja 2021. godine ljubavna sprega sve agresivnije skupine američkih evanđeoskih kršćana, osokoljena laskanjima predsjednika Trumpa, dosegla je ružni vrhunac. Toga je dana skupina najvjernijih Trumpovih sljedbenika, od kojih su mnogi bili naoružani, nasilnički pokušala onemogućiti proglašenje Joea Bidena za novog predsjednika države. Na dan kad je Kongres trebao službeno potvrditi pravovaljanost višestruko potvrđenih rezultata izbora, pod izgovorom da su izbori pokradeni te da ih je u misiju “obrane Amerike” poslao sâm predsjednik, nekoliko stotina pučista nasrnulo je u unutrašnjost zgrade Kongresa. Pravo je čudo da je u vrtlogu nastalog kaosa toga dana samo nekoliko policajaca i nasilnih prosvjednika izgubilo život.

Sve se to odigralo uz fanatičnu primjenu brutalnosti i dotad nezapamćenog nasilja, uz brojne molitve, kršćanske pjesme i krilatice. U dekoru nabožnog kićeraja, možda su najdojmljiviji bili transparenti s porukom: “Isus je moj Spasitelj. Trump je moj predsjednik.” Razjarena gomila, spremna na sve, prizivala je Krista da blagoslovi njihovo nasilje i pomogne im pri nametanju velike laži da je Donald Trump pobjednik predsjedničkih izbora, iako su višestruko provjereni rezultati dokazivali suprotno.

Nakaradnost suvremenog američkog kršćanskog nacionalizma dojmljivo razgolićuje slavljenička molitva samozvanog Q-Anon šamana Jacoba Chansleya, koji je toga dana sa skupinom naslnika osvojio dvoranu Zastupničkog doma. “Hvala Ti, nebeski Oče, što si nas milostivo udostojio da se zauzmemo za naša Bogom dana neotuđiva prava. Hvala Ti, nebeski Oče, što si bio nadahnuće ovim policajcima da nas puste u zgradu, da nam omoguće ostvarivanje naših prava, da nam dopuste da pošaljemo poruku svim tiranima, komunistima i globalistima da je ovo naša nacija, a ne njihova, te da nećemo dopustiti da Amerika — da američki put, put Sjedinjenih Američkih Država — propadne. Hvala Ti, božanski, sveznajući, svemogući i sveprisutni Stvoritelju Bože, što si ispunio ovu dvoranu svojom bijelom svjetlošću i ljubavlju, svojom bijelom svjetlošću sklada. Hvala vam što ste ovu dvoranu ispunili domoljubima koji vas vole i koji vole Krista” — zanosno je izvikivao molitelj Jacob uz odobravanje prisutnih pobunjenika, koji su istodobno, u istom zanosu i na istom mjestu željeli presuditi “izdajnicima Amerike”. Pitam se koliko bi krvoproliće toga dana bilo još tragičnije da su se ti zanesenjaci doista uspjeli dokopati tadašnjeg potpredsjednika Mikea Pencea i tadašnje predsjendice Predstavničkog doma Nancy Pelosi?

Dan 6. siječnja 2021. godine pamtit ćemo kao dan kad je zlouporabom Isusovog imena američka demokracija (zamalo) primila smrtni udarac. Ili ćemo ga pamtiti kao dan najave nekog novog oblika fašizma zaodjenutog u zavodljivo kršćansko ruho, spremnog da metastazira u nekom novom domaćem ili izvezenom izdanju. Kršćanski nacionalizam je vrlo zarazna bolest, sklona pandemijskom ponašanju, koja se brzo širi i lako prilagođava različitim podnebljima.

Kao primjer njezinog zaraznog karaktera može poslužiti nedavni pokušaj rušenja legitimno izabranog predsjednika Brazila Luiza Inacio Lula da Silvae. Ideološki nadahnuti trumpizmom i pokušajem državnog udara od prije dvije godine u Americi, te zaneseni idejom da time promiču Božje Kraljevstvo, nekoliko tisuća brazilskih pobunjenika nasilno je upalo u nekoliko državnih ustanova, uključujući i zgradu brazilskog Parlamenta.

I njima nije odgovaralo što je njihov miljenik, bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, nedavno izgubio izbore. Po svemu sudeći, zavladala je nova politička moda u svijetu: ako vaš ultradesničarski kandidat izgubi izbore, lažite, proglasite ih ukradenima i snagom nasilja poništite izbore, pozivajući se pritom na Božje vodstvo i volju. Naime, uoči pobjede na predsjedničkim izborima u Brazilu 2018. godine, sadašnji predsjednički gubitnik i inspirator nedavne pobune, ultradesničar Jair Bolsonaro, nadahnjivao je svoje biračko tijelo izjavama poput: “Bog je iznad svega. Ne postoji svjetovna država. Država je kršćanska i manjina će se morati podrediti stajalištu većine”.1 Izjave tadašnjeg novoizbaranog brazilskog predsjednika ugodno su odzvanjale u ušima kršćanskih supremacista i dominionista u SAD-u, koji su u pobjedi Jaira Bolsonara 2018. godine prepoznali plod Trumpove politke i utjecaja.

Da američki kršćanski nacionalizam predstavlja novu “evangelizaciju” koja se naveliko i lukavo izvozi putem raznovrsnih medija i propovjedaonica diljem svijeta, i sâm sam se mogao uvjeriti prigodom posjeta afričkom kontinentu 2019. godine. Tada sam bio počašćen pozivom da sudjelujem na godišnjem Nacionalnom molitvenom doručku u Kampali, glavnom gradu Ugande. Blizak molitvenim doručcima u Americi koji okupljaju predsjednike, kraljeve i razne državne i društvene uglednike, nisam bio stranac niti ovom nadasve lijepom molitvenom događaju koji je u duhu afričke opuštenosti i gostoljubivosti, uz obilje pjesama, potrajao nekoliko sati. Ono što nisam očekivao bio je izbor glavnog gostujućeg govornika, Johnnyja Enlowa iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je pozvao kršćane Ugande da zauzmu sve društvene i političke položaje utjecaja u Ugandi.

Oduševljeni uzvanici tog središnjeg godišnjeg molitvenog događanja u srcu Afrike u nedužnosti svojih srdaca čuli su jednostavan poziv kršćanima Ugande da u njihovoj zemlji budu “sol zemlje i svjetlo svijetu” (Matej 5,13.14). Međutim, znajući od ranije vjeronazor govornika, ja sam čuo sasvim drugu poruku. Pastor Johnny Enlow, koji po svemu sudeći i dan-danas vjeruje da je Donald Trump još uvijek pravovaljani i od Boga određeni američki predsjednik, jedan je od pokretača i vođa militantnog hibridnog kršćanskog pokreta “Proročanstvo sedam planina” (The Seven Mountain Prophecy) te autor istoimene knjige. Sljedbenici ovog pokreta promiču ideologiju potpunog nadzora “kršćana” nad sedam najutjecajnijih područja koja oblikuju današnju kulturu i svjetonazore društva: obitelj, religiju, obrazovanje, medije, zabavu, poslovni svijet i političku vlast. Prema njihovu učenju, kršćani trebaju zavladati svijetom, milom ili silom.

Kad ponukani ovim člankom posjetite Google i potražite pregršt fotografija koje prikazuju bivšeg predsjednika Donalda Trumpa okruženog pobožnim skupinama njegovih molitvenih bojovnika i savjetnika, budite sigurni da većina nazočnih pripadaju ideološkom obrascu bliskom pokretu “Proročanstvo sedam planina”, koji i nadalje svesrdno priželjkuju Ameriku u kojoj će oni “u Isusovo ime” vladati čvrstom rukom, i time pridonijeti ubrzanju dolaska Kristovog Kraljevstva. 

Primjerice, svojevremo glavna duhovna savjetnica predsjednika Trumpa, dominionistica Paula White, zanesena strašću ostvarenog duhovnog i političkog autoriteta, javno je propovijedala: “Kamo god ja ulazim, tamo Bog vlada. Kad ja hodam Bijelom kućom, Bog hoda Bijelom kućom. Tamo gdje ja stanem, sveto je tlo.” A uoči izbora koje je Donald Trump pravomoćno izgubio prije tri godine, Paula je u samouvjerenom zanosu molila, prorokovala, preklinjala i naređivala Bogu da zajamči Trumpu drugi predsjednički mandat. U podugačkoj molitvi, s puno opetovanja, Paula je ritualno vikala: “Ti si Bog mača; uzmi mač, Gospodine, odvoji pšenicu od korova, udari, udari, udari, sve do pobjede! Čujem glas pobjede, čujem glasove pobjede u nebeskim prostorima. Anđeoske snage dolaze, iz Afrike, iz Afrike, iz Afrike… anđeoske snage dolaze!” 2. 3.

A kad takve ideje zakucaju na vrata državnih ustanova, koje su donedavno štitile načelo odvojenosti crkve od države, vjersku slobodu i razvnopravnost svih građana, onda je potrebno znati da je američka demokracija na izdisaju. Nažalost, prije nekoliko dana mogli smo se osvjedočiti kako izgleda kad američki Zastupnički dom postane taocem agresivne i opstrukcionističke skupine vjerskih i političkih fanatika koji su spremni svoj svjetonazor neumorno nametati većini, sve dok iscrpljivanjem ne postignu željeni cilj.

Luren Boebert, mlada i radikalno desničarski usmjerna predstavnica Kongresa, predstavlja glasnogovnicu sve glasnije struje republikanskih radikala. Lauren je jedna od predvodnica skupine od dvadesetak izrazito desničarskih zastupnika koji sebe nazivaju Klubom slobode (Freedom Caucus), koji su nedavno četiri dana opstruirali izbor predsjednika američkog Zastuničkog doma. Ona naziva odvojenje crkve od države smećem i ne krije da je kršćanska nacionalistica i da želi vidjeti Ameriku u rukama sličnih kršćanskih fanatika. Nedavno se na jednom vjerskom skupu obratila svojim istomišljenicima: “Vrijeme je da se pozicioniramo i ustanemo, zauzmemo naše mjesto u Kristu i utječemo na ovu naciju, na što smo i pozvani. Ovo je vrijeme kad trebate znati da ste pozvani biti dijelom ovih posljednjih dana. Vi morate imati ulogu u uvođenju Isusovog drugog dolaska.”4

A što se može dogoditi ako kršćanski nacionalizam dovedemo do njegovog logičnog, orvelijanskog zaključka?

Već godinu dana svjedoci smo brutalne i bešćutne ruske agresije protiv suverene i trideset godina međunarodno priznate Ukrajine. Ovaj rat, koji po masovnosti krvoprolića i opsegom razaranja neodoljivo podsjeća na svirepost Staljinovog boljševizma i Hitlerovog nacizma, takođe je ideološki obogaćen kršćanskim nacionalizmom. Niti jedan nacionalizam nije uspješan bez religijske ideološke podloge. Uz glasnu potporu Ruske pravoslavne crkve, Vladimir Putin želi obnoviti moćnu i veliku Rusiju, u čemu uživa neskrivenu potporu moskovskog partijarha Kirila.

I jedan i drugi prikazuju ruskom narodu ovaj rat kao borbu između dobra i zla. “Ušli smo u sukob koji nije samo fizičkog, već i metafizičkog značaja,” rekao je patrijarh Kiril u svojoj propovijedi nekoliko dana nakon početka ruske agresije.5 U više navrata govorio je o “ruskom svijetu” u kojemu ne postoji Ukrajina, jer “Ukrajina, Rusija i Bjelorusija — mi zajedno smo Sveta Rusija… Mi štitimo jedinstveni civilizacijski prostor koji se zove Sveta Rusija”, govorio je Kiril.6

Patrijarh Kiril je također izjavio da Rusi čine “herojsko djelo” ubijanjem Ukrajinaca. Nije stoga niti čudno što je nedavno taj najviši crkveni vođa Rusije “razriješio” sve ruske vojnike svakog grijeha i krivnje za zločine koje su ili će uskoro počiniti, otvarajući im tako, u slučaju vjerojatne pogibije, neposredan ulazak u nebeske prostore.7

Nastranost takvih “produhovljenih” izjava patrijarha Kirila, u kontekstu divljanja ruskog etnonacinalizma koji nemilice odnosi nebrojene ukrajinske živote i živote stotina tisuća ruskih mladića ubačenih uglavnom mimo njihove volje u ratnu klaniocu, još je dodatno naglašena prizorima brojnih fotografija koji prikazuju svećenike Ruske pravoslavne crkve kako iz svojih škropila obilato “svetom vodom” tuširaju redove novih ruskih ročnika. Ovim obredima Ruska pravoslavna crkva priprema žive ruske ročnike za njihovu prijevremenu i skoru smrt.

Ovome popisu svakako treba pridodati i ciničnu izjavu ruskog propagandista Vladimira Solovjeva, koji je u nedavnom televizijskom nastupu “dušebrižnički” hrabrio ruske vojnike koji se u velikom broju smrzavaju i umiru na bojištima i rovovima u Ukrajini: “Zašto se bojite onoga što je neizbježno? Pogotovo kad idemo u raj. Smrt je kraj jednog zemaljskog puta i početak drugog.”8

U konačnici, svaki kršćanski nacionalizam nalazi se negdje na putanji između Trumpovog i Putinovog kršćanskog nacionalizma. On počinje naizgled bezazleno, opravdano, domoljubno, da bi uskoro, nakon što se stvore povoljne prilike, poprimio oblik neskrivenog nasilja.

A njihova zajednička obilježja su idealiziranje i rekonstruiranje prošlosti; stvaranje mitova o povijesnoj kršćanskoj predanosti vlastitog naroda; ljubav prema autokraciji i diktaturi; ukidanje vjerskog pluralizma; opsjednutost poglavito izmišljenim unutarnjim i vanjskim neprijateljima; fanatična predanost selektivno izabranim biblijskim i društvenim vrijednostima; netrpljivost prema onima koji su drukčiji od njih; odbacivanje načela odvojenosti crkve od države; želja za nadziranjem i vlašću; te na kraju — kad rukavice padnu — prigrljivanje nekog oblika fašizma.

Zapravo, kršćanski nacionalizm nije daleko umakao ideji islamističkog džihada, i nema ništa zajedničko s kršćanstvom ili Kristovim naukom. Kršćanski nacionalizam nije daleko odmakao od mentaliteta iranskog udruženog vjerskog i političkog sustava koji ubija, utamničuje, muči i iznuđuje priznanja zbog nošenja pokrivala za glavu na “neprikladan način”, ili zbog prosvjedovanja protiv iranskog vjerskog nacionalizma.

Kršćanski nacionalizam podsjeća na Isusovo upozorenje: “Dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu čini službu.“ (Ivan 4,1)

Kršćanski autor Gregory A. Boyd u svojoj knjizi Mit kršćanske nacije upozorava: “Građanin Božjeg Kraljevstva mogao bi i trebao bi tvrditi da je kršćanska inačica kraljevstva svijeta zapravo najgora inačica koju je svijet ikada vidio. Jer upravo je ovo bila inačica kraljevstva svijeta koja je najviše naškodila Božjem Kraljevstvu. Ne samo da je mučila i ubijala, kao što to često čine inačice kraljevstva svijeta; činila je to pod Kristovom zastavom… Ako su nasilje i ugnjetavanje demonski, nasilje i ugnjetavanje ‘u ime Isusovo’ su to daleko više. Kršćanska crkva je time osramotila Kristovo ime, povezujući Njegovo Kraljevstvo sa zločinima koje je stoljećima činila. Stoga je, u ime pridobivanja svijeta za Isusa Krista, crkva često postajala glavna prepreka vjeri u Isusa Krista.”10

Ovaj tekst objavila je i Udruga vjeske slobode u Republici Hrvatskoj u glasilu udruge “Vjerska sloboda”, broj 1, 2023. godina, godište 15. Video feature istoga sadržaja možete potražiti na našem YouTube kanalu.

Bilješke:

  1. A Metaphor for the Hijacked Church, Tihomir Kukolja, 12. studeni 2018, https://kukolja.wordpress.com/2018/11/12/a-metaphor-for-the-hijacked-church/
  2. ‘The Lord says it is done’: White House spiritual adviser Paula White prays for ‘angels from Africa’ to cement Trump’s re-election, Joe Somerland, Independent, 5. Student 2020.  https://www.independent.co.uk/news/world/americas/us-election-2020/us-election-trump-paula-white-house-prayer-b1616014.html
  3. Now This News, 5. studeni 2020. https://youtu.be/I4daeEacIVI
  4. Diana Ravitch, Lauren Boebert Predicts the End Times are Coming Soon, 30. Studeni 2022. https://dianeravitch.net/2022/09/30/lauren-boebert-predicts-the-coming-of-the-end-times/
  5. The Christian nationalism behind Putin’s war, Ishaan Tharror, Orthodox Christian Laity, 19. travnja 2022.  https://ocl.org/the-christian-nationalism-behind-putins-war/
  6. False “Prophecies” as Justification for the War, Sherii Shumylo, Orthodox Times, https://orthodoxtimes.com/false-prophecies-as-justification-for-the-war-sectarian-hoaxes-by-moscow-patriarch-kirill/
  7. Ruski patrijarh Kiril kaže da smrt u Ukrajini ‘pere sve grijehe’, Radio Slobodna Evropa, 26. Rujna 2022. https://www.slobodnaevropa.org/a/ruski-patrijarh-kiril-ukrajina-rat-grijesi/32052626.html
  8. Suluda izjava ruskog propagandiste, 3. Siječnja 2023. https://www.telegraf.rs/vesti/svet/3609718-ruski-propagandista-porucio-rusima-da-se-ne-plase-smrti-jer-idu-u-raj
  9. A Metaphor for the Hijacked Church, Tihomir Kukolja, 12. studeni 2018, https://kukolja.wordpress.com/2018/11/12/a-metaphor-for-the-hijacked-church/

Dvije duhovne misli: razmišljamo

Tihomir Kukoloja, Kratko razmišljanje o jedinstvu kršćana: Razmišljam o jedinstvu kršćana i podijeljenosti koja sablažnjava i razvodnjava svaki ozbiljan pokušaj evangelizacije svijeta. No smijemo li inzistirati na jedinstvu kršćana po svaku cijenu? 

Tihomir Kukolja, Stvorimo sebi ime: Od onih drevnih dana izgradnje Babilonske kule, Egipta, Babilona ne prestaje nadimanje ljudskog roda na nadživi sebe i ljudsku smrtnost, i pretvori sebe u boga. Kratko razmišljanje za ovaj tjedan. Ovaj prilog u cijelosti potražite na kanalu YouTube @dumspirospero2023 

Najavljujemo novi niz predavanja, promišljanja i razgovora

Najavljujemo novi niz predavanja, promišljanja i razgovora u duhu latinske uzrečice “Dok dišem nadam se”. Apostol Pavao opisuje svijet rastrgnut između ove, zemaljske stvarnosti u kojoj vlada nemir, nepravda i sve veće ludilo u međuljdskim odnosima, i stvarnosti Kraljevstva Božjeg, u kojemu vlada mir i pravednost beskrajna. Pavao zaključuje: “Sve stvorenje zajedno uzdiše i zajedno trpi u porođajnim mukama sve dosad.” Rimljanima 8,22. Pavao nas također upućuje na život ispunjen vjerom i nadom: “Sada gledamo kroza zamagljeno zrcalo, a uskoro ćemo gledati licem u lice.” 1. Kor. 13,12. Stoga i naslov novoga niza glasi “Dok dišem nadam se”, ponikao iz latinske uzrečice “Dum Spiro Spero”. Kako nam valja živjeti, promišljavati i nadati se danas dok osluškujemo dolazak nove sutrašnjice? O tome ćemo razgovarati, puno i uskoro. Očekivani početak, četvrtak 2. veljače, 2023.

Što učiniti s vremenom koje nam je dano?

Aktualna riječ – Što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano? Usred ludnice zbivanja Tolkienovog svijeta opisanog u njegovoj trilogiji “Gospodar prstenova,” slične ludnici naših dana (brutalni ratovi, nasilje, obezvrijeđeni ljudski životi…), razgovaraju Frodo i mudri Gandalf: “‘Volio bih da se to nije dogodilo u moje vrijeme’, reče Frodo. ‘I ja,’ reče Gandalf, ‘kao i svi koji dožive takva vremena. Ali to nije na njima da odlučuju. Sve što trebamo odlučiti je što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano’.” (J.R.R. Tolkien, Gospodar prstenova). Što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano? To je pitanje o kojemu često razmišljam. To je također i naslov moje propovijedi aktualne tematike koju sam podijelio u subotu, 22. listopada, 2022. godine s vjernicima i posjetiteljima središnje Kršćanske adventističke crkve u Zagrebu, inače poznate kao Crkva Prilaz, odnosno Zagreb 1. Poslušajte. Preporučite.

Treća godina pandemije, dr. Tihomir Odorčić

dr. Tihomir Odorčić

In Medias Res: U najnovijem razgovoru povodom ulaska u treću godinu pandemije dr. Tihomir Odorčić pojašnjava učinak Omikrona posebice u zemljama Jugoistočne Europe, te sličnosti i razlike između Omikrona i Delte.

Pandemija duhovnog izluđivanja (2)

Autor Tihomir Kukolja

Nedavno sam pisao o pojavi pandemije duhovnog izluđivanja raširenoj među brojnim kršćanima u ovim danima bremenitim pandemijom korone. Da podsjetimo, duhovno izluđivanje — odnosno duhovni “gaslighting” — je pobožno mentalno iscrpljivanje druge osobe duhovnom samouvjerenošću te opetovanom uporabom besmislenih nabožnih izjava, klišeja, fraza i izobličenih duhovnih navoda. Primjerice, vođeni osjećajem duhovne nadmoći, Jobovi prijatelji zlostavljali su shrvanog Joba gomilama pobožnih izjava s ciljem da ga uvjere kako ga Bog kažnjava zbog nekog njegovog neokajanog grijeha. 

Jedan od oblika duhovnog izluđivanja događa se kad netko sumnjive društvene angažmane opravdava iskrivljenom pobožnošću. Primjere ovakvog duhovnog izluđivanja možemo prepoznati u ponašanju osoba sklonih vjerskom fanatizmu koje, iako donedavno društveno i politički nemarne, odjednom postaju uvjereni da ih Bog vodi da postanu glasni prosvjednici protiv “nesloboda i diktature” izazvanih mjerama zaštite protiv pandemije. Oni sada zanosno vjeruju da su postali dio značajnog društvenog otpora “zlu i bezakonju”.

Primjerice, australski populist Graham Hood, umirovljeni komercijalni pilot, s ponosom unosi svoja vjerska uvjerenja u svaki svoj javni nastup protiv “nametanog” cijepljenja. Svaku njegovu Facebook videoporuku, koje su se tijekom studenog i prosinca prošle godine pojavljivale gotovo svakodnevno, pogledale su i s odobravanjem komentirale tisuće njegovih vjernih slejdbenika. A sadržaji njegovih poruka donose sve — od ljutnje na australske vlasti koje žele “ubiti svoju djecu”, Q-Anonovih zavjera, iskrivljenu teologiju, pa sve do doslovnog poziva na masovnu pobunu Australaca protiv “globalističkog nasilja kovidom”. Njegovo srce zaneseno je svetim poslanjem da “vrati Australiju” na pravi put.  

Hood, kojega njegovi brojni sljedbenici nazivaju “naš kapetan”, postao je junak i uzor u očima mnogobrojnih australskih kršćana antivaksera. Mnogi među njima dijele njegovu adventističku vjeru. Na nedavno održanom velikom prosvjedu u Sydneyju nastupio je javno kao jedan od omiljenih govornika. U svojem obraćanju prosvjednicima povezao je poruku o svojoj vjeri  s pozivom da se odlučno suprostave vlastima. Usporedio je njihov antivladin pokret s hrabrošću američkog heroja Drugog svjetskog rata i pacifističkog ratnog bolničara Desmonda Dossa. “Ako žele zabiti iglu u našu djecu, prvo će morati proći kroz nas”, izjavio je zanosno usred govora uz glasno odobravanje prosvjednika.

Drugi primjer je profesor molekularne biologije dr. Tomislav Terzin, Kanađanin srpskog podrijetla, također adventistički vjernik kojega vole mnogi kršćani što se opiru obveznom cijepljenju diljem jugoistočne Europe. Njegovi video nastupi s lakoćom pokupe tisuće pregleda u prvih nekoliko sati nakon objavljivanja. 

U nedavnom objavljenom video intervjuu pod naslovom “Ne dopustite im da nas dijele” pozvao je “kršćane, Židove i muslimane” da se okupe oko istog Boga u činu “prkosa i otpora prevladavajućoj bezbožnosati”. “Budimo neposlušni ovoj maloj skupini ljudi koja nas želi strpati u svoje torove,” pozvao je dr. Terzin svoje gledatelje odobravajući nedavno održani prosvjed protiv cijepljenja u Zagrebu.

Zagrebački prosvjed organizirale su uglavnom krajnje desničarske političke i vjerske skupine koje su na prosvjedu istaknule transparente s likom Djevice Marije — želeći time objaviti kako prosvjed ima i njezinu podršku. A na prosvjedu je protiv “diktature cijepljenja” zanosno govorio i svećenik fra Lazar Perica. Prosvjednicima se obratio pozdravom: “Hvaljen Isus i Marija!” te poručio da “cjepivo ne postoji”. Na kraju ih je sokolio riječima: “Živite i umrite ko slobodni ljudi!”

Dr. Terzinu se taj prosvjed svidio, te je u svojem YouTube javljanju izrazio nadu da će i drugi gradovi i zemlje u Europi i svijetu krenuti stopama hrvatskih prosvjednika. S odobravanjem je govorio o prosvjedima na kojima su prosvjednici viđeni kako, u znaku solidarnosti s ljudima koji se ne žele cijepiti, uništavaju svoje potvrde o cijepljenju. Dr. Terzin je usporedio ograničenja usmjerena na svladavanje pandemije koronavirusa diljem Europe s fašističkim progonom Židova u Drugom svjetskom ratu.

Iako je većina vjerskih zajednica službeno izrazila podršku cijepljenju, otpor ovlastima cijepljenja prelazi granice vjerskih zajednica. Poput okolnosti s navodnim viđenjima u Međugorju, iako službena Katolička crkva ne podupire ta viđenja, na populističkoj razini ta navodna viđenja uživaju potporu milijuna katoličkih hodočasnika iz cijelog svijeta. Slično s Međugorjem, iako vjerske zajednice podržavaju potrebu odgovornog cijepljenja u ovom dugotrajnom razdoblju pandemijske krize, populistički pokreti otpora cijepljenju ne brinu o službenim stajalištima njihovih vjerskih organizacija i ustanova, već slijede vlastita populistička viđenja o pandemiji.

Zapravo, otpor cijepljenju ne poznaje granice vjerskih zajednica. Pojavljuje se redovito u obliku neograničenih zaliha Q-Anonovih teorija zavjere, izokrenutih teoloških i eshatoloških tumačenja, s obiljem iskrivljenih proročkih izračuna, i s izraženom političkom privrženošću krajnjoj desnici. U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, mnogi su bijeli evanđeoski kršćani nadahnuti republikanskim porivom da pruže otpor svemu što podržavaju demokrati. Oni su protiv cijepljenja samo zato što demokrati pozivaju Amerikance da se dosljedno cijepe. 

Razlozi koji navode kršćane populiste raznih zajednica na otpor cijepljenju razlikuju se u nijansama, no svi su oni ujedinjeni u prkosu protiv bilo kakvih poziva na odgovorno cijepljenje. Izgleda da je rođen novi ekumenizam koje objedinjuje protivljenje cijepljenju i prihvaćanje creda opasnih i suludih teorija zavjere. Naime, ako je suditi po njihovim aktivnostima na društvenim mrežama ili prosvjednim skupovima, antivakseri svih političkih i religijskih boja jako se dobro međusobno razumiju.

Zabrinjavajuće mnogo kršćana, koji donedavno nisu previše marili za društveno i političko zdravlje svojih zemalja, s dolaskom pandemije postalo je glasnim borcima za “ljudska prava” i “slobodu izbora”. Donedavno oni nisu brinuli o neljudskom ponašanju njihovih država spram izbjeglica. Zamisao o suprostavljanju nacionalizmu, rasizmu i raznim društvenim nepravdama bila je daleko od njihove društvene svijesti. Njihovi uobičajeni izgovori na svaki poziv da se uključe u ozdravljivanje društvene zajednice uvijek bi glasili: “Mi kršćani se ne bavimo politikom.”

Ali sada, usred pandemije i probuđeni, oni žele spasiti svoje zemlje i svijet od “tiranije nadolazeće diktature”. Pozivi da prihvate cijepljenje kao izraz odgovornog ponašanja prema sebi, članovima svojih obitelji i prema društvenoj zajednici oni rezignirano odbacuju kao napad na njihove slobode. Oni mrze “društveno razdvajanje”, maske i cjepiva. Oni ne žele da im znanstvenici, njihove vlade, a niti vođe njihovih vjerskih zajednica “nameću” što da rade. Oni danas isključivo brane svetost vlastite udobnosti i fanatizma. Oni su danas u pobuni protiv svega, osim navale nebuloznih teorija zavjere i lažnih informacija, jer, po njihovom mišljenju, “tako im govori Biblija”.

I u svojem fanatizmu brojni antivakseri olako pribjegavaju prijevarama kako bi izbjegli cijepljenju. Poznat mi je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama gdje su članovi jedne crkve zahtijevali od svojeg pastora da im u ime crkve izda potvrdu o izuzeću od cijepljenja iz vjerskih razloga, iako je njihova vjerska zajednica jasno očitovala svoju podršku cijepljenju te javno objavila da ne postoji sukob između vjere koju ispovijedaju i cijepljenja protiv Covida. Kad je pastor zamolio svoje nadređene da mu pomognu u rješavanju krize, budući da nije bio voljan izdavati i potpisivati takve ispričnice, rečeno mu je: “Riješi to sam kako najbolje znaš.” Nadređeni nisu htjeli uvrijediti konzervativno antivaksersko biračku tijelo njegove mjesne crkve.

Australski mediji progovorili su nedavno o slučaju liječnika, vjernika Adventističke crkve, koji je vjerovao da čini kršćansku uslugu time što je izdao nekoliko stotina lažnih zdravstvenih potvrda koje oslobađaju pacijente od obveze cijepljenja. Australska policija saslušala je ovog liječnika i nedavno mu je obustavljena liječnička punomoć. Većina njegovih klijenata, primatelja lažnih potvrda, također su kršćani. Jedan moj prijatelj uočio je ovih dana: “Izgleda da je u izbjegavanju žiga Zvijeri svaka podvala dobrodošla.”

Raširenu prisutnost antivaskerske zavedenosti gotovo je nemoguće izbjeći. Ono što je čini mnogima privlačnom jest što nam dolazi umotana u ruho velike pobožnosti. Gotovo me svakodnevno iznenadi poneki prijatelj ili poznanik, za koga sam donedavno vjerovao da posjeduje zdravo duhovno prosuđivanje, s nekom novom elektronskom porukom ili izjavom vrlo upitnog sadržaja. A ponekad bih u istome danu primio po dvije ili više sličnih ili istovjetnih poruka bizarnog sadržaja s pozivom da hitno pogledam neki novi video-uradak koji otkriva “istinu” o pogibeljnom učinku cjepiva. Ponekad bi najava nekog novog zevjereničkog video-uratka stigla s napomenom: “Pogledajte prije nego što ga sotonisti skinu s interneta.”

Još sam prije dva ili tri mjeseca mislio da je riječ o tek malenoj ali glasnoj manjini zavedenih. Sada vjerujem da su neke crkvene sredine u potpunosti zahvaćene fanatizmom i pokrivalom zavjera, iskrivljenih eshatoloških narativa i desničarskih političkih ideologija. Neodređene izjave crkvenih dužnosnika, koji ne žele nikoga uvrijediti, samo dodatno produbljuju krizu.

S druge strane, oni koji se u svijet drznu uputiti jasnu poruku, poput nedavne službene video-izjave koju je objavilo adventističko vodstvo u Njemačkoj (10), nailaze na znakoviti otpor i mnoštvo prijezirnih komentara, čak i upozorenja da jasno izrečen poziv na cijepljenje može uzrokovati rescjep zajednice. “5000 manje (članova)” — stoji u jednom komentaru uz priloženu video-poruku podijeljenu na Facebooku. Iskreno se bojim za opstanak nekih vjerskih zajednica nakon pandemije. Što će od njih ostati kad se slegne pandemija i prašina antivakserskog ludila?

Najsvježija ilustracija dolazi iz poruke propovijedi dr. Conrada Vinea, održanoj sredinom siječnja u crkvi Village Church, u Berrien Springsu u Sjedinjenim Američkim Državama. Ta crkva, smještena nedaleko vodećeg adventističkog Sveučilišta Andrews, tijekom pandemije postala je glasnogovornikom otpora cijepljenju i službenom stajalištu Adventičke crkve u svijetu koja podržava odgovorno cijepljenje. U svojoj propovijedi dr. Vinea je službenu odluku nazvao “ilegalnom i bogohulnom”. Zaključci njegove propovijedi su zapravo ultimatum Generalnoj konferenciji da “povuče odluke iz 2015. i 2021. godine”, “ispriča se vjernicima” i oblikuje “fond kompenzacije vjernicima” koji su bili “oštećeni zahvaljujući nelegitmnim” službenim stajalištima. Dr. Vinea također stavlja na dušu autorâ službenih crkvenih stajališta potpore cijepljenju — moguću podjelu međunarodne Adventističke crkve.

I doista, možemo reći da je duhovno izluđivanje poprimilo tolike mjere da možemo govoriti o pojavnosti preobrazbe dijela kršćanskih zajednica u novi kult, odnosno nove sljedbe. Dok čuvari crkvenih administracija odlučno štite status quo, vukovi uništavaju i nepovratno raspršuju stado. Njima je ova pandemija došla kao naručena. Izgleda da je pandemija izbacila na površinu sav teološki i ideološki talog koji je godinama, odnosno desetljećima bio potisnut ispod površine. Stanje u kojem niti nakon dvije godine pandemije ne vidimo izlaz iz tunela, otvara pobožnim antivakserima vrata zlatnih mogućnosti neprekidnog “evangeliziranja”.

U međuvremenu je broj naših prijatelja i poznanika zaraženih virusom u stalnom porastu. Mnogi među njima bore se za život. Majke, očevi, sinovi, kćeri, prijatelji šalju nam svoje zahtjeve za usrdnim molitvama. Izražavanje sućuti postala je svakodnevica. Iako sam prestao prebrojavati umrle među poznatima, ne mogu se oteti žalosti zbog onih koji su nas prerano i nepotrebno napustili jer su povjerovali lažnim učiteljima koji su ih uvjerili da mogu pobijediti koronu bez cjepiva. 

A takvom nemilom stanju odmaže i neodgovorno ponašanje (nekih) dušebrižnika koji do sada nisu svojim vjernicima nedvosmisleno objasnili da cijepljenje nema nikakve veze sa žigom Zvijeri, te da je riječ o isključivo zdravstvenom, a ne o teološkom pitanju, niti o pitanju ljudskih prava i vjerske slobode. To je stoga što su mnogi među njima i sami podlegli kojekakvim antivakserskim pričama, ili pak smatraju da je jedinstvo zajednice važnije od ljudskih života. Često se niti oni pastori koje je prodrmalo neugodno iskustvo korone, ne usuđuju napokon javno pozvati: “Braćo i sestre, cijepite se.” A u posljednje vrijeme čujemo i prigovore zabrinutih vjernika: “Crkve su nam zaražene, a mi ne smijemo ništa reći o cijepljenju.” Sve u svemu, vjernici umiru, a u zraku se osjeća ozračje podilaženje antivakserima. Dakako, u ime zaštite zajedništva.

Istodobno, duhovni antivakseri nastavljaju svoj pohod zavjera i poricanja činjenica, uvijek spremni ponuditi još jedan duhovni kalup, krivo primijenjeni biblijski navod, ili podastrijeti još jednu optužbu da su za sve krivi podli znanstvenici i političari, i dakako oni koji potiču svoje bližnje na zdravorazumski pristup cijepljenju. Oni će i nadalje posvuda tražiti bilo kakvu potvrdu o smrtonosnom učinku cijepljenja, iako činjenice potvrđuju suprotno; ali neće reagirati kad netko iz njihovog kruga poznanstva umre nepotrebno i prerano jer je nasjeo njihovoj kolektivnoj zavodljivoj promidžbi. 

Činjenice o pandemiji ne mogu se mijenjati ili produhovljavati. One nemaju dvije strane koje treba pomiriti. Činjenice koje su dokazali milijuni do sada cijepljenih ljudi svjedoče da nesavršena cjepiva zapravo spašavaju živote. Jedna od najvećih tragedija ove pandemije, uz milijune smrtnih ishoda, jest u tome što velike skupine kršćana nastavljaju nemilice širiti lažne i pogibeljne informacije. I kad jednog dana ova pandemija dođe svojem kraju, pobožni antivaskeri će opet samosvjesno podignuti glave i poručiti: “Vidite da smo bili u pravu kad smo rekli da ova pandemija ne postoji.” 

Na kraju razmišljam o nedavnom upozorenju Roberta K. Vischera, profesora prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta St. Thomas u Minneapolisu: “Kad svijet vidi nas kršćane kao lakovjerne, naivne i nespremne odraditi zahtjevan posao kritičkog prosuđivanja informacija, mi tada gubimo kredibilitet u svemu — uključujući i kredibilitet naše tvrdnje o povijesnoj istinitosti Evanđelja.”

Prvi dio članka Pandemija duhovnog izluđivanja možete pročitati ovdje. 

Pandemija duhovnog izluđivanja (1)

Projekcija i teorije zavjere

Autor Tihomir Odorčić

Govoriti o fenomenu teorija zavjere i njihovih sljedbenika svakako bi zahtijevalo više od jednog članka i samo jednog pogleda. Ovim razmišljanjem htio bih istaći tek jedan od mnogih odgovora na pitanje zašto netko razmišlja o pojavama u društvu načinom teoretičara zavjere. Odgovorio bih pomoću u psihologiji poznatih obrambenih mehanizama.

Koliko je takvih obrambenih mehanizama ovisi od pojedinih autora. Najčešće ih spominju sedam, ali čak i oni koji ih navode deset, kažu: “Ovo su neki od obrambenih mehanizama”. Zašto uopće trebamo i koristimo obrambene mehanizme? Zato da bismo se zaštitili od osjećaja tjeskobe i krivnje tada kada nam naši “niži” ali i oni ”viši” zahtjevi postanu prejaki da bismo se nosili s njima. Obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nivou nesvjesnoga te nam tako pomažu odagnati neugodne osjećaje (npr. anksioznost). Radi se o sasvim prirodnim i normalnim reakcijama, ali kada postanu prejake mogu se razviti neuroze kao što su produžena stanja tjeskobe, fobije i konačno opsesije.

Najpoznatiji, odnosno najčešće spominjani obrambeni mehanizmi su potiskivanje, negacija, pomak, regresija, projekcija, racionalizacija i sublimacija.

  • Potiskivanjem nesvjesno odbacujemo misli koje nas uznemiruju ili ugrožavaju.
  • Negacijom zaustavljamo vanjske događaje da bi doprli do naše svijesti. Ako je neka situacija jednostavno prejaka da bi se njom bavili, mi je odbijamo prihvatiti ili iskusiti.
  • Pomakom ćemo našu impulzivnost (npr. agresiju) uputiti prema drugoj osobi ili objektu.
  • Regresija je povratak na već “prerasle” načine ponašanja u situaciji kada se suočimo sa stresom.
  • Projekcija je pripisivanje vlastitih neprihvatljivih misli, osjećaja i motiva drugim osobama.
  • Racionalizacija predstavlja kognitivno iskrivljavanje činjenica kako bi se neki događaj ili impuls učinio manje prijetećim.
  • Sublimacija je zadovoljenje nekog impulsa (npr. agresije) nekim socijalno prihvatljivim objektom ili aktivnošću.

I kako onda povezati način razmišljanja teoretičara zavjere s nekim od gore navedenih obrambenih mehanizama?

Slušajući ovih dana, zapravo mjeseci, brojne YouTube predavače kako zasigurno i uvjerljivo iznose neke svoje tvrdnje, pitao sam se zašto većina drugih ljudi, pa ne samo onih običnih, koje ovi predavači vole zvati “ovce”, ne misle tako? Zašto običnom čovjeku ne padne na pamet da bi neka velika farmaceutska kompanija radila lijek samo zato da naškodi ljudima? Zašto većina drugih znanstvenika koji isto tako poznaju molekularnu biologiju poput jednog predavača čije sam predavanje slušao, ne vide mogućnost da se samo umjetnim djelovanjem mogu potaknuti virusi na stvaranje novih varijanti? Zašto većina ljudi kada na vijestima prati događaje ne vidi zlokobne tajne udruge, davno skovane planove, zle i odvratne moćnike, neke čak spomenute imenom i prezimenom? Zašto većina ljudi, kako onih običnih tako i onih upućenih, vide tek prirodni razvoj događaja koji se više ili manje ponavljaju kroz cijelu poznatu povijest civilizacije, a ne neke zle udruge i zlohotne namjere?

Budući da je teoretičar zavjere čovjek od krvi i mesa koji živi u svijetu u kojem je suočen sa zlom kao i svi mi, ima tendenciju da se mu odupre pa i potrebu da ga razotkrije. Zacijelo nas negativni događaji oko nas ne ostavljaju ravnodušnima. Štoviše u nama proizvode osjećaj tjeskobe i straha. Naročito ova situacija s pandemijom kojoj zasada nitko ne vidi kraja. Teoretičar zavjere ili teorijama zavjere sklon čovjek nesvjesno želi odagnati osjećaje tjeskobe, usamljenosti (fizičke ili emocionalne), straha od budućnosti, nezadovoljstva, bijesa, razočaranja, osjećaje inferiornosti u sistemima koji mu se čine neprijateljski, koristeći neke od gore navedenih obrambenih mehanizama.

Gledajući te mehanizme i moguće pribjegavanje njima u svrhu razrješenja emocionalne napetosti ili pritiska, posebno mi je u oči pala projekcija. Taj obrambeni mehanizam spominje “pripisivanje vlastitih neprihvatljivih misli, osjećaja i motiva drugim osobama”. Stvarno ne znam kakve su misli ljudi koji stvaraju teorije zavjere, ali ako u svojem nesvjesnom traženju zaštite od tjeskobe i straha vide samo zle namjere, ako u ljudima koji su podijelili na milijarde dolara za sprječavanje zaraznih bolesti u nerazvijenim zemljama te u ljudima koji su pokrenuli demokratizacijske procese u neslobodnom dijelu Europe vide zle i otuđene monstrume, onda se pitam nije li tu u igri projekcija?

Zapravo već duže vremena tražim odgovor na pitanje “Što je to u umu teoretičara zavjere?” Pročitao sam već mnoštvo analiza. Istina istraživanja s područja psihologije teoretičara zavjere ne sežu u daleku prošlost. Najviše ih se pojavilo upravo u zadnjih dvadesetak godina. I nije mi cilj postavljanje dijagnoza. Više bih želio apelirati na sve nas koji se nalazimo u ovoj teškoj situaciji da se preispitamo. Naročito znajući da mnogi od ovih koji vole ili stvaraju teorije zavjere prisežu na Bibliju i neki odnos s Bogom. Kakvu korist donosimo svijetu koji je već ionako u predubokoj krizi projicirajući naše destruktivne misli na neke stvarne ili imaginarne ljude? Radije postavimo sami sebi pitanje: “Što bismo mi učinili da smo mi odgovorni za vođenje zdravstva u državi? Što bih odlučio da sam ja premijer, da moram voditi poslove pandemije?” Ako se tako postavimo najvjerojatnije se neće pojaviti ideje o nekome tko želi otpiliti granu na kojoj sjedi.