CRKVA, STROJ

Ovaj članak objavio je “Adventist Today” 23. siječnja 2024. godine. Autorica Debbie Hooper, NSW, Australija.

Odrasla sam u Crkvi adventista sedmog dana i zahvalna sam za mnogo toga što me veže s njom.

Ali postoji i mračna, nezdrava dimenzija ove organizacije. Ispod dobrog rada adventističkih bolnica i Adventističke agencije za razvoj i pomoć (ADRA), ispod izvrsnog obrazovnog sustava crkve, ispod pojedinačnih crkvenih zajednica te dobrih i pobožnih članova, krije se krutost i neljubaznost koja je sveprisutna i ukorijenjena.

Ovaj aspekt crkve nazivam “Stroj”, jer usprkos svim dobrim osobinama Crkve, taj Stroj je poput velikog psihološkog buldožera spreman pregaziti i zdrobiti sve i bilo koga tko mu prijeti. Adventistička crkva donijela je mnogo dobra svijetu, ali Stroj je prouzročio ozbiljnu štetu.

A Stroj je tijekom svoje povijesti uvijek iznova odbijao prilike da promijeni svoje štetne načine.

KAKO DJELUJE TAJ STROJ

Uvjeti koji su stvorili Stroj ugrađeni su duboko u adventistički DNK. Započeli su s jedinstvenom crkvenom teologijom posljednjeg vremena, koja se usredotočuje na dvije stvari: prijetnje adventizmu i potrebu za nepokolebljivom odanošću i poslušnošću članova.

Ellen White je upozorila da će u zadnjim danima ljudi napustiti istinu i da će rešetanje izbaciti članove iz crkvenih redova. “Iznad svega se treba čuvati ove opasnosti, jer bismo primanjem lažnih učitelja otvorili vrata pogreškama,” napisala je Ellen White u svojoj knjizi Djela apostola (473).

Potreba za lojalnošću navela je crkvene vođe da odbace svakoga tko ugrožava status quo. Oni to nazivaju rešetanje. Članovi crkve, obučeni da potrebe crkve stavljaju iznad svega i svakoga, prihvaćaju činjenicu kako crkva nije odgovorna za ovakav omalovažavajući pristup.

Obrambenom načinu razmišljanja pridodana je preokupacija progonstvima koja stavlja nezdrav naglasak na to da ostanemo “uz istinu”. Gospođa White u svojim spisima više od 3700 puta koristi riječi “mučenik” i “mučeništvo”.

Adventistički izdavači slijede njen primjer. Opskrbljuju nas neprekidnim dotokom knjiga o mučenicima koji su do gorkog kraja ostali vjerni svojim uvjerenjima. Osim klasika Velika borba, s prijetnjama progonstava, tu je još i Nepokolebljiva vjera, Marka Finleya, koja govori o junacima koji su se u srednjem vijeku suprotstavili Katoličkoj crkvi i bili “u stanju pjevati dok su gorjeli na lomači”. Impaled, autora Ernesta H. J. Steeda, ulazi u jezive detalje južnopacifičkog misionara koji je bio proboden kopljem i “podnio najveću žrtvu kako bi drugi mogli imati vječni život”; te Now autora Merikaya McLeoda.  Ta djela se još uvijek se čitaju razredima djece u adventističkim školama, potičući noćne more o progonstvima koja će kao štovatelji subote doživjeti u posljednjim danima. 

Ostajući vjerni jedinoj istinskoj crkvi u kojoj je sve u redu i koja nema što naučiti, adventisti imaju opravdanje da istovremeno opravdavaju probleme i izbacuju neistomišljenike, a da ni jedno ni drugo previše pomno ne ispituju.

STVARANJE I RAD STROJA

Svakim odbijanjem transparentnosti i reforme Stroj je postajao sve moćniji.

James i Ellen White odbacili su cijeli niz kolega s kojima su se sukobili: pročitajte životne priče o Canrightu, Ballengeru, Kelloggu, Jonesu i Waggoneru. Otpustivši ih vođe pokreta su osigurali da više ne mogu utjecati na adventistički pokret u nastajanju. Naredbe da to učine došle su izravno od Boga: “Pokazano mi je…” postao je razlogom kampanja glasina i duhovnih ubojstava. To se upravo dogodilo Fanny Bolton, mladoj ženi koja je bila ključna u službi Whiteovih.

Fanny Bolton bila je novinarka koja je prije nego što joj je gospođa White ponudila posao pomoćnice uredništva radila za čikaške novine. No Bolton je uočila nedosljednosti koje su je zabrinjavale. U pismu svojoj prijateljici, Bolton je govorila o pretjeranom prepisivanju koje je morala poduzeti kako bi pretvorila bilješke gospođe White u materijal prikladan za javnu upotrebu. Čak su i Ellenine propovijedi bile ispunjene “nepismenošću u nelogičnosti, pomiješanim metaforama, nedostatkom poveznica i vrhunaca, obilježene  nezgrapnim rečenicama, floskulama, ponavljanjem… Manjkalo je sve ono što spada u dobru književnu produkciju.”

Dokazi podupiru Boltoninu procjenu – a da ne spominjemo Whiteino opsežno posuđivanje tuđih tekstova. Boltonovoj se nije činilo etički da gospođa White preuzme sve zasluge za autorstvo svojih objavljenih djela.

Kada je Bolton drugima govorila o svojoj zabrinutosti, Whiteovi i njihovi kolege napadali bi njenu mentalnu, duhovnu i moralnu primjerenost. Doveli su u pitanje njezine novinarske sposobnosti i osporili njezine tvrdnje da je prepisala, proširila i oblikovala riječi gospođe White. Hvalili su spisateljske sposobnosti gospođe White kao daleko superiornije od Boltoninih.

Bolton je posumnjala u svoje motive. Što ako je ona bila sebična? Njeno vjerovanje u važnost Božjeg djela Boltonovoj je prouzročilo bolnu kognitivnu disonancu. Više puta ju je gospođa White otpustila, a Fanny se više puta ispričala i vraćala na posao. Da bi opet uslijedio još jedan napad sumnje u etičnost spisa gospođe White.

I tako je to išlo. Bolton se na kraju našla u stanju mentalnog i emocionalnog nemira, nesposobna sagledati stvarnost svoje situacije. Na kraju je bila primljena u mentalnu ustanovu u kojoj je kasnije umrla slomljena i sama.

I tako to se ponavlja još od 1800-ih, kadgod bi istaknuti teolozi ili učenjaci izrazili svoju zabrinutost.

DESMOND FORD

Iako je bio poznat, čak i među crkvenim vođama, kao besprijekoran kršćanski džentlmen, mnogi adventisti još i danas osporavaju karakter biblijskog učenjaka Desmonda Forda. Ipak, neki se još uvijek pozivaju na “Desov Kult”, kao da je bio neka vrsta Davida Koresha. Članak u ADvindicateu implicira da je bio neupućen i djetinjast u svom razumijevanju Svetog pisma, navodeći da “Biblija i citati Duha proroštva, čak i čestogodišnjaku jasno ukazuju zašto je njegova teolopgija bila toliko pogrešna.”

Ipak, Fordova su učenja odjeknula među nebrojenim adventističkim propovjednicima, učiteljima, akademicima i članovima crkava u Australiji, Novom Zelandu, Europi i Sjedinjenim Državama. Nakon Fordova razrješenja, mnogi su radnici izbačeni s crkvenog posla jer su bili njegovi simpatizeri. Drugi su otišli nakon što su izgubili vjeru u crkvenu birokraciju i/ili crkvenu doktrinu.

U razdoblju neposredno nakon Glacier Viewa došlo je do dramatičnog povećanja stope osipanja adventističkih pastora u Australiji i Novom Zelandu. Sociolog dr. Harry Ballis u Leaving the Adventist Ministry: A Study of the Process of Exitingdokumentirao je da dok su stope osipanja bile stabilne u desetljećima od 1952. do 1980. (50% po desetljeću), u dva desetljeća nakon Fordove smjene, 50% propovjednika svake je godine napustilo službu. To uključuje kako mlade tako i iskusne pastore, novoobraćenike kao i drugu ili treću generaciju adventista.

I opet je Stroj zamaglio ove tragične gubitke nekih među najtalentiranijim ljudima u crkvi tako što je to opisao kao rešetanje: karizmatični vođa je u masovno otpadništvo poveo glupe, nerazmišljajuće sljedbenike.

Dokumenti, pisma i iskazi svjedoka sudionika Glacier Viewa 1980., gdje je bilo suđeno Fordu, pružaju obilje dokaza da je Fordovo razrješenje bio unaprijed određen ishod. (Pogledajte On the Way to Glacier View, svezak 6, Gillian i Desmond Ford, i intervjue Petera Dixona SDAQ&A s dr. Williamom G. Johnssonom i dr. Lyndenom Rogersom.) Čelnici s agendom manipulirali su procesom koji je, da mu se pristupilo drugačije, mogao usmjeriti Crkvu prema reformi. Iako su mnogi delegati smatrali da će Fordova učenja doista pozitivno pridonijeti poruci adventističkog evanđelja, on je izbačen i proglašen otpadnikom.

Možda je istina da što ste svjesniji licemjerja, to ste ga spremniji prikrivati. Najblaže rečeno, Glacier View se isto otliko odnosio na moć i kontrolu Stroja i onih koji su ga održavali koliko i na teologiju. 

UVJETNO SPASENJE

Više od 40 godina kasnije, Stroj ponovno kotrolira stvari punom parom. Pravilnici, odbori i metode za provođenje usklađenosti sada se bave pitanjima žena u vodstvu i LGBTQ osoba, kao i napadima na one koji propituju gospođu White, ili istražni sud, ili šestodnevno stvaranje.

Prema predsjedniku Generalne konferencije Tedu Wilsonu, divizije, unije, lokalne konferencije i adventističke škole moraju se ujediniti oko niza krutih vjerovanja, od kojih su neka suprotna biblijskim dokazima, znanosti i savjesti. Opet se podiže vika da je i najmanje odstupanje od pravovjernosti Generalne konferencije dokaz rešetanja, što je sadašnjeg predsjednika dovelo do toga da je nedavno zahtijevao da svi oni koji nisu u potpunosti u skladu s tim pravilima i doktrinama trebaju jednostavno otići.

Stroj koristi osjećaj krivnje za manipulaciju vjernicima. Umjesto da se usude progovoriti kada imaju pitanja i nedoumice, adventisti su osuđeni da šute i budu pokorni kako ne bi postali kamen spoticanja drugima:

“Stoga, prestanimo suditi jedni druge. Radije mislite na to da ne činite ništa što bi bilo zapreka bratu ili sestri, ili što bi ih navelo na grijeh.”Rimljanima 14:13 SHP

Ako je osjećaj sumnje poricanje poziva Duha Svetoga, a adventisti su odgovorni za spasenje drugih ljudi, tada spasenje postaje uvjetovano pokornošću i lojalnošću.

TKO JE PRAVI KAMEN SPOTICANJA?

Osobnoj sumnji dakle nema mjesta u Adventističkoj crkvi. Budući da je sumnju nemoguće izraziti, vjernici je mučno pohranjuju u sebe. Osjećaji nesigurnosti i nedostojnosti vode grupnom razmišljanju i donošenju binarnih prosudbi o drugima. Mladi adventistički glazbenici i kreativci suzdržavaju se zbog straha da će ih se nazvati oruđem Sotone. Propovjednici, pisci i urednici pažljivo izbjegavaju poteze koji se mogu protumačiti njihovom nelojalnošću, odričući se pritom prilike da budu glasovi koji potiču zdrave promjene. Vjernici koji posjećuju bogoslužja zatomljuju svoje stvarne misli. Na kraju izgleda najsretniji ljudi u adventizmu su oni koji su to poradi društvenog života, ili koji ništa ne propituju. 

Nije ni čudo što toliko pitanja ostaje bez odgovora, toliko nedoumica ostaje neriješeno. Prevladava neumoljivost Stroja. Stroj kaže – ne istražujte; ne postavljajte pitanja; ne izazivajte; ne kritizirajte; nemojte se suprostavljati; nemojte slijediti put istine i stvarnosti.

Umjesto toga zatvorite oči. Prepustite se volji Stroja. Nestanite, utopite se, asimilirajte se, i stopite se – jer možete vjerovati Stroju.

I tako je adventistički crkveni stroj postao najveći kamen spoticanja za duhovnom rastu adventista. 

Autor: Debbie Hooper, Gold Coast, NSW, Australija. 

Ovaj članak u izvorniku potražite ovdje. 

The Church, the Machine

JER TAKO KAŽE BIBLIJA

Dum Spiro Spero – Dok dišem nadam se #24-04. Što se krije iza naših tvrdnji da mi slijedimo samo ono što nam kaže Biblija? Znamo li mi kako nam Biblija progovara? Koji ključ razumijevanja biblijske objave koristimo kad se sučeljavamo s teškim, zbunjujućim, teško probavljivim i sablažnjivim mjestima i situacijama u Bibliji? Je li istina da pogrešna očekivanja i neodgovorno rukovanje Biblijom izazivaju sablazan i ruganje cinika, i kolebanje vjere mnogih koji su do jučer objeručke prihvaćali Bibliju i njezinu poruku?

NACIONALIZAM U NAŠEM DVORIŠTU

NACIONALIZAM U NAŠEM DVORIŠTU. Dum Spiro Spero #24-03. Različiti oblici nacionalizma, umotani u vjerski pokrivač, su u znakovitom porastu u svijetu. Ovome možemo pridodati društvene poremećaje kao što su kršćanski nacionalizam, rasizam, antisemitizam, kršćanski cionizam, te razne nasilju sklone desničarske ideologije i pokrete. Što im je zajedničko? Je li i prošireni Balkan njihovo plodno tlo? Imaju li nacionalizam, kršćanski nacionalizam, i njihovi ideološki surogati svoje uporište u kršćanskom nauku ili Kristovom Evanđelju? 

KRŠĆANSTVO KOJE TO NIJE

Dum Spiro Spero #24-02.  Nove emisija upravo objavljena. Kršćanstvo umotano u politički populizam, nacinalizam i pohlepu za moći nije kršćanstvo. Nažalost upravo smo takvo, nagrđeno kršćanstvo naslijedili od prošle godine. Imamo ralozga biti zabrinuti i pitati – što nas očekuje prije isteka ove godine, u tjednima i mjesecima ispred nas? Pogledajte, poslušajte, preporučite svojim prijateljima, subscribe.

MI NISMO VLASNICI ISTINE

Dum Spiro Spero #24-01.  Na početku Nove godine preporučjem duhovno promišljanje “Mi nismo vlasnici Istine”. Za sada planiram, ako Bog da, svakoga tjedna ponuditi barem jedno promišljanje u trajanju od 10 do 30 minuta. Danas prmišljamo o Istini. Koliko je tvrdnja nekih kršćana točna kada kažu: “Mi imamo Istinu!” Pogledajte, poslušajte, preporučite, subscribe. Pratite naše programe na našem YouTube kanalu @dumspirospero2023

Modem li očekivati Kristov ponovni dolazak još za našega života?

Prije nekoliko dana imao sam zadovoljstvo i čast propovijedati u crkvi u Melbourneu u kojoj sam prije dvadesetak i više godina služio kao pastor. Tema moje propovijedi, nadahnuta 24. poglavljem Evanđelja po Mateju, bila je – “Ako ne u ovoj generaciji onda kada?”

Svjestan radikalizacije zbivanja u svijetu već mjesecima intenzivno razmišljam o tome jesmo li mi taj naraštaj o kojemu Isus kaže: “Tako i vi, kad sve to ugledate, znajte da je blizu, na vratima. Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj zasigurno neće proći dok se sve ovo ne zbude.” (Matej 24:33.34) O ovoj temi nisam već godinama propovijedao. No dolaze dani kada više nećemo moči zaobići poruku 24. poglavlja Evanđelja po Mateju.

Poznati pisac C.S. Lewis je upozorio: “Bog će okupirati (naš svijet). No, pitam se jesu li ljudi koji mole Boga da se otvoreno i izravno umiješa u naš svijet stvarno svjesni kakav će to biti trenutak kad se to dogodi. Kad se to dogodi, to će značiti kraj svijeta. Kad pisac stupi na scenu, predstava je gotova. Bog će, naravno, napraviti invaziju, ali što vrijedi reći da ste na Njegovoj strani tada kad vidite kako se cijeli prirodni svemir topi poput sna, a nešto drugo – nešto o čemu vam nikad nije palo na pamet – sručuje se svom snagom; nešto tako prekrasno za neke od nas, a tako strašno za druge, da neće biti više izbora ni za koga od nas. Ovog će puta Bog biti otkriven bez prikrivanja; bit će to nešto tako silovito da će u svaku stvorenje unijeti ili nepremostivu ljubav ili nepremostiv strah. Tada će biti prekasno odabrati svoju stranu. Neće biti koristi reći da ste odlučili leći kad postane nemoguće ustati. To neće biti vrijeme za odabir; bit će to vrijeme kada ćemo otkriti na kojoj smo strani zaista stali, bez obzira jesmo li to shvatili ranije ili ne. Sada, danas, ovog trenutka, imamo priliku odabrati pravu stranu. Bog se suzdržava kako bi nam pružio tu priliku. To neće trajati vječno. Moramo je iskoristiti ili odbiti.”  Zahvaljujem Marti Kajfeš na kvalitetnom prijevodu.

Oteto zaboravu – sjećanja na ožujak 1993. godine u opsađenom Sarajevu

Ovaj sam tekst u izvornom obliku napisao odmah po povratku iz Sarajeva, u travnju 1993. godine.

Čak i najplemenitija djela vremenom padaju u zaborav ako ih se prepusti slučaju, prešućivanju ili čak namjernom potiskivanju od strane službenih kroničara povijesti. Postoje ljudi i događaji koje ne smijemo prepustiti zaboravu, ili interpretacijama krojača povijesti. Djelovanje humanitarne organizacije ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Sarajevu i njezinih 120 dragovoljaca odigralo je ključnu ulogu u preživljavanju tisuća građana opsađenog Sarajeva u godinama okrutnog rata u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Još se dan danas sjećam kako su mi Sarajlije govorile: “Preživjeli smo zimu zahvaljujući ADRA-i”.

U razdoblju od nešto manje od četiri godine, odnosno 1425 dana, u Sarajevu je izgubila živote 11541 osoba, uključujući i veliki broj djece. Početkom 1993. godine posjetio sam Sarajevo i u njemu, kao humanitarac i gost ADRA-e Sarajevo, proživio mjesec dana i doživio potpuni ugođaj življenja pod stalnom prijetnjom granata i snajperskih hitaca. Neposredno nakon napuštanja Sarajeva, u ožujku 1993. godine, svoje sam doživljaje objavio u nekoliko članaka na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovo je jedan od njih, kojeg sam napisao u travnju 1993. godine. 

Danas, 30 godina kasnije, kada tako lako zaboravljamo prave heroje rata u Bosni i Hercegovini, koji su zanijekali vlastitu sigurnost kako bi pomogli preživljavanju tisuća Sarajlija, sjetimo se 120 dobrovoljaca sarajevske ADRA-e, a također i brojnih drugih heroja ADRA-e iz Hrvatske i Srbije, i drugih zemalja Europe i svijeta čiji je umreženi rad omogućio sustavni ulazak prepunih konvoja ADRA-e u Sarajevo. Ovo potonje je materijal za jednu drugu priču, a možda i za jednu kvalitetnu knjigu. 

 VRATITE MI MOJE NOGE

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?!” – progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma pastora Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka iz kojih se k nebu pletu konci dima. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja. Bliski obronci bregova što prstenasto stežu grad, i nedaleki vrhovi Trebevića izgledaju prijetvorno mirni. Ovih dana napunila se godina dana otkad je Sarajevo prisilno pretvoreno u grad-logor.

Još nekoliko trenutaka i devet će sati. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu popunjenu djelatnicima koji upravljaju dnevnim radom tima od 120 ljudi. 

Mira Nikolić i Slavica Petroman spremne su odgovoriti na svaki od mnogobrojnih telefonskih upita. Veselinka Baban i Edita Dilber respoređuju pristigla pisama u kutije, od kojih svaka predstavlja drugu sarajevsku općinu. Za sat vremena nekoliko povjerenika odjeljenja ADRA-ine pošte i pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja. Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police Adrine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”. Za nekoliko dana ljekarna ADRA-e službeno će otvoriti svoja vrata potrebitima. Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristiglo više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe. Imena primatelja valja hitro poredati po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane, te svoje preživljavnje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, daleko od okruženog Sarajeva.

U uredu Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu, sastaje se odbor za dnevnu koordinaciju aktivnosti ADRA-e. Danas valja podijeliti barem tisuću obiteljskih paketa, pripremiti nove skladišne prostore, dogovoriti siguran ulazak humanitane pomoći iz ispostave ADRA-e u nedalekoj Fojnici. Uspješni završetak ovog zadatka zahtijeva prolazak kroz nekoliko kilometara ratišta, između rovova i bunkera zaraćenih strana. Sutra rano ujutro, dok ih još magla štiti od pogubna pogleda snajperista, nekolicina dobrovoljaca popet će se na krov skladišta te ga privremeno zaštiti od prokišnjavanja.

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Vozač Duško Otović odvest će nas do bolnice Koševo, te potom i do ADRA-inih glavnih skladišta. Potom ćemo s poštarom Senadom proći uskim ulicama Staroga grada. Želimo doživjeti susret s ljudima kojima je ADRA jedina spona koja ih veže s najdražima razasutim po Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Americi.

Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Ispred dvorišnog ulaza oko stotinu ljudi želi saznati mogu li poslati pismo, paket, dobiti lijekove, ili barem koji kilogram hrane. Čujem čovjeka čiji glas odaje očaj: “Najradije bih ubio i sebe i djecu. Ne mogu im svakog dana govoriti kako im nemam što dati za jesti”. Drugi glas preklinje: “Molim vas, samo nekoliko krumpira…!”

Iznenada rezak zvuk propara zrak, sličan udaru groma za ljetnog proloma oblaka. Granate – jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crijepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žlijebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi kućnih fasada u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom zvone koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADra-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Detlef i ja hitamo u procijep ulaza u dvorište, iza zida gdje čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir – pogibeljni mir Sarajeva.

Pola sata kasnije doktor Mufita Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić, isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović u suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama. Azra Ibrahimović, profesorica, pri kraju liječenja, nakon ranjavanja u koljeno zahvaljuje ADRA-i na proslijeđenom paketu od prijatelja iz Hrvatske.

“Najteže je djeci!” – objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima k izlazu bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio molio je roditelje da mu vrate noge”.

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, proklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina. Razmišljam o tisućama Sarajlija koji su u samo godinu dana rata naprasito izgubili život. Čitam godišta rođenja zabilježena na križevima, krstovima i nišanima – 1958, 1965, 1969, 1974, 1982, 1990…

Oko jedanaest sati ulazimo u okružje drago i poznato svakome žitelju Sarajeva. Pred skladištem ADRA-e nekoliko šlepera označenih prepoznatljivim znakom ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje.

Dvorište skladišta vrvi sretnicima koji preuzimaju svoje pošiljke spasa. Starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana”, kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Bez ovih paketa i bez ljubavi ovih ljudi mnogi zasigurno ne bi preživjeli sarajevsku zimu”, dodaje uz glasno odobravanje okupljenih ljudi. “Hvala ADRA-i!” – uzvikuje netko iz dugačka reda što strpljivo stremi k ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene suzama oblivenih očiju što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se privučena mirisom hrane provlači između stotinu ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

U poslijepodnevnim satim Senad Vranić, poštar odjeljena ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, one će poput profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim radost i tračak nade u domove ratom razdovjenih obitelji”, Senad objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu od pedesetak poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” – uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku našeg pristupanja prvoj kućnoj veži. Pozivaju nas da se barem nakratko zadržimo u njihovu domu. “Stigla je ADRA!” – dovikuje majka sinu s ulaznih vrata druge kuće. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije ništa znala o njoj.

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti radnika ADRA-e. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok pripravljen od humanitarnih pošiljki – sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati!?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom”, objašnjava pastor Nikolić. “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi. Treba nam vlastiti vozni park.”

Kroz prozor zamračene sobe, mog privremenog doma gledam u obrise zamračenog grada. “Tko bi rekao da je rat!” – progovara tiho Detlef čije oči neprestano skaniraju prividno usnuli sarajevski okoliš. Čisti proljetni zrak i mjesečinom obasjani obronci Trebevića i gradskih brežuljaka, te u daljini tek poneki osvjetljeni prozor podsjećaju na romantične prizore pitomog Betlehema s razglednica što oslikavaju noć Kristova rođenja.

Razmišljam upitno: “Zar se Krist nije pojavio i usred drame Sarajeva u očitovanju učinkovite ljubavi ljudi što usprkos svakovrsnih opasnosti hrane gladne, dijele pakete živežnih namirnica, raznose pisma u najopsnije dijelove grada, opskrbljuju bolesne lijekovima.” A prisjećam se i Isusovih riječi: “Što god ste od ovoga učinili mojoj najmanjoj braći, meni ste učinili.”

Dum spiro spero, 14. ožujka 2023.

Duhovni vremeplov – istina na udaru

Iz zvučnih arhivskih zapisa želimo vam ponuditi dio propovijedi koju je Tihomir Kukolja propovijedao u Melbourneu, Sydneyu, Zagrebu i Osijeku prije skoro trideset godina, u okviru niza propovijedi zajedničkog naslova “Na pragu novog tisućljeća”. Izabiremo temu “Istina na udaru” zbog njezine današnje aktualnosti.  Evo nekoliko misli: “Kad smo u prošlom stoljeću pokopali Boga, nije dugo potrajalo da pokopamo i čovjeka. Ako Boga nema koji treba protumačiti vrijednosti koje život znače, onda smo prepušteni sami sebi na milost i nemilost. Ima li upće razlike između istine i laži ako ne postoji nekakav objektivan kriterij za definiranje istine?”

Kršćanski nacionalizam – ideologija opasnih namjera

Ako bismo željeli bolje razumjeti kako kršćanski nacionalizam djeluje u Hrvatskoj onda trebamo obratiti pozornost na naizgled nedužni pokret molitelja muškaraca u Zagrebu i njihova mjesečna okupljanja na koljenima na Trgu bana Jelačića. Netko će pitati – gdje je tu problem? Pa ljudi mole za poštivanje vrijednosti ljudskog života i kakvoću obitelji? Problem je u tome što u mješavini njihovih molitvenih želja oni koncepcijski progovaraju desničarskim jezikom kršćanskog nacionalizma koji zagovara jednoobrazno i isključivo kršćanstvo u Hrvatskoj, s ciljem postizavanja političkog i ideološkog pritiska na hrvatsko društvo. 

Splitski svećenik i autor Ante Žderić objavio je ovih dana članak na vodećem hrvatskom portalu Autograf u kojemu ovamko razmišlja i objašnjava: “Znakovito je da je u ovim javnim molitvama riječ o muškarcima, o grupama koje sebe vole nazivati ‘vojnicima’ i ‘ratnicima’. Njihove su molitvene akcije praćene prigodnim zastavama s vjerskim obilježjima, klečanjem na trgovima u pomno formiranom stroju… Sve to, nesumnjivo, želi odaslati poruku koja odiše militarističkim duhom. Teško se oteti dojmu da je ovdje koreografija postala važnija od molitve, tj. forma od sadržaja. Molitelji na trgovima ističu kako mole za različite nakane. Neke od njih osobito ističu, kao što je molitva za dostojanstvo žena, njihovo čedno odijevanje, odustajanje od predbračnih odnosa i dostojanstvo muža kao glave obitelji. Budući da su to neke od temeljnih kršćanskih vrijednosti, u ovim nakanama nema ništa sporno. No stavimo li ove nakane u spomenuti kontekst u kojemu se okupljaju molitelji i ikonografiju koja ih prati, dolazimo do dubokog proturječja.”

Kršćanski nacionalizma nije bezazlena stvar bez obzira u kojem se obliku pojavljuje: bilo da je riječ o naizgled naivnom obliku njegove manifestacije kao što su mjesečna teatralna moljenja na hrvatskim trgovima, ili da je riječ o vojnoj agresiji protiv Ukrajine koju ideološko predvodi rusko pravosljavlje.  U konačnici, svaki kršćanski nacionalizam nalazi negdje na putanji između Trumpovog i Putinovog kršćanskog nacinalizma. On počinje naizgled bezazelno, opravdano, domoljubno, da bi uskoro, nakon što se stvore povoljne prilike, proprimio oblik neskrivenog nasilja. 

Poslušajte cijelo predavanje

Pandemija kršćanskog nacionalizma

Autor: Tihomir Kukolja, Houston, 1. veljače 2023.

Iako je riječ o kovanici novijeg datuma, počeci “kršćanskog nacionalizma” sežu u rana stoljeća kršćanstva, kad su vjerski i svjetovni vođe po prvi puta okusili zanosnu moć simbioze vjerske i svjetovne vlasti. Već je u četvrtom stoljeću poslije Krista rimski car Konstantin, navodno vođen nebeskim viđenjem, zaključio da će u znaku križa pobijediti svoje neprijatelje.

Kršćanski nacionalizm sastavni je dio svakog oblika nacionalizma koji se temelji na uvjerenju rasne, zemljopisne, etničke ili nacionalne kršćanske predodređenosti i posebnosti, te na posjedovanju povijesne zadaće da neka etnička, nacionalna ili politička skupina mora svim sredstvima stati u obranu svoje kršćanske vjerske i kulturne baštine.

Prepoznatljiva obilježja skupina nadahnutih kršćanskim nacionalizmom ponajčešće su nedostatak vjerskog pluralizma, odbacivanje načela odvojenosti crkve od države, nacionalna oholost, ideološka samouvjerenost, te rasna, vjerska i etnička nesnošljivost spram onih koji se ne uklapaju u nametnuti povijesni, kulturološki ili religijski okvir “mojega” “izabranog” naroda. Gdje god dolazi do miješanja nekog oblika kršćanske vjere ili tradicije i etnosa, na snazi je neki oblik kršćanskog nacionalizma.

Balkanski prostor već je stoljećima opterećen kršćanskim nacionalizmom. Omiljena krilatica “Bog i Hrvati!” razotkriva takvu duboku ukorijenjenost među Hrvatima. Na to upućuje i uvriježena misao da biti Hrvatom neizostavno znači biti katolikom; ili pravoslavcem ukoliko je netko Srbin. Naizgled bezazleno podizanje tri prsta, naročito za vrijeme skupnih fotografiranja prigodom posjeta susjednim državama, također upućuje na raširenu prisutnost pravoslavnog kršćanskog nacionalizma među brojim Srbima. Kršćanski nacionalizam prepoznajemo i u siromašnim krajevima u kojima se pod hitno grade nepotrebne suvremene i skupe crkve i hramovi, te podižu (ogromni) križevi ili krstovi na vidljivim mjestima kako bi većinski živalj dokazao manjinskom “tko je tu gazda”.

Kad godinama neizbježni mađarski premijer Viktor Orban zatvara državne granice bodljikavom žičanom ogradom kako bi “zaštitio” europsku kršćansku baštinu od “prodora” mnogobrojnih izbjeglica i muslimana, to je posljedica očitovanja kršćanskog nacionalizma u mađarskoj politici. Pa i nedavni izbor nove talijanske premijerke Giorgije Meloni, iznjedrene iz Mussolinijeve neofaštičke stranke MSI — Movimento Sociale Italiano, proizvod je sličnog, oživljenog kršćanskog nacionalizma u Italiji.

Iako je kršćanski nacionalizam znakovito oblikovao povijest Europe, nerijetko i kroz krvave ratne sukobe, njegovu suvremenu međunarodnu renesansu možemo ponajviše zahvaliti dolasku 45. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donalda Trumpa na vlast 2016. godine. Za razliku od Balkana, gdje je kršćanski nacionalizam oduvijek bio obojen lokalnim varijantama tradicionalnog katoličanstva i pravoslavlja, najbučniji nositelji novog vala kršćanskog nacionalizma u Americi su politički sve prodorniji američki evanđeoski kršćani.

Donedavno periferne ali brojne evanđeoske skupine američkih kršćana objeručke su prigrlile novog vođu države i njegovu “mesijansku” krilaticu MAGA (Make America Great Again) — “Učinimo Ameriku ponovno moćnom”. U krugu najglasnijih Trumpovih sljedbenika, čiji su mu glasovi zajamčili predsjedničku pobjedu, našlo se 80% bijelih kršćana, rasnih nostalgičara sklonih Q-Anon zavjerama, prožetih odbojnošću spram izbjeglica i bilo kakvog oblika socijalne demokracije, kao i ratoborni protivnici pobačaja.

Donald Trump se pojavio kao njihov obećani izbavitelj, priželjkivan desetljećima, izmoljen milijunima molitava i najavljivan fantastičnim ‘proročkim’ vizijama tisuća samozvanih proroka. Progovoriti riječ kritike protiv novoga predsjednika bilo je isto kao i pohuliti na Božjeg pomazanika. Novoizabrani predsjednik ubrzo je shvatio moć takvog sljedbeništva, te se hitro okružio duhovnim savjetnicima iz krugova dispencionalista, supremacista, dominionista, samozvanih proroka i molitvenih bojovnika koji su nemilice objavljivali nebeske objave o nadmoćnoj pobjedi njihovog predsjedničkog miljenika.

Koliko god su oni trebali Trumpa, toliko je Trump trebao i njih. I tako je stvoreno neobično savezništo zavjetovano Trumpovim obećanjima da će Americi “vratiti” sjaj i veličinu njezinih pionirskih dana kad je, prema njihovoj zamisli, američkim kontinentom suvereno vladao bijeli čovjek nadahnut “kršćanskim vrlinama i vrijednostima”.

Sjećam se kad sam tijekom Trumpovog predsjendičkog mandata, vozeći se najduljom prometnicom prostranog Houstona, ugledao golemu predizbornu reklamnu ploču koja je tih dana slikovito izražavala duh američkog kršćanskog nacionalizma. Vidnim poljem prevladavala je velika slika Donalda Trumpa praćena biblijskim navodom: “Riječ je postala tijelo.” (Ivan 14,1) Poruka je bila jasna: kao što se Bog nekoć utjelovio u svojem Sinu Isusu Kristu da donese spasenje svijetu, tako se sada utjelovio u svojem izabraniku Trumpu da spasi Ameriku.

Jednom prigodom, kad je većina bijelih američkih kršćana još uvijek javno slavila Trumpovu pobjedu, javio mi se uznemireno jedan moj prijatelj, protestantski pastor. Usred bogoslužja u njegovoj crkvi poslao mi je poruku: “Ovo je ludnica izvan svakog nadzora. Evo, skupina mojih vjernika defilira crkvom noseći američke zastave i uzvikujući Trumpovo ime. To više nije bogoslužje, već jedan od Trumpovih predizbornih skupova.”

Dana 6. siječnja 2021. godine ljubavna sprega sve agresivnije skupine američkih evanđeoskih kršćana, osokoljena laskanjima predsjednika Trumpa, dosegla je ružni vrhunac. Toga je dana skupina najvjernijih Trumpovih sljedbenika, od kojih su mnogi bili naoružani, nasilnički pokušala onemogućiti proglašenje Joea Bidena za novog predsjednika države. Na dan kad je Kongres trebao službeno potvrditi pravovaljanost višestruko potvrđenih rezultata izbora, pod izgovorom da su izbori pokradeni te da ih je u misiju “obrane Amerike” poslao sâm predsjednik, nekoliko stotina pučista nasrnulo je u unutrašnjost zgrade Kongresa. Pravo je čudo da je u vrtlogu nastalog kaosa toga dana samo nekoliko policajaca i nasilnih prosvjednika izgubilo život.

Sve se to odigralo uz fanatičnu primjenu brutalnosti i dotad nezapamćenog nasilja, uz brojne molitve, kršćanske pjesme i krilatice. U dekoru nabožnog kićeraja, možda su najdojmljiviji bili transparenti s porukom: “Isus je moj Spasitelj. Trump je moj predsjednik.” Razjarena gomila, spremna na sve, prizivala je Krista da blagoslovi njihovo nasilje i pomogne im pri nametanju velike laži da je Donald Trump pobjednik predsjedničkih izbora, iako su višestruko provjereni rezultati dokazivali suprotno.

Nakaradnost suvremenog američkog kršćanskog nacionalizma dojmljivo razgolićuje slavljenička molitva samozvanog Q-Anon šamana Jacoba Chansleya, koji je toga dana sa skupinom naslnika osvojio dvoranu Zastupničkog doma. “Hvala Ti, nebeski Oče, što si nas milostivo udostojio da se zauzmemo za naša Bogom dana neotuđiva prava. Hvala Ti, nebeski Oče, što si bio nadahnuće ovim policajcima da nas puste u zgradu, da nam omoguće ostvarivanje naših prava, da nam dopuste da pošaljemo poruku svim tiranima, komunistima i globalistima da je ovo naša nacija, a ne njihova, te da nećemo dopustiti da Amerika — da američki put, put Sjedinjenih Američkih Država — propadne. Hvala Ti, božanski, sveznajući, svemogući i sveprisutni Stvoritelju Bože, što si ispunio ovu dvoranu svojom bijelom svjetlošću i ljubavlju, svojom bijelom svjetlošću sklada. Hvala vam što ste ovu dvoranu ispunili domoljubima koji vas vole i koji vole Krista” — zanosno je izvikivao molitelj Jacob uz odobravanje prisutnih pobunjenika, koji su istodobno, u istom zanosu i na istom mjestu željeli presuditi “izdajnicima Amerike”. Pitam se koliko bi krvoproliće toga dana bilo još tragičnije da su se ti zanesenjaci doista uspjeli dokopati tadašnjeg potpredsjednika Mikea Pencea i tadašnje predsjendice Predstavničkog doma Nancy Pelosi?

Dan 6. siječnja 2021. godine pamtit ćemo kao dan kad je zlouporabom Isusovog imena američka demokracija (zamalo) primila smrtni udarac. Ili ćemo ga pamtiti kao dan najave nekog novog oblika fašizma zaodjenutog u zavodljivo kršćansko ruho, spremnog da metastazira u nekom novom domaćem ili izvezenom izdanju. Kršćanski nacionalizam je vrlo zarazna bolest, sklona pandemijskom ponašanju, koja se brzo širi i lako prilagođava različitim podnebljima.

Kao primjer njezinog zaraznog karaktera može poslužiti nedavni pokušaj rušenja legitimno izabranog predsjednika Brazila Luiza Inacio Lula da Silvae. Ideološki nadahnuti trumpizmom i pokušajem državnog udara od prije dvije godine u Americi, te zaneseni idejom da time promiču Božje Kraljevstvo, nekoliko tisuća brazilskih pobunjenika nasilno je upalo u nekoliko državnih ustanova, uključujući i zgradu brazilskog Parlamenta.

I njima nije odgovaralo što je njihov miljenik, bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, nedavno izgubio izbore. Po svemu sudeći, zavladala je nova politička moda u svijetu: ako vaš ultradesničarski kandidat izgubi izbore, lažite, proglasite ih ukradenima i snagom nasilja poništite izbore, pozivajući se pritom na Božje vodstvo i volju. Naime, uoči pobjede na predsjedničkim izborima u Brazilu 2018. godine, sadašnji predsjednički gubitnik i inspirator nedavne pobune, ultradesničar Jair Bolsonaro, nadahnjivao je svoje biračko tijelo izjavama poput: “Bog je iznad svega. Ne postoji svjetovna država. Država je kršćanska i manjina će se morati podrediti stajalištu većine”.1 Izjave tadašnjeg novoizbaranog brazilskog predsjednika ugodno su odzvanjale u ušima kršćanskih supremacista i dominionista u SAD-u, koji su u pobjedi Jaira Bolsonara 2018. godine prepoznali plod Trumpove politke i utjecaja.

Da američki kršćanski nacionalizam predstavlja novu “evangelizaciju” koja se naveliko i lukavo izvozi putem raznovrsnih medija i propovjedaonica diljem svijeta, i sâm sam se mogao uvjeriti prigodom posjeta afričkom kontinentu 2019. godine. Tada sam bio počašćen pozivom da sudjelujem na godišnjem Nacionalnom molitvenom doručku u Kampali, glavnom gradu Ugande. Blizak molitvenim doručcima u Americi koji okupljaju predsjednike, kraljeve i razne državne i društvene uglednike, nisam bio stranac niti ovom nadasve lijepom molitvenom događaju koji je u duhu afričke opuštenosti i gostoljubivosti, uz obilje pjesama, potrajao nekoliko sati. Ono što nisam očekivao bio je izbor glavnog gostujućeg govornika, Johnnyja Enlowa iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je pozvao kršćane Ugande da zauzmu sve društvene i političke položaje utjecaja u Ugandi.

Oduševljeni uzvanici tog središnjeg godišnjeg molitvenog događanja u srcu Afrike u nedužnosti svojih srdaca čuli su jednostavan poziv kršćanima Ugande da u njihovoj zemlji budu “sol zemlje i svjetlo svijetu” (Matej 5,13.14). Međutim, znajući od ranije vjeronazor govornika, ja sam čuo sasvim drugu poruku. Pastor Johnny Enlow, koji po svemu sudeći i dan-danas vjeruje da je Donald Trump još uvijek pravovaljani i od Boga određeni američki predsjednik, jedan je od pokretača i vođa militantnog hibridnog kršćanskog pokreta “Proročanstvo sedam planina” (The Seven Mountain Prophecy) te autor istoimene knjige. Sljedbenici ovog pokreta promiču ideologiju potpunog nadzora “kršćana” nad sedam najutjecajnijih područja koja oblikuju današnju kulturu i svjetonazore društva: obitelj, religiju, obrazovanje, medije, zabavu, poslovni svijet i političku vlast. Prema njihovu učenju, kršćani trebaju zavladati svijetom, milom ili silom.

Kad ponukani ovim člankom posjetite Google i potražite pregršt fotografija koje prikazuju bivšeg predsjednika Donalda Trumpa okruženog pobožnim skupinama njegovih molitvenih bojovnika i savjetnika, budite sigurni da većina nazočnih pripadaju ideološkom obrascu bliskom pokretu “Proročanstvo sedam planina”, koji i nadalje svesrdno priželjkuju Ameriku u kojoj će oni “u Isusovo ime” vladati čvrstom rukom, i time pridonijeti ubrzanju dolaska Kristovog Kraljevstva. 

Primjerice, svojevremo glavna duhovna savjetnica predsjednika Trumpa, dominionistica Paula White, zanesena strašću ostvarenog duhovnog i političkog autoriteta, javno je propovijedala: “Kamo god ja ulazim, tamo Bog vlada. Kad ja hodam Bijelom kućom, Bog hoda Bijelom kućom. Tamo gdje ja stanem, sveto je tlo.” A uoči izbora koje je Donald Trump pravomoćno izgubio prije tri godine, Paula je u samouvjerenom zanosu molila, prorokovala, preklinjala i naređivala Bogu da zajamči Trumpu drugi predsjednički mandat. U podugačkoj molitvi, s puno opetovanja, Paula je ritualno vikala: “Ti si Bog mača; uzmi mač, Gospodine, odvoji pšenicu od korova, udari, udari, udari, sve do pobjede! Čujem glas pobjede, čujem glasove pobjede u nebeskim prostorima. Anđeoske snage dolaze, iz Afrike, iz Afrike, iz Afrike… anđeoske snage dolaze!” 2. 3.

A kad takve ideje zakucaju na vrata državnih ustanova, koje su donedavno štitile načelo odvojenosti crkve od države, vjersku slobodu i razvnopravnost svih građana, onda je potrebno znati da je američka demokracija na izdisaju. Nažalost, prije nekoliko dana mogli smo se osvjedočiti kako izgleda kad američki Zastupnički dom postane taocem agresivne i opstrukcionističke skupine vjerskih i političkih fanatika koji su spremni svoj svjetonazor neumorno nametati većini, sve dok iscrpljivanjem ne postignu željeni cilj.

Luren Boebert, mlada i radikalno desničarski usmjerna predstavnica Kongresa, predstavlja glasnogovnicu sve glasnije struje republikanskih radikala. Lauren je jedna od predvodnica skupine od dvadesetak izrazito desničarskih zastupnika koji sebe nazivaju Klubom slobode (Freedom Caucus), koji su nedavno četiri dana opstruirali izbor predsjednika američkog Zastuničkog doma. Ona naziva odvojenje crkve od države smećem i ne krije da je kršćanska nacionalistica i da želi vidjeti Ameriku u rukama sličnih kršćanskih fanatika. Nedavno se na jednom vjerskom skupu obratila svojim istomišljenicima: “Vrijeme je da se pozicioniramo i ustanemo, zauzmemo naše mjesto u Kristu i utječemo na ovu naciju, na što smo i pozvani. Ovo je vrijeme kad trebate znati da ste pozvani biti dijelom ovih posljednjih dana. Vi morate imati ulogu u uvođenju Isusovog drugog dolaska.”4

A što se može dogoditi ako kršćanski nacionalizam dovedemo do njegovog logičnog, orvelijanskog zaključka?

Već godinu dana svjedoci smo brutalne i bešćutne ruske agresije protiv suverene i trideset godina međunarodno priznate Ukrajine. Ovaj rat, koji po masovnosti krvoprolića i opsegom razaranja neodoljivo podsjeća na svirepost Staljinovog boljševizma i Hitlerovog nacizma, takođe je ideološki obogaćen kršćanskim nacionalizmom. Niti jedan nacionalizam nije uspješan bez religijske ideološke podloge. Uz glasnu potporu Ruske pravoslavne crkve, Vladimir Putin želi obnoviti moćnu i veliku Rusiju, u čemu uživa neskrivenu potporu moskovskog partijarha Kirila.

I jedan i drugi prikazuju ruskom narodu ovaj rat kao borbu između dobra i zla. “Ušli smo u sukob koji nije samo fizičkog, već i metafizičkog značaja,” rekao je patrijarh Kiril u svojoj propovijedi nekoliko dana nakon početka ruske agresije.5 U više navrata govorio je o “ruskom svijetu” u kojemu ne postoji Ukrajina, jer “Ukrajina, Rusija i Bjelorusija — mi zajedno smo Sveta Rusija… Mi štitimo jedinstveni civilizacijski prostor koji se zove Sveta Rusija”, govorio je Kiril.6

Patrijarh Kiril je također izjavio da Rusi čine “herojsko djelo” ubijanjem Ukrajinaca. Nije stoga niti čudno što je nedavno taj najviši crkveni vođa Rusije “razriješio” sve ruske vojnike svakog grijeha i krivnje za zločine koje su ili će uskoro počiniti, otvarajući im tako, u slučaju vjerojatne pogibije, neposredan ulazak u nebeske prostore.7

Nastranost takvih “produhovljenih” izjava patrijarha Kirila, u kontekstu divljanja ruskog etnonacinalizma koji nemilice odnosi nebrojene ukrajinske živote i živote stotina tisuća ruskih mladića ubačenih uglavnom mimo njihove volje u ratnu klaniocu, još je dodatno naglašena prizorima brojnih fotografija koji prikazuju svećenike Ruske pravoslavne crkve kako iz svojih škropila obilato “svetom vodom” tuširaju redove novih ruskih ročnika. Ovim obredima Ruska pravoslavna crkva priprema žive ruske ročnike za njihovu prijevremenu i skoru smrt.

Ovome popisu svakako treba pridodati i ciničnu izjavu ruskog propagandista Vladimira Solovjeva, koji je u nedavnom televizijskom nastupu “dušebrižnički” hrabrio ruske vojnike koji se u velikom broju smrzavaju i umiru na bojištima i rovovima u Ukrajini: “Zašto se bojite onoga što je neizbježno? Pogotovo kad idemo u raj. Smrt je kraj jednog zemaljskog puta i početak drugog.”8

U konačnici, svaki kršćanski nacionalizam nalazi se negdje na putanji između Trumpovog i Putinovog kršćanskog nacionalizma. On počinje naizgled bezazleno, opravdano, domoljubno, da bi uskoro, nakon što se stvore povoljne prilike, poprimio oblik neskrivenog nasilja.

A njihova zajednička obilježja su idealiziranje i rekonstruiranje prošlosti; stvaranje mitova o povijesnoj kršćanskoj predanosti vlastitog naroda; ljubav prema autokraciji i diktaturi; ukidanje vjerskog pluralizma; opsjednutost poglavito izmišljenim unutarnjim i vanjskim neprijateljima; fanatična predanost selektivno izabranim biblijskim i društvenim vrijednostima; netrpljivost prema onima koji su drukčiji od njih; odbacivanje načela odvojenosti crkve od države; želja za nadziranjem i vlašću; te na kraju — kad rukavice padnu — prigrljivanje nekog oblika fašizma.

Zapravo, kršćanski nacionalizm nije daleko umakao ideji islamističkog džihada, i nema ništa zajedničko s kršćanstvom ili Kristovim naukom. Kršćanski nacionalizam nije daleko odmakao od mentaliteta iranskog udruženog vjerskog i političkog sustava koji ubija, utamničuje, muči i iznuđuje priznanja zbog nošenja pokrivala za glavu na “neprikladan način”, ili zbog prosvjedovanja protiv iranskog vjerskog nacionalizma.

Kršćanski nacionalizam podsjeća na Isusovo upozorenje: “Dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu čini službu.“ (Ivan 4,1)

Kršćanski autor Gregory A. Boyd u svojoj knjizi Mit kršćanske nacije upozorava: “Građanin Božjeg Kraljevstva mogao bi i trebao bi tvrditi da je kršćanska inačica kraljevstva svijeta zapravo najgora inačica koju je svijet ikada vidio. Jer upravo je ovo bila inačica kraljevstva svijeta koja je najviše naškodila Božjem Kraljevstvu. Ne samo da je mučila i ubijala, kao što to često čine inačice kraljevstva svijeta; činila je to pod Kristovom zastavom… Ako su nasilje i ugnjetavanje demonski, nasilje i ugnjetavanje ‘u ime Isusovo’ su to daleko više. Kršćanska crkva je time osramotila Kristovo ime, povezujući Njegovo Kraljevstvo sa zločinima koje je stoljećima činila. Stoga je, u ime pridobivanja svijeta za Isusa Krista, crkva često postajala glavna prepreka vjeri u Isusa Krista.”10

Ovaj tekst objavila je i Udruga vjeske slobode u Republici Hrvatskoj u glasilu udruge “Vjerska sloboda”, broj 1, 2023. godina, godište 15. Video feature istoga sadržaja možete potražiti na našem YouTube kanalu.

Bilješke:

  1. A Metaphor for the Hijacked Church, Tihomir Kukolja, 12. studeni 2018, https://kukolja.wordpress.com/2018/11/12/a-metaphor-for-the-hijacked-church/
  2. ‘The Lord says it is done’: White House spiritual adviser Paula White prays for ‘angels from Africa’ to cement Trump’s re-election, Joe Somerland, Independent, 5. Student 2020.  https://www.independent.co.uk/news/world/americas/us-election-2020/us-election-trump-paula-white-house-prayer-b1616014.html
  3. Now This News, 5. studeni 2020. https://youtu.be/I4daeEacIVI
  4. Diana Ravitch, Lauren Boebert Predicts the End Times are Coming Soon, 30. Studeni 2022. https://dianeravitch.net/2022/09/30/lauren-boebert-predicts-the-coming-of-the-end-times/
  5. The Christian nationalism behind Putin’s war, Ishaan Tharror, Orthodox Christian Laity, 19. travnja 2022.  https://ocl.org/the-christian-nationalism-behind-putins-war/
  6. False “Prophecies” as Justification for the War, Sherii Shumylo, Orthodox Times, https://orthodoxtimes.com/false-prophecies-as-justification-for-the-war-sectarian-hoaxes-by-moscow-patriarch-kirill/
  7. Ruski patrijarh Kiril kaže da smrt u Ukrajini ‘pere sve grijehe’, Radio Slobodna Evropa, 26. Rujna 2022. https://www.slobodnaevropa.org/a/ruski-patrijarh-kiril-ukrajina-rat-grijesi/32052626.html
  8. Suluda izjava ruskog propagandiste, 3. Siječnja 2023. https://www.telegraf.rs/vesti/svet/3609718-ruski-propagandista-porucio-rusima-da-se-ne-plase-smrti-jer-idu-u-raj
  9. A Metaphor for the Hijacked Church, Tihomir Kukolja, 12. studeni 2018, https://kukolja.wordpress.com/2018/11/12/a-metaphor-for-the-hijacked-church/