Ovih dana oglasio se urednik Glasa Koncila s tvrdnjom da “ne postoji ustavna definicija koja bi Republiku Hrvatsku definirala kao sekularnu”, odnosno svjetovnu državu. U isto vrijeme s više strana pristižu pozivi da se hrvatsko društvo treba potpuno pomiriti s činjeniciom da je Hrvatska “katolička zemlja”. Iako se po mnogo čemu može učiniti da je tome tako, ipak treba podsjetiti da Ustav Republike Hrvatske, i nakon više od 25 godina od nastanka hrvatske države, još uvijek zastupa načelo potpune odvojenosti Crkve od države. Upravo zbog toga želio bih ovom prigodom podijeliti dio moga članka kojeg je u travnju 1994. godine objavio časopis “Savjest i sloboda”, glasilo Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Prosudite sami jesmo li se puno odmakli od onih dana kada je hrvatska država bila još uvijek mlada, netom rođena država?
Pitanja koja se nameću demokratski izoštrenom umu glase: Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država, parlament, ustav – pa makar i podržani većinom glasova – odlučivati o pitanjima savjesti svojih građana? Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike bogoštovlja i vjerovanja?
U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države.”
Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u sve društveno korisne, državne i političke prostore – ali nikako ne i uplitanje države u djelokrug Crkve – novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih svojih građana neće biti instrumentom Crkve.
Drugim riječima, načelo odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti, uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.
Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica, a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se – poradi stvaranja negativnog javnog mnijenja – promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može nazivati “vrbovanjem u svoje redove”, a istu takvu djelatnost većinske crkve naslovljavati “evangelizacijom našeg naroda”.
Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne priznaje strateški odmjerene usporedbe između “povijesnih” i “nepovijesnih”, “naših” i “inozemnih”, ili “većinskih” i “manjinskih” vjerskih zajednica, te “crkava” i “sekti” ili “sljedbi”, kao da su korijeni, pedigre i starost crkve, te broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi. Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju “moralno-vjerske” podobnosti ili nepodobnosti građana.
Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.
Nažalost – i pored odlična Ustava – i u nas postoje naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj svekoliki vjerski spektar podijeli u “povijesne” i ostale vjerske zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju “sektama”. Možda je ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica, da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani čelnici svih crkava i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.
Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz intervjua s naslovom “Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na Hrvatsku televiziju”, što ga je tjedniku “Globus”, od 1. listopada 1993. godine, dao glavni urednik religijskog programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego “svih povijesnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj”. On potom objašnjava uredničku politiku njegova uredništva te navodi kako ono medijski prati rad “povijesnih vjerskih zajednica”. Njegovo uredništvo međutim “ne registrira djelovanje nekih sekti” kojih “u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj”, poput “adventista, Jehovnih svjedoka i budista”. Doduše, kompromisni ustupak je učinjen glede “nedavno pridošlih” vjerskih zajednica koje su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.
Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske klasifikacije vjerskih zajednica na “sekte”, te “povijesne” i “nepovijesne” vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske – niti bilo koja druga zakonska odredba – ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u smjelim prosudbama patera Trstenjaka mogu se naslutiti “znaci vremena” sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge vjerskih zajednica koje nisu bliske “našoj vjeri”, što se također očituje u sve odlučnijim izričajima “zabrinutosti” vrha Katoličke crkve u nas zbog “najezdi raznih sekta”, u koje se, očito ne slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.
Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja “sekta”, već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg “političkog jednoumlja” za ništa manje pogubno “vjersko jednoumlje”. Primjerice, kako objasniti sve učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s njima – kao predstavnicima manjih vjerske zajednice – želite ugovoriti uporabu javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan odgovoriti: “Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad nemamo o čemu razgovarati!”
Što reći kad se protestantskoj vjerskoj zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o “vrbovanju”; dok se ista djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih službi manjih vjerskih zajednica – koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost – a koje se u posljednje vrijeme u svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa?
Nedavno su čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne organizacije nekih vjerskih zajednica – koje su tijekom rata svojim nesebičnim radom dobro poslužile domovini – netko danas želi potisnuti na rub društvena beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.
Spremni smo povjerovati da je riječ o tek nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je – ne razumijevajući njezina prava značenja – podređuju svome proizvoljnom tumačenju čak i kad se služe klišejima da “slijede europska iskustva”. No, svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega, pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: “Da se mene pita – ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!”
Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode, koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske neposrednom odlukom predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima, treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima, surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.
Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova vjeronazora.
Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da, kad je sam osjetio – nakon desetljeća duhovne stege – dašak slobodnog vjerskog ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca, dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom svakodnevicom.
DUM SPIRO SPERO / DOK DIŠEM NADAM SE 