Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči. Tijekom srpnja 2017. godine imao sam priliku biti jedan od govornika na EUSovom (Evanđeosko udruženje studenata iz Beograda) studentskom kampu u Fužinama. Ovom prigodom želim podijeliti dio mog predavanja “Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči.” Čovjek kuje svoje planove ali se na kraju Božji naumi ispunjavaju, sviđalo se to nama ili ne. Postanak 41. Prijevod: Tanja Vrbanec. Time: 15:15
“Danas vlada jedna cijela generacija takozvanih znastvenika koji se rugaju bilo komu tko se usudi reći da postoji Bog. Oni ne izlaze u javnost s nekakvim argumentima. Njihovi argumenti su podsmijeh i ruganje. Oni vam žele dati do znanja da ste vi ludi ako vjerujete u postojanje Boga. Znanstevno je danas vjerovati da vam Bog nije potreban. No, iako danas Bog ne kažnjava slanjem potopa ili vatre s neba, Bog je obećao da dolazi dan obračuna. To danas nije popularna vijest čak ni u mnogim kršćanskim crkvama, jer se milost Božja toliko razvodnila da se objektivni pojam o Božjoj pravdnosti skoro do kraja izgubio. I iako je istina da Bog želi spasiti svakoga, On ne može spasiti one koji sustavno i stalno guraju svoju prijeteću šaku Bogu u lice. Zelim vam ovo reći: bez obzira što u ovom trenutku izgleda da svijet hoda po samom rubu propasti, konačnu sudbinu svijeta neće odlučiti niti veliki niti mali močnici. Isus Krist nije dao svoj dragocjeni život da bi na kraju neki luđak, samo zato što u svojim rukama ima na raspolaganju arsenal atomskih bombi, mogao reći: ‘Ako ja propadam, pa neka onda samnom propadne i cijeli svijet.’” Poslušajte ….
Ovih dana napunilo se točno sedamdeset godina od vremena kada je u revolucionarnom zanosu tek završenog Drugog svjetskog rata ideološki nabijeni Okružni sud grada Zagreba osudio cjelokupno vodstvo Adventističke crkve u Hrvatskoj na višegodišnje kazne zatvora i prisilni rad. Ovaj tekst u izvornom obliku pripremio sam i prvi puta objavio 1999. godine. Budući da vjerujem da bi bilo pogrešno ovakve događaje prepustiti zaboravu, ovaj osamnaest godina stari tekst ponovno želim podijeliti s prijateljima.
Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire zaboravu prepušten sudski proces sedmorici adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem”.
Riječ je o pastorima – Mirku Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od 1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata morala djelovati u ilegali, odnosno samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.
Između 1991. i 1994. godine nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala glasilo “Život i zdravlje”.
Međutim, krajem 1942. godine, ustaške vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i nakladničkog urednika Crkve.
“Tada su nam iz vjerskih krugova bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava. Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.
Međutim, nastupanjem komunističke vlasti u svibnju 1945. godine očito je ovaj izolirani posjet skupine predstavnika Adventističke crkve u Hrvatskoj postao smrtnim grijehom ove vjerske zajednice. U to vrijeme nova vlast FNRJ-a (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) bila je po karakteru i ponašanju vrlo slična boljševičkoj vlasiti Sovjetskog saveza. Tijekom poratnih godina i jedni i drugi nisu štedjeli truda, niti im je nedostajalo kreativnosti u smišljavanju načina progona “klasnih i ideoloskih neprijatelja”. A vjerske zajednice i njihovi vođe bila su česta i omiljena meta.
I tako je u proljeće 1947. godine “Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji, utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio kao prvorazredne “neprijatelje naroda” i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz težak tjelesni rad.
Zagrebački dnevnici Vjesnik i Hrvatski narod, tiskani 2. svibnja 1947. godine, pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a čija je zadaća bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom navedeni dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi “rukovodioci adventističke sekte odmah nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora, te su neposredno ili posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim vlastima na vojničkom i političkom polju.”
Optužnica je također teretila pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata.” Nadalje, njihov se grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.
Teško inkriminirajuće riječi optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost “narodnog” suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen “na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”
Tamburaški orkestar adventista u Zagrebu u ranim poratnim godinama
Kako ratne, tako su i poratne godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti Adventističke crkve sa sjedištem u Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća 21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!”
Režim koji je u svom utopijskom zanosu 1947. godine još uvijek vjerovao da će montiranim procesima vjerskim dužnosnicima potčiniti njihove zajednice svojim ideološkim stremljenjima – kad se u redove novokrštenika po službenoj dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama; kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti “podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti u godinama diktature NDHa, a niti fašisti za “narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje vjere kako su to najbolje znali, te opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.
Teško je vjerovati da će danas netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora nedužno osuđenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve zadovoljštine. Također teško je povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni” podizati prašinu oko nepravde počinjene prije sedmadeset godina.
Ipak, barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu. Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.
U Hotelu Porin u Zagrebu, u koji su smještene izbjeglice, među stotinama tražitelja međunarodne zaštite iz raznih zemalja smještena je i skupina od trideset tražitelja azila iz Irana. To su poglavito mladi ljudi, obrazovani i s uspješnim poslovnim karijerama, među kojima se može pronaći i nekoliko obitelji s djecom. Niti jedan od njih nije napustio Iran iz gospodarskih razloga ili zbog ratne pogibelji. Svi su se oni našli u Hrvatskoj zbog ozbiljne ugroze vlastitih života jer su se, još dok su živjeli u Iranu, usudili napustiti islam i prihvatiti kršćanski vjeronazor. Ili su pak postali simpatizeri kršćanskog svjetonazora, što je očima iranskih svjetovnih i vjerskih vođa jednako neprihvatljivo kao da su postali kršćani.
U Islamskoj Republici Iranu u ovome trenutku živi i raste prikriveni kršćanski pokret koji, po nekim procjenama, broji oko dva milijuna sljedbenika Isusa Krista, u potpunosti sastavljen od građana Irana koji su temeljem vlastitog izbora napustili islam. Brojni međunarodni vladini i nevladini dokumenti potvrđuju da iranskim građanima, koji su ostavili islam u zamjenu za kršćanstvo, prijeti odbacivanje obitelji, neumoljiv pritisak islamske zajednice, izdaja, prokazivanje čak i od strane članova obitelji i bliskih prijatelja, progon, mučenja, teške i dugotrajne zatvorske kazne, i čak smrtna kazna.
Ugledna organizacija Otvorena vrata (Open Doors), koja pomno prati stanje u državama u kojima su vjerske slobode ozbiljno ugrožene, imenovala je Iran kao osmu zemlju po redu na popisu od pedeset zemalja u kojima je na snazi ozbiljan progon kršćana. Iran se po pitanju zlostavljanja kršćana nalazi u društvu sa Sjevernom Korejom, Afganistanom i Sudanom. Nedavni izvještaj Otvorenih vrata tvrdi: “U Iranu kršćanstvo smatraju prijetnjom islamskom identitetu Republike. Obraćenici na kršćanstvo predstavljaju najveću skupinu kršćana u Iranu, i najviše su progonjeni. Zatvaranje i zlostavljanje su redovita pojava za svakoga tko se uključi u kršćansku službu ili evangelizaciju.” Ukratko, u Iranu ostavljanje islama i prihvaćanje kršćanstva je životno opasna odluka, nemoguća bez čvrstog osobnog osvjedočenja.
Da je tome tako potvrđuju i životne sudbine skupine Iranaca koji svoje utočište i zaštitu od vjerskog progona traže u Hrvatskoj, zemlji koja svojim zakonima i ustavom štiti vjersku slobodu svakoga, uključujući i slobodu na javno vjersko očitovanje i promjenu vjeronazora. Poradi njihove osobne sigurnosti ne želimo za sada zadirati u njihove životne priče. Dovoljno je naglasiti da su svi oni već dobro osjetili na vlastitoj koži što znači biti prognan iz obitelji i društvene zajednice, zlostavljan, praćen, zatvaran, pretučen, kao i što znači živjeti u ozračju stalne životne opasnosti.
U raznima zemljama Europske unije u ovom trenutku privremeno živi poveća skupina Iranaca koji, poput skupine u Hrvatskoj, mole da im se omogući ostajanje u Europi zbog ozbiljnog vjerskog progona u Iranu. Vlasti u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Austriji, poput vlasti u Hrvatskoj, sučeljavaju se s ozbiljnim dvojbama što učiniti s azilantima iz Irana. Iz različitih izvora organizacija u Europskoj uniji koje se brinu o zaštiti iranskih izbjeglica i njihovom dušobrižništvu, pristižu informacije da vlasti tih zemalja sporo i nevoljko donose pozitivnu odluku o trajnom prihvaćanju iranskih izbjeglica. Slično je i u Hrvatskoj, a razlozi ovoj sporosti nalaze se u nerazumijevanju donositelja odluka o stvarnom stanju vjerskih nesloboda u Iranu, njihovoj sumnjičavosti u iskrenost iskustva “obraćenja” bivših sljedbenika islama, a ponajviše zbog straha da bi se prihvaćanjem iranskih izbjeglica mogli narušiti snošljivi odnosi s Iranom.
Valja imati na umu da Iranu nikako ne odgovara situacija u kojoj bi europske države s naklonošću gledale na sve veći broj izbjeglica koje napuštaju Iran zbog vjerskog progona. Predstavnici iranskih vlasti rado ostavljaju dojam da je Iran vjernički snošljivo pluralističko društvo. Primjerice, na nedavno održanoj godišnjoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj veleposlanik Islamske Republike Iran Mohammad Reza Sadegh pozitivno se osvrnuo na religijski pluralizam naglasivši “važnost međusobnog upoznavanja kako bi se svekolike slobode što bolje ostvarile”
Međutim, samo je djelomično istina da Iran poštuje vjersku slobodu svojih građana, i to samo u onim slučajevima kad je riječ o etno-vjerskim skupinama s povijesnom dugotrajnošću na prostorima koje danas pokriva Iran. Američki State Department izvještava da Ustav Irana navodi da su “u okvirima određenim zakonom zoroastrijanci, židovi i kršćani jedine priznate vjerske manjine kojima je dopušteno da prakticiraju svoja verovanja”. Međutim, ovaj izvještaj dodaje da su čak i pripadnici ovih “priznatih” vjerskih zajednica nerijetko zatvarani, maltretirani i podložni vjerskoj diskriminaciji.
Površnom analizom netko bi vrlo lako mogao zaključiti da iako u Iranu kršćanima ne cvjetaju ruže, situacija i nije tako loša, tim više što je Iran potpisnik Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima koja obvezuje sve zemlje potpisnice na poštivanje prava “na slobodu mišljenja, savjesti i vjere” svojih građana (članak 18). Nažalost, upravo se činjenica da je Iran potpisnik ove deklaracije često i koristi u odbijenicama koje iranski tražitelji azila primaju nakon dugog čekanja. Drugim riječima, iranskim azilantima želi se poručiti da su njihovi zahtjevi neutemeljeni jer se Iran službeno deklarira kao zemlja koja poštuje vjerski pluralizam.
Međutim, ono što donositelji odluka o molbama iranskih azilanata propuštaju prepoznati jest razlika između umjetnog vjerskog pluralizma i zbiljskog poštivanja vjerskih sloboda svih građana, a koja je se odnosi na “pravo da se mijenja vjera ili uvjerenje” (Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, članak 18). U Iranu ta naizgled mala razlika u stvarnim sudbinama mnogih obraćenika na kršćanstvo predstavlja razliku između života i smrti. Drugim riječima, ukoliko se Hrvatska ogluši na molbe iranskih izbjeglica da im se omogući ostanak u Hrvatskoj, takvim ih odlukama Hrvatska prepušta na nemilost iranskih vlasti koje će ih u slučaju prinudnog povratka zasigurno podvrći zlostavljanju, mučenjima i gotovo sigurnoj smrtnoj opasnosti. Upravo zbog toga izbjeglice iz Irana znaju reći: “Ako nas hrvatske vlasti vrate natrag u Iran, to je isto kao da su nas i sami osudili na smrt.”
Hrvatska je dovoljno velika da u svojem okrilju nađe mjesta i za trideset kvalitetnih mladih ljudi iz Irana koji u ovim tegobnim vremenima traže njezinu zaštitu. U njoj ima mjesta i za nekoliko stotina izbjeglica iz raznih drugih zemalja u kojima bjesne svakojako nasilje i nemilosrdna ratna stradanja. Hrvatska se još uvijek sjeća što to znači biti prognanikom i izbjeglicom. U svojoj vlastitoj velikoj ratnoj nevolji prije dvadeset pet godina Hrvatska je u svoj zagrljaj velikodušno primila stotine tisuća izbjeglica i prognanika iz okupiranih dijelova Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.
Napose, Republika Hrvatska ima i obvezu prema međunarodnoj zajednici, poglavito prema Ujedinjenim narodima, jer je i sama potpisnica Opće deklaracije o ljudskim pravima, da će prihvatiti ljude iz trećih zemalja čiji su životi neposredno ugroženi. Hrvatska je napokon to i sama izrekla vlastitim Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji u šestom članku tvrdi: “Zabranjeno je prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti određenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.”
Stoga, otvorimo srce, izrazimo sućut, prihvatimo izbjeglice, prevladajmo predrasude, i spasimo njihove živote!
Međutim, ono što donositelji odluka o molbama iranskih azilanata propuštaju prepoznati jest razlika između umjetnog vjerskog pluralizma i zbiljskog poštivanja vjerskih sloboda svih građana, a koja je se odnosi na “pravo da se mijenja vjera ili uvjerenje” (Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, članak 18). U Iranu ta naizgled mala razlika u stvarnim sudbinama mnogih obraćenika na kršćanstvo predstavlja razliku između života i smrti. Drugim riječima, ukoliko se Hrvatska ogluši na molbe iranskih izbjeglica da im se omogući ostanak u Hrvatskoj, takvim ih odlukama Hrvatska prepušta na nemilost iranskih vlasti koje će ih u slučaju prinudnog povratka zasigurno podvrći zlostavljanju, mučenjima i gotovo sigurnoj smrtnoj opasnosti. Upravo zbog toga izbjeglice iz Irana znaju reći: “Ako nas hrvatske vlasti vrate natrag u Iran, to je isto kao da su nas i sami osudili na smrt.”
DUM SPIRO SPERO / DOK DIŠEM NADAM SE 