Teško je prihvatiti da su se u ratovima devedesetih predstavnici moga naroda ponašali zločinački, bez obzira je li moj narod hrvatski, srpski ili bilo koji drugi na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Lakše je uvijek kriviti onoga drugoga, moga susjeda i njegov narod, i opravdavati naše postupke njihovim grijesima.
Nažalost, na Balkanu gotovo svatko vidi svoj narod u ulozi žrtve, a kriv je uvijek isključivo onaj drugi. Mi imamo toliko heroja koliko i zločinaca, jer oni koje ja nazivam zločincima tvoji su heroji, a tvoji junaci u mojim očima zauvijek ostaju zločinci. Ako ništa drugo onda nesavršeni i omraženi Haag treba probuditi ponajprije Srbe i Hrvate da napokon prepoznamo da su nam tijekom ratnih devedesetih ruke i savjesti bile upraljane krvlju nedužnih, te da uime istine i bolje budućnosti svatko od nas mora početi čistiti ispred vlastitog praga.
A činjenice su lako dostupne. Potrebno je za početak samo malo prolistati obilje web stranica na internetu, potražiti dokumente, i baciti pogled na izobilje video priloga ovjekovječenih na YouTube stranicama, i poslušati svjedočanstva žrtava. Sve je to pomno zabilježeno i lako dostupno svakome tko želi znati. Potrebno je samo malo hrabrosti i spremnosti da se poistovjetimo sa žrtvama, bez obzira o kome je riječ.
Prije nekoliko godina imao sam priliku porazgovarati s preživjelim logorašem logora Keraterm u blizni Prijedora u Bosni i Hercegovini, i čuti njegovu priču o svakodnevnim zvjerstvima počinjenim nad Bošnjacima muslimanima od strane lokalnih srpskih paravojnih skupina, koje su tijekom 1992. godine djelovale pod zaštitom i nadzorom još uvijek aktivne JNA. Također se sjećam fotografija brutalno pobijenih, i stravičnih priča preživjelih, svega nekoliko dana nakon pokolja više od 20 stanovnika hrvatskog sela Četekovac nedaleko Slatine početkom rujna 1991. godine. Dok su na jednoj strani sela jedni spašavali što se spasiti moglo i odvozili ih na sigurno, drugi su klali koga su stigli na drugom kraju sela. Potom, početkom 1992. godine u ulozi humanitarca imao sam priliku u više navrata provesti se podravskim i slavonskim selima u kojima su rutinski spaljivane i dizane u zrak kuće domaćih Srba kojih tamo više nije bilo. Jednom zgodom umalo sam nastradao kada sam video kamerom snimao selo u plamenu, naivno misleći da je riječ o spaljenom hrvatskom selu.
Poanta navedenog je u tome da gotovo svaki preživjeli svjedok ratova u devedesetima dovoljno zna što se tih ratnih godina događalo, no unatoč tome i nadalje olako pribjegavamo probranim sjećanjima. Nekako nam je lakše razmišljati i prepričavati zlodjela krvnika, mučitelja, silovatelja, ratnih profitera, palitelja i pljačkaša kuća, trgovaca ljudima i pokradene robe, i pijanih koljača kad je riječ o našim neprijateljima, samopravedno zaboravljajući da je takvih zločinaca bilo u redovima svih ratnih igrača, uključujući i redove moje vojske, pa čak i u redovima onih koje danas službeno prepoznajemo kao najveće žrtve zadnjih ratnih divljanja na brdovitom Balkanu. Ne smijemo se zavaravati: tek kad budemo u stanju sučeliti se s vlastitim demonima, napravit ćemo prvi korak prema iskrenom praštanju, zbiljskoj pomirbi, i liječenju narušenih međuljudskih i međunacionalnih odnosa.
Činjenica da mnogi još uvijek tako zdušno i s nedostatkom osnovne samokritičnosti i dostojanstva slave i obožavaju vlastite zločince, i pretvaraju ih u heroje, junake i svece, govori o tome da smo još uvijek licemjerni, te da se u našoj balkanskoj krčmi još uvijek nisu upalila svjetla pravednosti i istine.
Moj prijatelj Entoni Šeperić razmišljao je ovako ovih dana na svojoj stranici Facebooka: “Više od četvrt stoljeća mi živimo komentare haških presuda. I nema tu boljeg komentara od stanja u našim društvima i stanja naše svijesti. Naše razumijevanje povijesti je manipulativno i ne bavi se činjeničnim stanjem, već emocijama i dnevnom potrebom. Tko još spominje žrtve? Zbog politizacije svih životnih sokova mi već četvrt stoljeća ponavljamo istu potrošenu priču.”
Entoni Šeperić nastavlja: “Društvo koje brižno njeguje kult vlastite nepogrešivosti i pravednosti, bez brige za muku onih drugih, nije društvo nego gomila. Ja često razmišljam o ratu. Ne mogu drugačije. Ja prvo zamislim da sam zločinac: pretražujem u sebi sve moguće i nemoguće razloge zbog kojih bi bio u stanju počiniti zločin. A onda razmišljam da sam žrtva i da nemam drugog izbora, da naprosto jesam žrtva i da mi je po patnji bliska svaka žrtva, napose onih drugih, nemojih. Ako iz te jednadžbe izađete s uvijek jasnim i nepomućenim opredjeljenjem u korist žrtava i njihove patnje, onda ima nade. Ako unatoč svemu tome još uvijek ustrajavate na nekakvoj istini koja bi tu stvar zamaglila, ako se možete u svojoj glavi suživjeti s razlozima zločinaca i suosjećati s njima, onda imate veliki problem koji niti jedna ljudska presuda neće moći ni prikriti ni popraviti.”
Mene u ovom trenutku ne zanima niti Haag, niti NATO, niti UN, niti Amerika, niti me zanimaju bjelosvjetski močnici koji igraju svoje igre, a da pritom nikome ne odgovaraju. Mene također ne zanima niti činjenica što je gotovo cijeli svijet postao Balkan, pa se naša ružna priča može prepoznati i u sudbinama mnogobrojnih regija svijeta, uključujući i SAD, u kojima međusobna optuživanja koče svaki iskorak k istini, praštanju i pomirbi.
Mene brinu Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanici…, ondosno mi koji živimo na tako malenom prostoru međusobno se preklapajući, osporavajući i optužujući. Moja razmišljanja idu u pravcu traženja odgovora na pitanje o tome što je nama potrebno da dođe do praštanja i pomirbe među nama. Ili da budem još jasniji: što JA kao Hrvat, ili JA kao Srbin, ili JA kao Bosnjak, ili JA kao Albanac trebam učiniti da pridonesem procesu praštanja, pomirbe i budućih kvalitetnijih međuljudskih odnosa?
Na prvome mjestu svatko od nas mora biti spreman prepoznati i sučeliti se s istinom o zločinima i ratnim nedjelima počinjenim od strane predstavnika mojega naroda, a nikako u ime nacionalne podobnosti pretvarati se da nam ona nisu poznata, ili da ona nisu tako zla kao zločini onih drugih.
Drugi iskorak je iskorak empatije. Moramo se staviti u položaj žrtve koja je nastradala od ruku zločinaca iznjedrenih iz moga naroda. Moramo prepoznati da zločin ostaje zločin zauvijek i bez obzira tko ga je počinio, i da su stradanja žrtava ista bez obzira tko su bile žrtve. Pravovjerna uniforma nikako neće pretvoriti zvjerstva u herojska djela.
Napokon, potreban nam je i iskorak pokajanja, jer ono što smo jedni drugima činili mrsko je Bogu, bez obzira što nam o tome rekli razni dušebriznici na raznim stranama. U cijeloj ovoj sumornoj priči od svega najžalosnije je to da se mi, Hrvati i Srbi, ponosimo našom višestoljetnom kršćanskom baštinom, našim svecima i blaženicima, našim hodočašćima i slavama. A trebali bi u stvari biti posramljeni i vapiti pred Gospodinom: “Gospodine, smiluj nam se! Gospode, pomiluj i oprosti!”
Jer, zaista je žalosno je što se do danas, nakon toliko godina od rata, još uvijek nismo otrijeznili, već izgleda da s još većim poletom želimo kanonizirati i osveštavati naše zločince.
Priložene fotografije: Tihomir Kukolja
____________________________________________
PS: 22. prosinca, 2017. Prije nekoliko dana objavio sam gore navedeni članak. Da nisam pretjerao u kazivanju da izgleda da se mnogi nisu otrijeznili niti dvadeset i više godina nakon kraja rata potvrđuje i slučaj vjeroučitelja KB-a koji je koristio satove vjeronauka kako bi nedvosmislenim jezikom učenike osmih razreda naučio kako mrziti Srbe i Bošnjake. Nadam se da će crkvena organizacija koja ga je postavila na mjesto vjeroučitelja osuditi vrlo nedvosmislen govor mržnje svojega vjeroučitelja, te da će ga škola o kojoj je riječ izbaciti s posla. U svakome slučaju pročitajte i poslušajte.
Dodatno pročitati: Biskup Komarica otvoreno: “Vrijeme je da osuđene ratne zločince prestanemo slaviti kao heroje”. “Zaveden čovjek, nedobronamjeran, koji je rob uskogrudnosti može govoriti da ovdje ljudi ne mogu živjeti zajedno. Nismo mi toliko bijedni i primitivni da budemo takvi. Kada bi se dozvolilo narodima da nađu suživot, oni su ga našli. Kad je bilo zavadi pa vladaj i to su uspjeli. Treba reći popu pop, bobu bob. Zločini su se događali. Glavni krivci nisu bili prozvani i osuđeni, nego samo izvođači radova. To je manipulacija istinom. Bog nas je stvorio – kao kapljice iz istog izvora. Svi se pozivamo na istog Boga koji nas je sve iste stvorio. Bog želi da živimo zajedno. Zato ja ne mogu prihvatiti ovozemaljske bogove koji kažu da ne možemo.”
DUM SPIRO SPERO / DOK DIŠEM NADAM SE 