Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše

fullsizeoutput_6499

Svekoliko kršćanstvo, u svoj svojoj raznolikosti, tvrdi da mu je najvažnije poslanje navještati Isusa Krista i njegovu spasenjsku istinu.

Ipak, uime istine podijeljeni smo u različite crkvene i denominacijske klubove, opsađeni nevidljivim ali visokim zidovima, duboko u nama još uvijek nadahnuti nekim našim jihadima. Čak i kad drugoj upućuje smješak odobravanja, mnoga vjerska zajednica još uvijek za sebe misli da je upravo ona Bogom dana, ona prava, izabrana, poslana i obdarena upravo onim najbitnijim detaljima spasenjske poruke koje su iz nekog razloga zanijekane ostalima.

Pitam se kako sve to izgleda iz Isusove perspektive?

Nedjeljama, subotama, i drugim danima, jutrima i večerima, mnogobrojne zajednice proslavljaju razdvojeno istog Isusa; možda čak jedna uz drugu, u istoj ulici, ponekad u istoj crkvenoj zgradi. I tako otuđeni jedni od drugih, međusobno se osporavajući – slavljenjem, molitvama, čak i sličnim žargonom prizivamo Isusovo ime i nazivamo se njegovom djecom.

Zamislite sebe na Kristovom mjestu?

Stotine različitih ljudi, međusobno otuđenih i osporavanih, tvrde da vas osobno poznaju; da su upravo oni vaši najprisniji prijatelji. Međutim, ti isti vaši prijatelji međusobno ne razgovaraju, osporavaju jedan drugome autentičnost prijateljstva i poznastvo s vama, čak se međusobno svađaju. Neki su pak vrlo glasni i agresivni u svojatanju vašeg prijateljstva.

Tko je od njih vaš stvarni prijatelj?
Tko je od nas pravi Isusov prijatelj?

Razmišljajući o ovoj nelogičnoj, apsurdnoj i zbunjujućoj situaciji, koja zacijelo ne pridonosi općem najvještaju evanđelja, pitam se koliko je zbiljski Isus jedini i glavni sadržaj naših duhovnih ponuda svijetu? Dvojim poznajemo li mi uopće Isusa Krista čak i kad se na sva usta razmećemo o njemu, i jesmo li pošteni u našim tvrdnjama da nam je jedino stalo do toga da uzdignemo ime Isusovo?

Ili je ipak nešto drugo po srijedi?

Dok tako međusobno otuđeni i osporavani svijetu nudimo svaki svoga Isusa, ne prodajemo li mi u stvari naše omiljene idole i plemenske igračke zapakirane u kutijama obljepljenim posterima s likom maskotnog Krista – da nam ponuda lakše prođe na tržištu?

Tako u našim različitim paketima iz kojih se smješe “Isusove” maskote, zavisno o tome o čijem je paketu riječ, svijetu nudimo naše duhovne isključivosti. Oni većinski, dugovječniji i samodostatni nude nam svoje isključivo pravo na apostolsko nasljeđe, institucionaliziranu istinu i sakralnu baštinu. Oni manji ali ništa manje samouvjereni nude nam njihova isključiva prava na tumačenje objave, istine i Svetog pisma. Oni pak novijeg datuma, glasni i zanosni, nude nam svoje isključivo pravo na dodatnu božansku objavu, ekstazna iskustva u duhu, i svoje proroke i konfliktna proročka tumačenja.

I sve to uime Krista, spasenja, evanđelja i pravoga puta.

Tragična posljedica ovakvog stanja nije samo sablazan razjedinjene Crkve koja zbunjuje i najdobronamjernije, već i u tome što se ovakvom trgovinom nagrđuje ime Kristovo time što ga zlorabimo tek kao mamac za lovljenje riba, za njihovo učlanjivanje u naše eltine nebeske klubove, za strateško odmjeravanja snaga, za prebrojavanje duša – za dokazivanje da istina ipak stanuje samo na našoj adresi. A duše zavedene mišlju da ih hranimo Kristom, pokraj naših stolova ubiru tek mrvice evanđelja obogaćene izobiljem naših različitih doktrinalnih i teoloških pikantnosti. A tek poneki osjećaju da nešto nije u redu, te vape: «Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše»?

Ako zaista svi mi raznobojni kršćani i nadalje želimo svijetu nuditi plemenskog Isusa, onda nam je potrebno na trenutak zastati i ozbiljno se zapitati – tko nam je dao pravo da se spram Isusa Krista, Gospodina i Boga našega, i spram njegove objave odnosimo kao da je riječ o našem vlasništvu, o našim igračkama? Tko nam je dao pravo da manipuliramo s Onime koga ne možemo posjedovati već ga jedino možemo i moramo nasljedovati?

U ovim danima kada na različitim stranama obilježavamo i proslavljamo 500 godina Reformacije, i kada posvuda slušamo pozive na jedinstvo, ako nam je zaista stalo da budemo dio zbiljskog Kristovog zajedništva, tada nam se prije svega valja baciti pred noge Kristove, pobacati sve naše omiljene maskote, i iskrenih srdaca zavapiti: «Oprosti nam Gospodine što smo od tebe stvorili tisuću idola! Probudi nas i ukloni nam s očiju naša omiljena pokrivala!», te riječima apostola Pavla odlučimo da od današnjega dana više “ne želimo znati ništa drugo osim Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga”. 2. Kor. 2:2.

Autor: Tihomir Kukolja

Tihomir Kukolja, born in Slavonska Pozega, Croatia in 1954. Studied, lived and worked in Yugoslavia, Croatia, United Kingdom, Australia and the US. Education in theology, communications, and radio journalism. Worked as a church pastor, media professional, radio producer and presenter, journalist, religious liberty activist, and reconciliation and leadership development activist. Lives in Baytown TX, USA with professional ties with Seattle WA, USA and Fuzine, Croatia. Currently serves as the Executive Director, Forum for Leadership and Reconciliation (Forum), and Director of Renewing Our Minds (ROM) initiative. Loves photography, blogging and social media. Views, opinions and interests expressed in this blog are those of the author and contributors alone, and do not necessarily represent the views of organizations with which the author is or has been associated in the past.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s