Reformacija u našim crkvenim dvorištima

Screen Shot 2017-11-11 at 9.30.48 AM

Najveći blagoslov reformacije bio je u tome što je reformacija nedvojbeno pojasnila da je spasenje bez ostatka uradak Kristov, te da se ono prima isključivo vjerom, bez pripomoći ljudskih učinaka, ili učinaka propisanih od strane crkvenih institucija.

U naravi je reformacije da prepoznaje pokrivala koja zamagljuju izravan pogled na Isusa Krista. Primjerice, u 16. stoljeću bogohulna prodaja oproštajnica, obožavanje relikvija i mrtvih svetaca bili su tek dio popisa sredstava zamagljivanja kojima je crkva svojim sljedbenicima onemogućavala jasan pogled na Krista i njegove zasluge.

Slogan reformacije, “Reformirani, i uvijek reformirajući” upućuje na to da reformacija nije bila tek kratkotrajan podvig skupine nezadovoljnika okupljenih oko njemačkog redovnika Martina Luthera, već da je pokrenula nezaustavljiv pokret povratka na temelje Kristovog evanđelja, i odbacivanja svakog trgovanja spasenjem, i obožavanja pomoćnih zagovornika i spasitelja.

Svaka kršćanska zajednica, počevši od onih najmnogoljudnijih pa sve do onih najsitnijih, kojoj je stalo do nasljedovanja Krista mora biti odlučna da i danas, kao što je to bio slučaj s reformacijom 16. stoljeća, sa svoga duhovnog jelovnika izbaci sve što truje evandjelje Kristovo.

Stoga nam i danas valja propitivati da li i mi protestanti našega vremena, bježeći od teških lanaca kojima je bilo porobljeno srednjevjekovno kršćanstvo, upadamo u zamku nekih drugih lanaca, koji izgledom ponešto lakši još uvijek ostaju tek samo lanci idolopoklonstva i legalizma?

Jer povratak u kulturu samospašavanja nije popločen samo prakticiranjem praznovjerja srednjeg vijeka, niti legalizmom povratka pod jaram Staroga zavjeta. On je prisutan u svakom činu, subjektivnom iskustvu i tradicijama novijih datuma kojima pripisujemo djelomičnu ili potpunu spasenjsku moć.

Ovdje možemo govoriti o podvrgavanju raznim omiljenim lokalnim ili denominacijskim tradicijama koje nam daju privid pravovjernog ostatka i samodostatnosti u odnosu na druge kršćanske skupine. Ovdje također možemo govoriti o sve popularnijim oblicima prakticiranja raznih oblika mističnih iskustava i duhovnih vježbi (presencing) što u nama stvaraju vrlo upitan i subjektivan osjećaj unutarnje blizine Božje. Ovdje možemo govoriti i o raznim pojavama super duhovnosti i kristijaniziranog gnosticizma koje nas također dovode do lažnog osjećaja duhovne nadmoći i sigurnosti. A možemo također govoriti i o nadimanju u posjedovanju popularnih duhovnih darova, te o umnožavanju proroka, vidjelaca i iscjelitelja, i o ufanju u evanđelje materijalnog prosperioteta.

Svemu navedenome zajedničko je to da nas čine ovisnicima o subjetkivnim iskustvima, osjećajima i podražajima. Njihovo odsustvo doživljavamo sa strahom da nas je Bog ostavio, i udaljio se od nas. A svako subjektivno iskustvo, bilo da je riječ o djelima ili osjećajima, koje nas vode da umjesto u Kristu u nama tražimo uporište sigurnosti spasenja ili Božjeg odobravanja, odmiče nas od nasljedovanja puta reformacije, i udaljuje nas od puta evanđelja. Ono nam ne dozvoljava da vjerujemo do kraja Kristovim zaslugama. Ono nas čini nesigurnima da povjerujemo da nam je u svemu Isus Krist dovoljan.

Danas, pet stotina godina nakon što je njemački reformator Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza, nije dovoljno samo govoriti o dugotrajnim društvenim, kulturnim i političkim učincima reformacije. Potrebno je daleko više propitivati koliko smo mi koji se hvalimo reformacijskom baštinom ponajprije očistili naša denominacijska i crkvena dvorišta od svega što zamućuje pogled na Krista.

Svi mi, protestanti s povijesnim pedigreom ili bez njega, prije nego što osporimo reformacijsku baštinu jedni drugima, ponajprije moramo iskreno pogledati postoje li u našim vjerskim okružjima idoli legalizma i praznovjerja koji nas vraćaju u duhovni mrak srednjeg vijeka, pod pokrivalo Staroga zavjeta (2. Kor. 3:14). Drugim riječima, da je kojim slučajem apostol Pavao danas među nama da li bi se on zgrozio i nad našim površnim poznavanjem evanđelja, pitanjem: “Započeli ste u Duhu, pa zar da sada u tijelu dovršite?” Galaćanima 3:3. (MCŽ)

Ono što meni nedostaje u ovim danima kada mnogi slave društvene, jezične, kulturološke, političke učinke reformacije, ili kada neki drugi dolaze do zaključka da je vrijeme protesta prošlo, jest konverzacija koja bi nas žarom Lutherovih istraživanja, molitava i propitivanja bacila na koljena pred Gospodinom u činu iskrenog traženja da nam otvori oči da razumijemo što u našim raznovrsnim protestantskim dvorištima znači nasljedovati Isusa Krista bez dodatnih privjesaka?  A to će nam se dogoditi kada, poput Martina Luthera zavapimo: “Tvoji smo Isuse, spasi nas!”

Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše

fullsizeoutput_6499

Svekoliko kršćanstvo, u svoj svojoj raznolikosti, tvrdi da mu je najvažnije poslanje navještati Isusa Krista i njegovu spasenjsku istinu.

Ipak, uime istine podijeljeni smo u različite crkvene i denominacijske klubove, opsađeni nevidljivim ali visokim zidovima, duboko u nama još uvijek nadahnuti nekim našim jihadima. Čak i kad drugoj upućuje smješak odobravanja, mnoga vjerska zajednica još uvijek za sebe misli da je upravo ona Bogom dana, ona prava, izabrana, poslana i obdarena upravo onim najbitnijim detaljima spasenjske poruke koje su iz nekog razloga zanijekane ostalima.

Pitam se kako sve to izgleda iz Isusove perspektive?

Nedjeljama, subotama, i drugim danima, jutrima i večerima, mnogobrojne zajednice proslavljaju razdvojeno istog Isusa; možda čak jedna uz drugu, u istoj ulici, ponekad u istoj crkvenoj zgradi. I tako otuđeni jedni od drugih, međusobno se osporavajući – slavljenjem, molitvama, čak i sličnim žargonom prizivamo Isusovo ime i nazivamo se njegovom djecom.

Zamislite sebe na Kristovom mjestu?

Stotine različitih ljudi, međusobno otuđenih i osporavanih, tvrde da vas osobno poznaju; da su upravo oni vaši najprisniji prijatelji. Međutim, ti isti vaši prijatelji međusobno ne razgovaraju, osporavaju jedan drugome autentičnost prijateljstva i poznastvo s vama, čak se međusobno svađaju. Neki su pak vrlo glasni i agresivni u svojatanju vašeg prijateljstva.

Tko je od njih vaš stvarni prijatelj?
Tko je od nas pravi Isusov prijatelj?

Razmišljajući o ovoj nelogičnoj, apsurdnoj i zbunjujućoj situaciji, koja zacijelo ne pridonosi općem najvještaju evanđelja, pitam se koliko je zbiljski Isus jedini i glavni sadržaj naših duhovnih ponuda svijetu? Dvojim poznajemo li mi uopće Isusa Krista čak i kad se na sva usta razmećemo o njemu, i jesmo li pošteni u našim tvrdnjama da nam je jedino stalo do toga da uzdignemo ime Isusovo?

Ili je ipak nešto drugo po srijedi?

Dok tako međusobno otuđeni i osporavani svijetu nudimo svaki svoga Isusa, ne prodajemo li mi u stvari naše omiljene idole i plemenske igračke zapakirane u kutijama obljepljenim posterima s likom maskotnog Krista – da nam ponuda lakše prođe na tržištu?

Tako u našim različitim paketima iz kojih se smješe “Isusove” maskote, zavisno o tome o čijem je paketu riječ, svijetu nudimo naše duhovne isključivosti. Oni većinski, dugovječniji i samodostatni nude nam svoje isključivo pravo na apostolsko nasljeđe, institucionaliziranu istinu i sakralnu baštinu. Oni manji ali ništa manje samouvjereni nude nam njihova isključiva prava na tumačenje objave, istine i Svetog pisma. Oni pak novijeg datuma, glasni i zanosni, nude nam svoje isključivo pravo na dodatnu božansku objavu, ekstazna iskustva u duhu, i svoje proroke i konfliktna proročka tumačenja.

I sve to uime Krista, spasenja, evanđelja i pravoga puta.

Tragična posljedica ovakvog stanja nije samo sablazan razjedinjene Crkve koja zbunjuje i najdobronamjernije, već i u tome što se ovakvom trgovinom nagrđuje ime Kristovo time što ga zlorabimo tek kao mamac za lovljenje riba, za njihovo učlanjivanje u naše eltine nebeske klubove, za strateško odmjeravanja snaga, za prebrojavanje duša – za dokazivanje da istina ipak stanuje samo na našoj adresi. A duše zavedene mišlju da ih hranimo Kristom, pokraj naših stolova ubiru tek mrvice evanđelja obogaćene izobiljem naših različitih doktrinalnih i teoloških pikantnosti. A tek poneki osjećaju da nešto nije u redu, te vape: «Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše»?

Ako zaista svi mi raznobojni kršćani i nadalje želimo svijetu nuditi plemenskog Isusa, onda nam je potrebno na trenutak zastati i ozbiljno se zapitati – tko nam je dao pravo da se spram Isusa Krista, Gospodina i Boga našega, i spram njegove objave odnosimo kao da je riječ o našem vlasništvu, o našim igračkama? Tko nam je dao pravo da manipuliramo s Onime koga ne možemo posjedovati već ga jedino možemo i moramo nasljedovati?

U ovim danima kada na različitim stranama obilježavamo i proslavljamo 500 godina Reformacije, i kada posvuda slušamo pozive na jedinstvo, ako nam je zaista stalo da budemo dio zbiljskog Kristovog zajedništva, tada nam se prije svega valja baciti pred noge Kristove, pobacati sve naše omiljene maskote, i iskrenih srdaca zavapiti: «Oprosti nam Gospodine što smo od tebe stvorili tisuću idola! Probudi nas i ukloni nam s očiju naša omiljena pokrivala!», te riječima apostola Pavla odlučimo da od današnjega dana više “ne želimo znati ništa drugo osim Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga”. 2. Kor. 2:2.