Najveći blagoslov reformacije bio je u tome što je reformacija nedvojbeno pojasnila da je spasenje bez ostatka uradak Kristov, te da se ono prima isključivo vjerom, bez pripomoći ljudskih učinaka, ili učinaka propisanih od strane crkvenih institucija.
U naravi je reformacije da prepoznaje pokrivala koja zamagljuju izravan pogled na Isusa Krista. Primjerice, u 16. stoljeću bogohulna prodaja oproštajnica, obožavanje relikvija i mrtvih svetaca bili su tek dio popisa sredstava zamagljivanja kojima je crkva svojim sljedbenicima onemogućavala jasan pogled na Krista i njegove zasluge.
Slogan reformacije, “Reformirani, i uvijek reformirajući” upućuje na to da reformacija nije bila tek kratkotrajan podvig skupine nezadovoljnika okupljenih oko njemačkog redovnika Martina Luthera, već da je pokrenula nezaustavljiv pokret povratka na temelje Kristovog evanđelja, i odbacivanja svakog trgovanja spasenjem, i obožavanja pomoćnih zagovornika i spasitelja.
Svaka kršćanska zajednica, počevši od onih najmnogoljudnijih pa sve do onih najsitnijih, kojoj je stalo do nasljedovanja Krista mora biti odlučna da i danas, kao što je to bio slučaj s reformacijom 16. stoljeća, sa svoga duhovnog jelovnika izbaci sve što truje evandjelje Kristovo.
Stoga nam i danas valja propitivati da li i mi protestanti našega vremena, bježeći od teških lanaca kojima je bilo porobljeno srednjevjekovno kršćanstvo, upadamo u zamku nekih drugih lanaca, koji izgledom ponešto lakši još uvijek ostaju tek samo lanci idolopoklonstva i legalizma?
Jer povratak u kulturu samospašavanja nije popločen samo prakticiranjem praznovjerja srednjeg vijeka, niti legalizmom povratka pod jaram Staroga zavjeta. On je prisutan u svakom činu, subjektivnom iskustvu i tradicijama novijih datuma kojima pripisujemo djelomičnu ili potpunu spasenjsku moć.
Ovdje možemo govoriti o podvrgavanju raznim omiljenim lokalnim ili denominacijskim tradicijama koje nam daju privid pravovjernog ostatka i samodostatnosti u odnosu na druge kršćanske skupine. Ovdje također možemo govoriti o sve popularnijim oblicima prakticiranja raznih oblika mističnih iskustava i duhovnih vježbi (presencing) što u nama stvaraju vrlo upitan i subjektivan osjećaj unutarnje blizine Božje. Ovdje možemo govoriti i o raznim pojavama super duhovnosti i kristijaniziranog gnosticizma koje nas također dovode do lažnog osjećaja duhovne nadmoći i sigurnosti. A možemo također govoriti i o nadimanju u posjedovanju popularnih duhovnih darova, te o umnožavanju proroka, vidjelaca i iscjelitelja, i o ufanju u evanđelje materijalnog prosperioteta.
Svemu navedenome zajedničko je to da nas čine ovisnicima o subjetkivnim iskustvima, osjećajima i podražajima. Njihovo odsustvo doživljavamo sa strahom da nas je Bog ostavio, i udaljio se od nas. A svako subjektivno iskustvo, bilo da je riječ o djelima ili osjećajima, koje nas vode da umjesto u Kristu u nama tražimo uporište sigurnosti spasenja ili Božjeg odobravanja, odmiče nas od nasljedovanja puta reformacije, i udaljuje nas od puta evanđelja. Ono nam ne dozvoljava da vjerujemo do kraja Kristovim zaslugama. Ono nas čini nesigurnima da povjerujemo da nam je u svemu Isus Krist dovoljan.
Danas, pet stotina godina nakon što je njemački reformator Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza, nije dovoljno samo govoriti o dugotrajnim društvenim, kulturnim i političkim učincima reformacije. Potrebno je daleko više propitivati koliko smo mi koji se hvalimo reformacijskom baštinom ponajprije očistili naša denominacijska i crkvena dvorišta od svega što zamućuje pogled na Krista.
Svi mi, protestanti s povijesnim pedigreom ili bez njega, prije nego što osporimo reformacijsku baštinu jedni drugima, ponajprije moramo iskreno pogledati postoje li u našim vjerskim okružjima idoli legalizma i praznovjerja koji nas vraćaju u duhovni mrak srednjeg vijeka, pod pokrivalo Staroga zavjeta (2. Kor. 3:14). Drugim riječima, da je kojim slučajem apostol Pavao danas među nama da li bi se on zgrozio i nad našim površnim poznavanjem evanđelja, pitanjem: “Započeli ste u Duhu, pa zar da sada u tijelu dovršite?” Galaćanima 3:3. (MCŽ)
Ono što meni nedostaje u ovim danima kada mnogi slave društvene, jezične, kulturološke, političke učinke reformacije, ili kada neki drugi dolaze do zaključka da je vrijeme protesta prošlo, jest konverzacija koja bi nas žarom Lutherovih istraživanja, molitava i propitivanja bacila na koljena pred Gospodinom u činu iskrenog traženja da nam otvori oči da razumijemo što u našim raznovrsnim protestantskim dvorištima znači nasljedovati Isusa Krista bez dodatnih privjesaka? A to će nam se dogoditi kada, poput Martina Luthera zavapimo: “Tvoji smo Isuse, spasi nas!”
DUM SPIRO SPERO / DOK DIŠEM NADAM SE 