Rat – DUM SPIRO SPERO / DOK DIŠEM NADAM SE

7069677821_a2aff1ff0d_k — Dio tima ADRA-e u Sarajevo zaduženog za podjelu hrane

Tekst i svi foto i audio prilozi – Tihomir Kukolja

Čak i najplemenitija djela vremenom padaju u zaborav ako ih se prepusti slučaju, prešućivanju ili čak namjernom potiskivanju od strane službenih kroničara povijesti. Postoje ljudi i događaji koje ne smijemo prepustiti zaboravu, ili interpretacijama krojača povijesti. Djelovanje humanitarne organizacije ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Sarajevu i njezinih 120 dragovoljaca odigralo je ključnu ulogu u preživljavanju tisuća građana opsađenog Sarajeva u godinama okrutnog rata u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Još se dan danas sjećam kako su mi Sarajlije govorile: “Preživjeli smo zimu zahvaljujući ADRA-i”.

7069673481_378581b7d8_k — Građani Sarajeva bili su uvijek spremni na razgovor

U razdoblju od nešto manje od četiri godine, odnosno 1425 dana, u Sarajevu je izgubila živote 11541 osoba, uključujući i veliki broj djece. Početkom 1993. godine posjetio sam Sarajevo i u njemu, kao humanitarac i gost ADRA-e Sarajevo, proživio mjesec dana i doživio potpuni ugođaj življenja pod stalnom prijetnjom granata i snajperskih hitaca. Neposredno nakon napuštanja Sarajeva, u ožujku 1993. godine, svoje sam doživljaje objavio u nekoliko članaka na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovo je jedan od njih, kojeg sam napisao u travnju 1993. godine.

Danas, 25 godina kasnije, kada tako lako zaboravljamo prave heroje rata u Bosni i Hercegovini, koji su zanijekali vlastitu sigurnost kako bi pomogli preživljavanju tisuća Sarajlija, sjetimo se 120 dobrovoljaca sarajevske ADRA-e, a također i brojnih drugih heroja ADRA-e iz Hrvatske i Srbije, i drugih zemalja Europe i svijeta čiji je umreženi rad omogućio sustavni ulazak prepunih konvoja ADRA-e u Sarajevo. Ovo potonje je materijal za jednu drugu priču, a možda i za jednu kvalitetnu knjigu.

7069681155_6d06fde2ea_k — *Ulice Sarajeva ratne 1993. godine*

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?!” – progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma pastora Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka iz kojih se k nebu pletu konci dima. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja. Bliski obronci bregova što prstenasto stežu grad, i nedaleki vrhovi Trebevića izgledaju prijetvorno mirni. Ovih dana napunila se godina dana otkad je Sarajevo prisilno pretvoreno u grad-logor.

Još nekoliko trenutaka i devet će sati. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu popunjenu djelatnicima koji upravljaju dnevnim radom tima od 120 ljudi.

6923598112_752601995c_k — *Ljekarna ADRA-e je bila jedina aktivna ljekara u Sarajevu tijekom 1993. godine*

Mira Nikolić i Slavica Petroman spremne su odgovoriti na svaki od mnogobrojnih telefonskih upita. Veselinka Baban i Edita Dilber respoređuju pristigla pisama u kutije, od kojih svaka predstavlja drugu sarajevsku općinu. Za sat vremena nekoliko povjerenika odjeljenja ADRA-ine pošte i pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja. Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police Adrine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”. Za nekoliko dana ljekarna ADRA-e službeno će otvoriti svoja vrata potrebitima. Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristiglo više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe. Imena primatelja valja hitro poredati po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane, te svoje preživljavnje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, daleko od okruženog Sarajeva.

U uredu Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu, sastaje se odbor za dnevnu koordinaciju aktivnosti ADRA-e. Danas valja podijeliti barem tisuću obiteljskih paketa, pripremiti nove skladišne prostore, dogovoriti siguran ulazak humanitane pomoći iz ispostave ADRA-e u nedalekoj Fojnici. Uspješni završetak ovog zadatka zahtijeva prolazak kroz nekoliko kilometara ratišta, između rovova i bunkera zaraćenih strana. Sutra rano ujutro, dok ih još magla štiti od pogubna pogleda snajperista, nekolicina dobrovoljaca popet će se na krov skladišta te ga privremeno zaštiti od prokišnjavanja.

6923597648_f4e649031a_o — *Voditelji ADRA-ine pošte razvrstavaju pristigle pošiljke po općinama grada Sarajeva*

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Vozač Duško Otović odvest će nas do bolnice Koševo, te potom i do ADRA-inih glavnih skladišta. Potom ćemo s poštarom Senadom proći uskim ulicama Staroga grada. Želimo doživjeti susret s ljudima kojima je ADRA jedina spona koja ih veže s najdražima razasutim po Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Americi.

Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Ispred dvorišnog ulaza oko stotinu ljudi želi saznati mogu li poslati pismo, paket, dobiti lijekove, ili barem koji kilogram hrane. Čujem čovjeka čiji glas odaje očaj: “Najradije bih ubio i sebe i djecu. Ne mogu im svakog dana govoriti kako im nemam što dati za jesti”. Drugi glas preklinje: “Molim vas, samo nekoliko krumpira…!”

Iznenada rezak zvuk propara zrak, sličan udaru groma za ljetnog proloma oblaka. Granate – jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crijepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žlijebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi kućnih fasada u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom zvone koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADra-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Detlef i ja hitamo u procijep ulaza u dvorište, iza zida gdje čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir – pogibeljni mir Sarajeva.

7069677127_5a49d02c20_k-2 — *Voditelji dnevnih aktivnosti ADRA-e u Sarajevu*

Pola sata kasnije doktor Mufita Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić, isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović u suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama. Azra Ibrahimović, profesorica, pri kraju liječenja, nakon ranjavanja u koljeno zahvaljuje ADRA-i na proslijeđenom paketu od prijatelja iz Hrvatske.

“Najteže je djeci!” – objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima k izlazu bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio molio je roditelje da mu vrate noge”.

6923594372_418461df6f_k — *Na Koševskom groblju unaprijed iskopani grobovi očekuju nove žrtve u gradu u kojem se ginulo svakoga dana*

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, proklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina. Razmišljam o tisućama Sarajlija koji su u samo godinu dana rata naprasito izgubili život. Čitam godišta rođenja zabilježena na križevima, krstovima i nišanima – 1958, 1965, 1969, 1974, 1982, 1990…

Oko jedanaest sati ulazimo u okružje drago i poznato svakome žitelju Sarajeva. Pred skladištem ADRA-e nekoliko šlepera označenih prepoznatljivim znakom ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje.

7069674569_b58c3eac7e_k — *Sarajlije strpljivo čekaju u redu za prihvat humanitarne pomoći*

Dvorište skladišta vrvi sretnicima koji preuzimaju svoje pošiljke spasa. Starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana”, kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Bez ovih paketa i bez ljubavi ovih ljudi mnogi zasigurno ne bi preživjeli sarajevsku zimu”, dodaje uz glasno odobravanje okupljenih ljudi. “Hvala ADRA-i!” – uzvikuje netko iz dugačka reda što strpljivo stremi k ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene suzama oblivenih očiju što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se privučena mirisom hrane provlači između stotinu ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

6923595080_8c460d33ce_o — *Mreža razvoda gradskog plina po domaćinstvima prema načelu “uradi sam”.*

U poslijepodnevnim satim Senad Vranić, poštar odjeljena ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, one će poput profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim radost i tračak nade u domove ratom razdovjenih obitelji”, Senad objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu od pedesetak poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” – uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku našeg pristupanja prvoj kućnoj veži. Pozivaju nas da se barem nakratko zadržimo u njihovu domu. “Stigla je ADRA!” – dovikuje majka sinu s ulaznih vrata druge kuće. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije ništa znala o njoj.

fullsizeoutput_65c2 — *Učinkovta obrada humanitarne pomoći u rukama kvalitetnog tima*

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti radnika ADRA-e. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok pripravljen od humanitarnih pošiljki – sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati!?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom”, objašnjava pastor Nikolić. “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi. Treba nam vlastiti vozni park.”

*Dragovoljci ADRA-e u Zagrebu pripremaju humanitarne pakete za odvoz u Sarajevo*

Kroz prozor zamračene sobe, mog privremenog doma gledam u obrise zamračenog grada. “Tko bi rekao da je rat!” – progovara tiho Detlef čije oči neprestano skaniraju prividno usnuli sarajevski okoliš. Čisti proljetni zrak i mjesečinom obasjani obronci Trebevića i gradskih brežuljaka, te u daljini tek poneki osvjetljeni prozor podsjećaju na romantične prizore pitomog Betlehema s razglednica što oslikavaju noć Kristova rođenja.

Razmišljam upitno – Zar se Krist nije pojavio i usred drame Sarajeva u očitovanju učinkovite ljubavi ljudi koji usprkos svakovrsnih opasnosti hrane gladne, dijele pakete živežnih namirnica, raznose pisma u najopsnije dijelove grada, opskrbljuju bolesne lijekovima. Bog nije zaboravio Sarajevo.

Audio dodatak: Poslušajte intervju s Editom Dilber i nekoliko dragovoljaca poštara ADRA-e u Sarajevu snimljen u ožujku 1993. godine. Edita Dilber je u vrijeme opsade Sarajeva (1992 – 1995) koordinirala vođenjem raspodjele prispjele pošte i organizacijom prikupljanja pošte na području općina Novo Sarajevo i Novi Grad.

7069666949_6d179eacdb_k — *Konvoj ADRA-e s kojim sam napustio opsađeno Sarajevo nakon mjesec dana provedenih u njemu. Posjetite foto album Sarajevo 1993.*

Svakodnevna zvučna slika Sarajeva u vrijeme mog posjeta Sarajevu 1993. godine.

fullsizeoutput_6465 — Moj otac Pavao Kukolja 1945. godine.

Autor svih fotografija: Pavao Kukolja

Kapitulacijom Hitlerove Njemačke 7. svibnja 1945. godine Drugi svjetski rat je bio službeno završen u Europi. Sljedećeg jutra, ulice grada Zagreba osvanule su puste. Tek tu i tamo mogao se čuti poneki pucanj.

Pripadnici ustaške, njemačke i dijelovi domobranske vojske, te kolone civila napustili su grad još u nedjelju i ponedjeljak. Zaputili su se u dugačkim kolonama prema austrijskoj granici uvjereni da im je bolje predate se savezničkim snagama nego li pasti u ruke partizana. Toga utorka ujutro na ulicama Zagreba nije bilo nikoga da pozdravi ulazak pobjednika. Građani koji su ostala u Zagrebu skrivali su se zabrinuti iza prozorskih sjenila i zastora. Nitko nije znao što očekivati od Narodnooslobodilačke vojske koja je svakoga trenutka trebala osvojiti prazne ulice i trgove.

fullsizeoutput_63e2

Tako je izgledalo jutro osobođenja Zagreba u utorak 8. svibnja 1945. godine, prema sjećanjima mog pokojnog strica Stjepana. Od ranih dana moga djetinjstva uvijek sam iznova, s novom dozom znatiželje volio slušati stričeve ratne doživljaje. Pričao mi je kako je kao domobran bio zarobljen negdje u Slavoniji, pa je nakon dvomjesečnog zarobljeništva pristupio partizanima jer je znao da će u suprotnome završiti u “trinaestom bataljonu”, da bi nakon nekog vremena s još dvojicom suboraca pobjegao iz partizana.

fullsizeoutput_6469

Moj je stric na vlastitoj koži dobrano osjetio svu težinu rata na tlu Hrvatske. Što poradi neizbježnih vojačenja koje niti jedan punoljetnik nije mogao izbjeći, a što poradi zarobljavanja on je u četiri godine rata višekratno skidao i oblačio domobransku i partizansku uniformu, da bi na kraju okusio strahote Križnog puta s kojega je jedva izvukao živu glavu. Njegov grijeh bio je u tome što se usudio pobjeći iz partizana. Nije stoga niti čudo što se toga utorka moj stric nije previse radovao ulasku pobjednika u grad Zagreb.

Moga oca Pavla vežu pak posebna nezaboravna sjećanja uz taj povijesni utorak oslobođenja Zagreba.

fullsizeoutput_646c

I on je nedobrovoljno podario pet najboljih godina svoje mladosti obsluživanju ratnog i poratnog režima. Najviše se sjeća gladovanja i promrzavanja. Umjesto puške na ramenu je nosio lopatu s kojom je popravljao ceste i uklanjao ruševine, kopao rovove i jame za postavljanje telefonskih stupova, i obrađivao napuštene njive. Unatoč nedaćama Pavao se nije lako predavao. Optimizam mu je vraćala njegova fotografska kamera od koje se nikada nije razdvajao. Toga utorka oslobođenja, poput većine Zagrepčana on je jutarnje sate proveo provirujući kroz prozor, i slušajući poruke Hrvatskog krugovala, kako se u to vrijeme nazivala radijska postaja Zagreb. A pri ruci mu je bila njegova kamera, spremna za akciju u pravom trenutku.

fullsizeoutput_63e8

U svom privatnom, obitelji namijenjenom životopisu, napisao je: “Partizanska vojska ušla je 8. svibnja 1945. godine u prazan Zagreb bez ikakvog otpora. Građani su se bojali izaći na ulice. Prošlo je pola dana I tek se tada broj građana na ulicama počeo postpuno povećavati. Ja sam među prvima izašao na ulicu. Ponio sam sa sobom moj fotoaparat kako bih napravio više snimaka.” I zaista, u poslijepodnevnim satima toga sudbonosnog utorka na zagrebačkim ulicama, od Vlaške i Jurišićeve pa sve do Trga Bana Jelačića nije ponestajalo privlačnih motiva za slikanje.

fullsizeoutput_63bd

Nažalost, do današnjeg dana, sedamdeset godina kasnije, od fotografija koje je moj otac poslikao na dan oslobođenja Zagreba sačuvano je svega nekoliko izbledjelih i oštećenih slika. Iako je zub vremena učinio svoje, i možda upravo poradi toga, njihova je dokumentarna vrijednost porasla. Naime, trebalo je imati dovoljno drskosti i među prvima s kamerom zakoračiti na ulice Zagreba u trenucima pojavljivanja partizana. Ipak, očeve slike nikada se nisu pojavile u javnosti. A ako je poneka i pronašla svoje mjesto na nekom portalu ili izložbi, onda je ona ugledala svjetlo dana pod nekim drugim, podobnijim imenom.

fullsizeoutput_63eb

Naivan i nedorastao lopovlucima, te donekle nesvjestan važnosti trenutka moj je otac predao negative na razvijanje jednom zagrebačkom fotografskom obrtniku koji mu je uredno pripremio i predao slike, ali mu razvijene negative nikada nije vratio. Puka slučajnost? Nesmotrenost moga oca? Ili je ipak riječ o tome da je neimenovani fotograski obrtnik bolje razumio znakovitost trenutka i vrijednost snimljenog materijala, te je s umišljajem prisvojio ono najvrijednije – negative?

Tijekom ovih zadnjih nekoliko godina više sam puta na godišnjicu oslobođenja Zagreba na raznim web stranicama naletio na objavljene fotografije raznih autora (nema ih puno) s prizorima ulaska partizana u Zagreb u utorak, 8. svibnja 1945. godine. I više puta mi se učinilo da me neke od tih slika neodoljivo podsjećaju na one s negativa koje mu zagrebački fotografski obrnik nikada nije vratio.

fullsizeoutput_63ea

Audio prilog: Moj otac Pavao Kukolja govori o tome kako je u ratnim i poratnim godinama ostao bez dva fotografska aparata. Prvi mu je oduzeo jedan njemački stražar (1944), a drugi je prodao kako mu ga ne bi oduzeo oficir OZNA-e (1946).

Dodatak, 12. listopada 2017:

Listajući stranice očeve obiteljske biografije pronašao sam dio posvećen fotografskim aparatima bez kojih je moj otac, Pavao Kukolja ostao na različite načine:

scan0047 “U Drugom svjetskom ratu ostao sam bez dva fotografska aparata. Prvog sam u znak zahvalnosti za učinjenu uslugu poklonio jednom nižem časniku pri povratku iz Bosne u Zagreb. Drugi aparat mi je oduzeo jedan njemački vojnik poslije bombardiranja tadašnjeg aerodroma na Borongaju, jer me je vidio da sam slikao jedan njihov uništeni avion.

Trećega mi je htio uzeti jedan niži officir OZNA-e nedugo nakon rata, jer sam bio prijavljen da sam slikao nešto što po njihovom pravilu nisam smio slikati, iako u blizini nije bilo nikakvog znaka zabrane fotografiranja. Iako je pokupio negative, to mu nije bilo dovoljno. Tražio je od mene da mu predam i fotoaparat. Ja sam u međuvremenu poslao moj fotoaparat u Zagreb, i po mom prvom dolasku u Zagreb prodao sam ga jednom fotografu po nižoj cijeni. To sam učinio jer nisam želio da moj fotoapart završi u posjedu ovog officira OZNA-e.

Još sam ostao bez jednog fotoraprata podosta godina kasnije. Prigodom posjeta Novom Sadu Tihomiru (koji je tada imao sedamnaest godina) jedna grupa uličnih nasilnika oduzela je moj lijepi japanski fotografski aparat.”