Snaga Kristovog Evanđelja

Screen Shot 2019-01-28 at 11.33.07 PM

Naša priroda je takva da mi želimo stvari spasenja komplicirati. Kade govorimo o spasenju i pomirbi s Bogom tada očekujemo neke komplicirane religijske sustave, koje ako uspijemo nekakao svladati, možda se nekako provučemo. No spasenjska istina nam otkriva da je svijet  izmiren s Bogom tako što je Bog poslao svojega Sina u ovu našu prljavštinu.

Bog ne očekuje od nas da se uspinjemo do neba nekakvim ljestvama kako bi na kraju procijenili jesmo li uspjeli postići 20%, 30%, 60% ili 90% spasenja, da bi na kraju umrli nesigurni, ne znajući jesmo li mi tog našeg Boga zadovoljili iole dovoljno da bi nam on na kraju mogao reću: “ Uđi slugo moj dobri i vjerni u radost moga spasenja i uživaj samnom.”

Spasenje je dar Božji ostvaren za nas u životnom djelu, smrti i uksrsnuću Isasa Krista. Promivši dar spasenja vjerom sljedbenik Isusov ne može ostati ravnodušan. Naš odgovor na dar spasenja prepoznaje se ponajprije u našoj spremnosti na praštanje, pomirbu i izgradnju plemenitih ljudskih odnosa.

Svakako poslušajte propovijed “Snaga Kristovog evandđelja” koju sam prošlog ljeta održao u Baptističkoj crkvi u Karlovcu. Poslušajte! 24.00 min. 

Oslobođeni negativi

fullsizeoutput_6465
Moj otac Pavao Kukolja 1945. godine.

Autor svih fotografija: Pavao Kukolja

Kapitulacijom Hitlerove Njemačke 7. svibnja 1945. godine Drugi svjetski rat je bio službeno završen u Europi. Sljedećeg jutra, ulice grada Zagreba osvanule su puste. Tek tu i tamo mogao se čuti poneki pucanj.

Pripadnici ustaške, njemačke i dijelovi domobranske vojske, te kolone civila napustili su grad još u nedjelju i ponedjeljak. Zaputili su se u dugačkim kolonama prema austrijskoj granici uvjereni da im je bolje predate se savezničkim snagama nego li pasti u ruke partizana. Toga utorka ujutro na ulicama Zagreba nije bilo nikoga da pozdravi ulazak pobjednika. Građani koji su ostala u Zagrebu skrivali su se zabrinuti iza prozorskih sjenila i zastora. Nitko nije znao što očekivati od Narodnooslobodilačke vojske koja je svakoga trenutka trebala osvojiti prazne ulice i trgove.

fullsizeoutput_63e2

 

Tako je izgledalo jutro osobođenja Zagreba u utorak 8. svibnja 1945. godine, prema sjećanjima mog pokojnog strica Stjepana. Od ranih dana moga djetinjstva uvijek sam iznova, s novom dozom znatiželje volio slušati stričeve ratne doživljaje. Pričao mi je kako je kao domobran bio zarobljen negdje u Slavoniji, pa je nakon dvomjesečnog zarobljeništva pristupio partizanima jer je znao da će u suprotnome završiti u “trinaestom bataljonu”, da bi nakon nekog vremena s još dvojicom suboraca pobjegao iz partizana.

fullsizeoutput_6469

 

Moj je stric na vlastitoj koži dobrano osjetio svu težinu rata na tlu Hrvatske. Što poradi neizbježnih vojačenja koje niti jedan punoljetnik nije mogao izbjeći, a što poradi zarobljavanja on je u četiri godine rata višekratno skidao i oblačio domobransku i partizansku uniformu, da bi na kraju okusio strahote Križnog puta s kojega je jedva izvukao živu glavu. Njegov grijeh bio je u tome što se usudio pobjeći iz partizana. Nije stoga niti čudo što se toga utorka moj stric nije previse radovao ulasku pobjednika u grad Zagreb.

Moga oca Pavla vežu pak posebna nezaboravna sjećanja uz taj povijesni utorak oslobođenja Zagreba.

fullsizeoutput_646c

 

I on je nedobrovoljno podario pet najboljih godina svoje mladosti obsluživanju ratnog i poratnog režima. Najviše se sjeća gladovanja i promrzavanja. Umjesto puške na ramenu je nosio lopatu s kojom je popravljao ceste i uklanjao ruševine, kopao rovove i jame za postavljanje telefonskih stupova, i obrađivao napuštene njive.  Unatoč nedaćama Pavao se nije lako predavao. Optimizam mu je vraćala njegova fotografska kamera od koje se nikada nije razdvajao. Toga utorka oslobođenja, poput većine Zagrepčana on je jutarnje sate proveo provirujući kroz prozor, i slušajući poruke Hrvatskog krugovala, kako se u to vrijeme nazivala radijska postaja Zagreb. A pri ruci mu je bila njegova kamera, spremna za akciju u pravom trenutku.

fullsizeoutput_63e8

 

U svom privatnom, obitelji namijenjenom životopisu, napisao je: “Partizanska vojska ušla je 8. svibnja 1945. godine u prazan Zagreb bez ikakvog otpora. Građani su se bojali izaći na ulice. Prošlo je pola dana I tek se tada broj građana na ulicama počeo postpuno povećavati. Ja sam među prvima izašao na ulicu. Ponio sam sa sobom moj fotoaparat kako bih napravio više snimaka.” I zaista, u poslijepodnevnim satima toga sudbonosnog utorka na zagrebačkim ulicama, od Vlaške i Jurišićeve pa sve do Trga Bana Jelačića nije ponestajalo privlačnih motiva za slikanje.

fullsizeoutput_63bd

 

Nažalost, do današnjeg dana, sedamdeset godina kasnije, od fotografija koje je moj otac poslikao na dan oslobođenja Zagreba sačuvano je svega nekoliko izbledjelih i oštećenih slika. Iako je zub vremena učinio svoje, i možda upravo poradi toga, njihova je dokumentarna vrijednost porasla. Naime, trebalo je imati dovoljno drskosti i među prvima s kamerom zakoračiti na ulice Zagreba u trenucima pojavljivanja partizana. Ipak, očeve slike nikada se nisu pojavile u javnosti. A ako je poneka i pronašla svoje mjesto na nekom portalu ili izložbi, onda je ona ugledala svjetlo dana pod nekim drugim, podobnijim imenom.

fullsizeoutput_63eb

 

Naivan i nedorastao lopovlucima, te donekle nesvjestan važnosti trenutka moj je otac predao negative na razvijanje jednom zagrebačkom fotografskom obrtniku koji mu je uredno pripremio i predao slike, ali mu razvijene negative nikada nije vratio. Puka slučajnost?  Nesmotrenost moga oca? Ili je ipak riječ o tome da je neimenovani fotograski obrtnik bolje razumio znakovitost trenutka i vrijednost snimljenog materijala, te je s umišljajem prisvojio ono najvrijednije – negative?

Tijekom ovih zadnjih nekoliko godina više sam puta na godišnjicu oslobođenja Zagreba na raznim web stranicama naletio na objavljene fotografije raznih autora (nema ih puno) s prizorima ulaska partizana u Zagreb u utorak, 8. svibnja 1945. godine. I više puta mi se učinilo da me neke od tih slika neodoljivo podsjećaju na one s negativa koje mu zagrebački fotografski obrnik nikada nije vratio.

fullsizeoutput_63ea

Audio prilog: Moj otac Pavao Kukolja govori o tome kako je u ratnim i poratnim godinama ostao bez dva fotografska aparata. Prvi mu je oduzeo jedan njemački stražar (1944), a drugi je prodao kako mu ga ne bi oduzeo oficir OZNA-e (1946). 

Dodatak, 12. listopada 2017:

Listajući stranice očeve obiteljske biografije pronašao sam dio posvećen fotografskim aparatima bez kojih je moj otac, Pavao Kukolja ostao na različite načine:

scan0047“U Drugom svjetskom ratu ostao sam bez dva fotografska aparata. Prvog sam u znak zahvalnosti za učinjenu uslugu poklonio jednom nižem časniku pri povratku iz Bosne u Zagreb. Drugi aparat mi je oduzeo jedan njemački vojnik poslije bombardiranja tadašnjeg aerodroma na Borongaju, jer me je vidio da sam slikao jedan njihov uništeni avion.

Trećega mi je htio uzeti jedan niži officir OZNA-e nedugo nakon rata, jer sam bio prijavljen da sam slikao nešto što po njihovom pravilu nisam smio slikati, iako u blizini nije bilo nikakvog znaka zabrane fotografiranja. Iako je pokupio negative, to mu nije bilo dovoljno. Tražio je od mene da mu predam i fotoaparat. Ja sam u međuvremenu poslao moj fotoaparat u Zagreb, i po mom prvom dolasku u Zagreb prodao sam ga jednom fotografu po nižoj cijeni. To sam učinio jer nisam želio da moj fotoapart završi u posjedu ovog officira OZNA-e.

Još sam ostao bez jednog fotoraprata podosta godina kasnije. Prigodom posjeta Novom Sadu Tihomiru (koji je tada imao sedamnaest godina) jedna grupa uličnih nasilnika oduzela je moj lijepi japanski fotografski aparat.”