Projekcija i teorije zavjere

Autor Tihomir Odorčić

Govoriti o fenomenu teorija zavjere i njihovih sljedbenika svakako bi zahtijevalo više od jednog članka i samo jednog pogleda. Ovim razmišljanjem htio bih istaći tek jedan od mnogih odgovora na pitanje zašto netko razmišlja o pojavama u društvu načinom teoretičara zavjere. Odgovorio bih pomoću u psihologiji poznatih obrambenih mehanizama.

Koliko je takvih obrambenih mehanizama ovisi od pojedinih autora. Najčešće ih spominju sedam, ali čak i oni koji ih navode deset, kažu: “Ovo su neki od obrambenih mehanizama”. Zašto uopće trebamo i koristimo obrambene mehanizme? Zato da bismo se zaštitili od osjećaja tjeskobe i krivnje tada kada nam naši “niži” ali i oni ”viši” zahtjevi postanu prejaki da bismo se nosili s njima. Obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nivou nesvjesnoga te nam tako pomažu odagnati neugodne osjećaje (npr. anksioznost). Radi se o sasvim prirodnim i normalnim reakcijama, ali kada postanu prejake mogu se razviti neuroze kao što su produžena stanja tjeskobe, fobije i konačno opsesije.

Najpoznatiji, odnosno najčešće spominjani obrambeni mehanizmi su potiskivanje, negacija, pomak, regresija, projekcija, racionalizacija i sublimacija.

  • Potiskivanjem nesvjesno odbacujemo misli koje nas uznemiruju ili ugrožavaju.
  • Negacijom zaustavljamo vanjske događaje da bi doprli do naše svijesti. Ako je neka situacija jednostavno prejaka da bi se njom bavili, mi je odbijamo prihvatiti ili iskusiti.
  • Pomakom ćemo našu impulzivnost (npr. agresiju) uputiti prema drugoj osobi ili objektu.
  • Regresija je povratak na već “prerasle” načine ponašanja u situaciji kada se suočimo sa stresom.
  • Projekcija je pripisivanje vlastitih neprihvatljivih misli, osjećaja i motiva drugim osobama.
  • Racionalizacija predstavlja kognitivno iskrivljavanje činjenica kako bi se neki događaj ili impuls učinio manje prijetećim.
  • Sublimacija je zadovoljenje nekog impulsa (npr. agresije) nekim socijalno prihvatljivim objektom ili aktivnošću.

I kako onda povezati način razmišljanja teoretičara zavjere s nekim od gore navedenih obrambenih mehanizama?

Slušajući ovih dana, zapravo mjeseci, brojne YouTube predavače kako zasigurno i uvjerljivo iznose neke svoje tvrdnje, pitao sam se zašto većina drugih ljudi, pa ne samo onih običnih, koje ovi predavači vole zvati “ovce”, ne misle tako? Zašto običnom čovjeku ne padne na pamet da bi neka velika farmaceutska kompanija radila lijek samo zato da naškodi ljudima? Zašto većina drugih znanstvenika koji isto tako poznaju molekularnu biologiju poput jednog predavača čije sam predavanje slušao, ne vide mogućnost da se samo umjetnim djelovanjem mogu potaknuti virusi na stvaranje novih varijanti? Zašto većina ljudi kada na vijestima prati događaje ne vidi zlokobne tajne udruge, davno skovane planove, zle i odvratne moćnike, neke čak spomenute imenom i prezimenom? Zašto većina ljudi, kako onih običnih tako i onih upućenih, vide tek prirodni razvoj događaja koji se više ili manje ponavljaju kroz cijelu poznatu povijest civilizacije, a ne neke zle udruge i zlohotne namjere?

Budući da je teoretičar zavjere čovjek od krvi i mesa koji živi u svijetu u kojem je suočen sa zlom kao i svi mi, ima tendenciju da se mu odupre pa i potrebu da ga razotkrije. Zacijelo nas negativni događaji oko nas ne ostavljaju ravnodušnima. Štoviše u nama proizvode osjećaj tjeskobe i straha. Naročito ova situacija s pandemijom kojoj zasada nitko ne vidi kraja. Teoretičar zavjere ili teorijama zavjere sklon čovjek nesvjesno želi odagnati osjećaje tjeskobe, usamljenosti (fizičke ili emocionalne), straha od budućnosti, nezadovoljstva, bijesa, razočaranja, osjećaje inferiornosti u sistemima koji mu se čine neprijateljski, koristeći neke od gore navedenih obrambenih mehanizama.

Gledajući te mehanizme i moguće pribjegavanje njima u svrhu razrješenja emocionalne napetosti ili pritiska, posebno mi je u oči pala projekcija. Taj obrambeni mehanizam spominje “pripisivanje vlastitih neprihvatljivih misli, osjećaja i motiva drugim osobama”. Stvarno ne znam kakve su misli ljudi koji stvaraju teorije zavjere, ali ako u svojem nesvjesnom traženju zaštite od tjeskobe i straha vide samo zle namjere, ako u ljudima koji su podijelili na milijarde dolara za sprječavanje zaraznih bolesti u nerazvijenim zemljama te u ljudima koji su pokrenuli demokratizacijske procese u neslobodnom dijelu Europe vide zle i otuđene monstrume, onda se pitam nije li tu u igri projekcija?

Zapravo već duže vremena tražim odgovor na pitanje “Što je to u umu teoretičara zavjere?” Pročitao sam već mnoštvo analiza. Istina istraživanja s područja psihologije teoretičara zavjere ne sežu u daleku prošlost. Najviše ih se pojavilo upravo u zadnjih dvadesetak godina. I nije mi cilj postavljanje dijagnoza. Više bih želio apelirati na sve nas koji se nalazimo u ovoj teškoj situaciji da se preispitamo. Naročito znajući da mnogi od ovih koji vole ili stvaraju teorije zavjere prisežu na Bibliju i neki odnos s Bogom. Kakvu korist donosimo svijetu koji je već ionako u predubokoj krizi projicirajući naše destruktivne misli na neke stvarne ili imaginarne ljude? Radije postavimo sami sebi pitanje: “Što bismo mi učinili da smo mi odgovorni za vođenje zdravstva u državi? Što bih odlučio da sam ja premijer, da moram voditi poslove pandemije?” Ako se tako postavimo najvjerojatnije se neće pojaviti ideje o nekome tko želi otpiliti granu na kojoj sjedi.