Pandemija duhovnog izluđivanja (2)

Autor Tihomir Kukolja

Nedavno sam pisao o pojavi pandemije duhovnog izluđivanja raširenoj među brojnim kršćanima u ovim danima bremenitim pandemijom korone. Da podsjetimo, duhovno izluđivanje — odnosno duhovni “gaslighting” — je pobožno mentalno iscrpljivanje druge osobe duhovnom samouvjerenošću te opetovanom uporabom besmislenih nabožnih izjava, klišeja, fraza i izobličenih duhovnih navoda. Primjerice, vođeni osjećajem duhovne nadmoći, Jobovi prijatelji zlostavljali su shrvanog Joba gomilama pobožnih izjava s ciljem da ga uvjere kako ga Bog kažnjava zbog nekog njegovog neokajanog grijeha. 

Jedan od oblika duhovnog izluđivanja događa se kad netko sumnjive društvene angažmane opravdava iskrivljenom pobožnošću. Primjere ovakvog duhovnog izluđivanja možemo prepoznati u ponašanju osoba sklonih vjerskom fanatizmu koje, iako donedavno društveno i politički nemarne, odjednom postaju uvjereni da ih Bog vodi da postanu glasni prosvjednici protiv “nesloboda i diktature” izazvanih mjerama zaštite protiv pandemije. Oni sada zanosno vjeruju da su postali dio značajnog društvenog otpora “zlu i bezakonju”.

Primjerice, australski populist Graham Hood, umirovljeni komercijalni pilot, s ponosom unosi svoja vjerska uvjerenja u svaki svoj javni nastup protiv “nametanog” cijepljenja. Svaku njegovu Facebook videoporuku, koje su se tijekom studenog i prosinca prošle godine pojavljivale gotovo svakodnevno, pogledale su i s odobravanjem komentirale tisuće njegovih vjernih slejdbenika. A sadržaji njegovih poruka donose sve — od ljutnje na australske vlasti koje žele “ubiti svoju djecu”, Q-Anonovih zavjera, iskrivljenu teologiju, pa sve do doslovnog poziva na masovnu pobunu Australaca protiv “globalističkog nasilja kovidom”. Njegovo srce zaneseno je svetim poslanjem da “vrati Australiju” na pravi put.  

Hood, kojega njegovi brojni sljedbenici nazivaju “naš kapetan”, postao je junak i uzor u očima mnogobrojnih australskih kršćana antivaksera. Mnogi među njima dijele njegovu adventističku vjeru. Na nedavno održanom velikom prosvjedu u Sydneyju nastupio je javno kao jedan od omiljenih govornika. U svojem obraćanju prosvjednicima povezao je poruku o svojoj vjeri  s pozivom da se odlučno suprostave vlastima. Usporedio je njihov antivladin pokret s hrabrošću američkog heroja Drugog svjetskog rata i pacifističkog ratnog bolničara Desmonda Dossa. “Ako žele zabiti iglu u našu djecu, prvo će morati proći kroz nas”, izjavio je zanosno usred govora uz glasno odobravanje prosvjednika.

Drugi primjer je profesor molekularne biologije dr. Tomislav Terzin, Kanađanin srpskog podrijetla, također adventistički vjernik kojega vole mnogi kršćani što se opiru obveznom cijepljenju diljem jugoistočne Europe. Njegovi video nastupi s lakoćom pokupe tisuće pregleda u prvih nekoliko sati nakon objavljivanja. 

U nedavnom objavljenom video intervjuu pod naslovom “Ne dopustite im da nas dijele” pozvao je “kršćane, Židove i muslimane” da se okupe oko istog Boga u činu “prkosa i otpora prevladavajućoj bezbožnosati”. “Budimo neposlušni ovoj maloj skupini ljudi koja nas želi strpati u svoje torove,” pozvao je dr. Terzin svoje gledatelje odobravajući nedavno održani prosvjed protiv cijepljenja u Zagrebu.

Zagrebački prosvjed organizirale su uglavnom krajnje desničarske političke i vjerske skupine koje su na prosvjedu istaknule transparente s likom Djevice Marije — želeći time objaviti kako prosvjed ima i njezinu podršku. A na prosvjedu je protiv “diktature cijepljenja” zanosno govorio i svećenik fra Lazar Perica. Prosvjednicima se obratio pozdravom: “Hvaljen Isus i Marija!” te poručio da “cjepivo ne postoji”. Na kraju ih je sokolio riječima: “Živite i umrite ko slobodni ljudi!”

Dr. Terzinu se taj prosvjed svidio, te je u svojem YouTube javljanju izrazio nadu da će i drugi gradovi i zemlje u Europi i svijetu krenuti stopama hrvatskih prosvjednika. S odobravanjem je govorio o prosvjedima na kojima su prosvjednici viđeni kako, u znaku solidarnosti s ljudima koji se ne žele cijepiti, uništavaju svoje potvrde o cijepljenju. Dr. Terzin je usporedio ograničenja usmjerena na svladavanje pandemije koronavirusa diljem Europe s fašističkim progonom Židova u Drugom svjetskom ratu.

Iako je većina vjerskih zajednica službeno izrazila podršku cijepljenju, otpor ovlastima cijepljenja prelazi granice vjerskih zajednica. Poput okolnosti s navodnim viđenjima u Međugorju, iako službena Katolička crkva ne podupire ta viđenja, na populističkoj razini ta navodna viđenja uživaju potporu milijuna katoličkih hodočasnika iz cijelog svijeta. Slično s Međugorjem, iako vjerske zajednice podržavaju potrebu odgovornog cijepljenja u ovom dugotrajnom razdoblju pandemijske krize, populistički pokreti otpora cijepljenju ne brinu o službenim stajalištima njihovih vjerskih organizacija i ustanova, već slijede vlastita populistička viđenja o pandemiji.

Zapravo, otpor cijepljenju ne poznaje granice vjerskih zajednica. Pojavljuje se redovito u obliku neograničenih zaliha Q-Anonovih teorija zavjere, izokrenutih teoloških i eshatoloških tumačenja, s obiljem iskrivljenih proročkih izračuna, i s izraženom političkom privrženošću krajnjoj desnici. U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, mnogi su bijeli evanđeoski kršćani nadahnuti republikanskim porivom da pruže otpor svemu što podržavaju demokrati. Oni su protiv cijepljenja samo zato što demokrati pozivaju Amerikance da se dosljedno cijepe. 

Razlozi koji navode kršćane populiste raznih zajednica na otpor cijepljenju razlikuju se u nijansama, no svi su oni ujedinjeni u prkosu protiv bilo kakvih poziva na odgovorno cijepljenje. Izgleda da je rođen novi ekumenizam koje objedinjuje protivljenje cijepljenju i prihvaćanje creda opasnih i suludih teorija zavjere. Naime, ako je suditi po njihovim aktivnostima na društvenim mrežama ili prosvjednim skupovima, antivakseri svih političkih i religijskih boja jako se dobro međusobno razumiju.

Zabrinjavajuće mnogo kršćana, koji donedavno nisu previše marili za društveno i političko zdravlje svojih zemalja, s dolaskom pandemije postalo je glasnim borcima za “ljudska prava” i “slobodu izbora”. Donedavno oni nisu brinuli o neljudskom ponašanju njihovih država spram izbjeglica. Zamisao o suprostavljanju nacionalizmu, rasizmu i raznim društvenim nepravdama bila je daleko od njihove društvene svijesti. Njihovi uobičajeni izgovori na svaki poziv da se uključe u ozdravljivanje društvene zajednice uvijek bi glasili: “Mi kršćani se ne bavimo politikom.”

Ali sada, usred pandemije i probuđeni, oni žele spasiti svoje zemlje i svijet od “tiranije nadolazeće diktature”. Pozivi da prihvate cijepljenje kao izraz odgovornog ponašanja prema sebi, članovima svojih obitelji i prema društvenoj zajednici oni rezignirano odbacuju kao napad na njihove slobode. Oni mrze “društveno razdvajanje”, maske i cjepiva. Oni ne žele da im znanstvenici, njihove vlade, a niti vođe njihovih vjerskih zajednica “nameću” što da rade. Oni danas isključivo brane svetost vlastite udobnosti i fanatizma. Oni su danas u pobuni protiv svega, osim navale nebuloznih teorija zavjere i lažnih informacija, jer, po njihovom mišljenju, “tako im govori Biblija”.

I u svojem fanatizmu brojni antivakseri olako pribjegavaju prijevarama kako bi izbjegli cijepljenju. Poznat mi je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama gdje su članovi jedne crkve zahtijevali od svojeg pastora da im u ime crkve izda potvrdu o izuzeću od cijepljenja iz vjerskih razloga, iako je njihova vjerska zajednica jasno očitovala svoju podršku cijepljenju te javno objavila da ne postoji sukob između vjere koju ispovijedaju i cijepljenja protiv Covida. Kad je pastor zamolio svoje nadređene da mu pomognu u rješavanju krize, budući da nije bio voljan izdavati i potpisivati takve ispričnice, rečeno mu je: “Riješi to sam kako najbolje znaš.” Nadređeni nisu htjeli uvrijediti konzervativno antivaksersko biračku tijelo njegove mjesne crkve.

Australski mediji progovorili su nedavno o slučaju liječnika, vjernika Adventističke crkve, koji je vjerovao da čini kršćansku uslugu time što je izdao nekoliko stotina lažnih zdravstvenih potvrda koje oslobađaju pacijente od obveze cijepljenja. Australska policija saslušala je ovog liječnika i nedavno mu je obustavljena liječnička punomoć. Većina njegovih klijenata, primatelja lažnih potvrda, također su kršćani. Jedan moj prijatelj uočio je ovih dana: “Izgleda da je u izbjegavanju žiga Zvijeri svaka podvala dobrodošla.”

Raširenu prisutnost antivaskerske zavedenosti gotovo je nemoguće izbjeći. Ono što je čini mnogima privlačnom jest što nam dolazi umotana u ruho velike pobožnosti. Gotovo me svakodnevno iznenadi poneki prijatelj ili poznanik, za koga sam donedavno vjerovao da posjeduje zdravo duhovno prosuđivanje, s nekom novom elektronskom porukom ili izjavom vrlo upitnog sadržaja. A ponekad bih u istome danu primio po dvije ili više sličnih ili istovjetnih poruka bizarnog sadržaja s pozivom da hitno pogledam neki novi video-uradak koji otkriva “istinu” o pogibeljnom učinku cjepiva. Ponekad bi najava nekog novog zevjereničkog video-uratka stigla s napomenom: “Pogledajte prije nego što ga sotonisti skinu s interneta.”

Još sam prije dva ili tri mjeseca mislio da je riječ o tek malenoj ali glasnoj manjini zavedenih. Sada vjerujem da su neke crkvene sredine u potpunosti zahvaćene fanatizmom i pokrivalom zavjera, iskrivljenih eshatoloških narativa i desničarskih političkih ideologija. Neodređene izjave crkvenih dužnosnika, koji ne žele nikoga uvrijediti, samo dodatno produbljuju krizu.

S druge strane, oni koji se u svijet drznu uputiti jasnu poruku, poput nedavne službene video-izjave koju je objavilo adventističko vodstvo u Njemačkoj (10), nailaze na znakoviti otpor i mnoštvo prijezirnih komentara, čak i upozorenja da jasno izrečen poziv na cijepljenje može uzrokovati rescjep zajednice. “5000 manje (članova)” — stoji u jednom komentaru uz priloženu video-poruku podijeljenu na Facebooku. Iskreno se bojim za opstanak nekih vjerskih zajednica nakon pandemije. Što će od njih ostati kad se slegne pandemija i prašina antivakserskog ludila?

Najsvježija ilustracija dolazi iz poruke propovijedi dr. Conrada Vinea, održanoj sredinom siječnja u crkvi Village Church, u Berrien Springsu u Sjedinjenim Američkim Državama. Ta crkva, smještena nedaleko vodećeg adventističkog Sveučilišta Andrews, tijekom pandemije postala je glasnogovornikom otpora cijepljenju i službenom stajalištu Adventičke crkve u svijetu koja podržava odgovorno cijepljenje. U svojoj propovijedi dr. Vinea je službenu odluku nazvao “ilegalnom i bogohulnom”. Zaključci njegove propovijedi su zapravo ultimatum Generalnoj konferenciji da “povuče odluke iz 2015. i 2021. godine”, “ispriča se vjernicima” i oblikuje “fond kompenzacije vjernicima” koji su bili “oštećeni zahvaljujući nelegitmnim” službenim stajalištima. Dr. Vinea također stavlja na dušu autorâ službenih crkvenih stajališta potpore cijepljenju — moguću podjelu međunarodne Adventističke crkve.

I doista, možemo reći da je duhovno izluđivanje poprimilo tolike mjere da možemo govoriti o pojavnosti preobrazbe dijela kršćanskih zajednica u novi kult, odnosno nove sljedbe. Dok čuvari crkvenih administracija odlučno štite status quo, vukovi uništavaju i nepovratno raspršuju stado. Njima je ova pandemija došla kao naručena. Izgleda da je pandemija izbacila na površinu sav teološki i ideološki talog koji je godinama, odnosno desetljećima bio potisnut ispod površine. Stanje u kojem niti nakon dvije godine pandemije ne vidimo izlaz iz tunela, otvara pobožnim antivakserima vrata zlatnih mogućnosti neprekidnog “evangeliziranja”.

U međuvremenu je broj naših prijatelja i poznanika zaraženih virusom u stalnom porastu. Mnogi među njima bore se za život. Majke, očevi, sinovi, kćeri, prijatelji šalju nam svoje zahtjeve za usrdnim molitvama. Izražavanje sućuti postala je svakodnevica. Iako sam prestao prebrojavati umrle među poznatima, ne mogu se oteti žalosti zbog onih koji su nas prerano i nepotrebno napustili jer su povjerovali lažnim učiteljima koji su ih uvjerili da mogu pobijediti koronu bez cjepiva. 

A takvom nemilom stanju odmaže i neodgovorno ponašanje (nekih) dušebrižnika koji do sada nisu svojim vjernicima nedvosmisleno objasnili da cijepljenje nema nikakve veze sa žigom Zvijeri, te da je riječ o isključivo zdravstvenom, a ne o teološkom pitanju, niti o pitanju ljudskih prava i vjerske slobode. To je stoga što su mnogi među njima i sami podlegli kojekakvim antivakserskim pričama, ili pak smatraju da je jedinstvo zajednice važnije od ljudskih života. Često se niti oni pastori koje je prodrmalo neugodno iskustvo korone, ne usuđuju napokon javno pozvati: “Braćo i sestre, cijepite se.” A u posljednje vrijeme čujemo i prigovore zabrinutih vjernika: “Crkve su nam zaražene, a mi ne smijemo ništa reći o cijepljenju.” Sve u svemu, vjernici umiru, a u zraku se osjeća ozračje podilaženje antivakserima. Dakako, u ime zaštite zajedništva.

Istodobno, duhovni antivakseri nastavljaju svoj pohod zavjera i poricanja činjenica, uvijek spremni ponuditi još jedan duhovni kalup, krivo primijenjeni biblijski navod, ili podastrijeti još jednu optužbu da su za sve krivi podli znanstvenici i političari, i dakako oni koji potiču svoje bližnje na zdravorazumski pristup cijepljenju. Oni će i nadalje posvuda tražiti bilo kakvu potvrdu o smrtonosnom učinku cijepljenja, iako činjenice potvrđuju suprotno; ali neće reagirati kad netko iz njihovog kruga poznanstva umre nepotrebno i prerano jer je nasjeo njihovoj kolektivnoj zavodljivoj promidžbi. 

Činjenice o pandemiji ne mogu se mijenjati ili produhovljavati. One nemaju dvije strane koje treba pomiriti. Činjenice koje su dokazali milijuni do sada cijepljenih ljudi svjedoče da nesavršena cjepiva zapravo spašavaju živote. Jedna od najvećih tragedija ove pandemije, uz milijune smrtnih ishoda, jest u tome što velike skupine kršćana nastavljaju nemilice širiti lažne i pogibeljne informacije. I kad jednog dana ova pandemija dođe svojem kraju, pobožni antivaskeri će opet samosvjesno podignuti glave i poručiti: “Vidite da smo bili u pravu kad smo rekli da ova pandemija ne postoji.” 

Na kraju razmišljam o nedavnom upozorenju Roberta K. Vischera, profesora prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta St. Thomas u Minneapolisu: “Kad svijet vidi nas kršćane kao lakovjerne, naivne i nespremne odraditi zahtjevan posao kritičkog prosuđivanja informacija, mi tada gubimo kredibilitet u svemu — uključujući i kredibilitet naše tvrdnje o povijesnoj istinitosti Evanđelja.”

Prvi dio članka Pandemija duhovnog izluđivanja možete pročitati ovdje. 

Projekcija i teorije zavjere

Autor Tihomir Odorčić

Govoriti o fenomenu teorija zavjere i njihovih sljedbenika svakako bi zahtijevalo više od jednog članka i samo jednog pogleda. Ovim razmišljanjem htio bih istaći tek jedan od mnogih odgovora na pitanje zašto netko razmišlja o pojavama u društvu načinom teoretičara zavjere. Odgovorio bih pomoću u psihologiji poznatih obrambenih mehanizama.

Koliko je takvih obrambenih mehanizama ovisi od pojedinih autora. Najčešće ih spominju sedam, ali čak i oni koji ih navode deset, kažu: “Ovo su neki od obrambenih mehanizama”. Zašto uopće trebamo i koristimo obrambene mehanizme? Zato da bismo se zaštitili od osjećaja tjeskobe i krivnje tada kada nam naši “niži” ali i oni ”viši” zahtjevi postanu prejaki da bismo se nosili s njima. Obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nivou nesvjesnoga te nam tako pomažu odagnati neugodne osjećaje (npr. anksioznost). Radi se o sasvim prirodnim i normalnim reakcijama, ali kada postanu prejake mogu se razviti neuroze kao što su produžena stanja tjeskobe, fobije i konačno opsesije.

Najpoznatiji, odnosno najčešće spominjani obrambeni mehanizmi su potiskivanje, negacija, pomak, regresija, projekcija, racionalizacija i sublimacija.

  • Potiskivanjem nesvjesno odbacujemo misli koje nas uznemiruju ili ugrožavaju.
  • Negacijom zaustavljamo vanjske događaje da bi doprli do naše svijesti. Ako je neka situacija jednostavno prejaka da bi se njom bavili, mi je odbijamo prihvatiti ili iskusiti.
  • Pomakom ćemo našu impulzivnost (npr. agresiju) uputiti prema drugoj osobi ili objektu.
  • Regresija je povratak na već “prerasle” načine ponašanja u situaciji kada se suočimo sa stresom.
  • Projekcija je pripisivanje vlastitih neprihvatljivih misli, osjećaja i motiva drugim osobama.
  • Racionalizacija predstavlja kognitivno iskrivljavanje činjenica kako bi se neki događaj ili impuls učinio manje prijetećim.
  • Sublimacija je zadovoljenje nekog impulsa (npr. agresije) nekim socijalno prihvatljivim objektom ili aktivnošću.

I kako onda povezati način razmišljanja teoretičara zavjere s nekim od gore navedenih obrambenih mehanizama?

Slušajući ovih dana, zapravo mjeseci, brojne YouTube predavače kako zasigurno i uvjerljivo iznose neke svoje tvrdnje, pitao sam se zašto većina drugih ljudi, pa ne samo onih običnih, koje ovi predavači vole zvati “ovce”, ne misle tako? Zašto običnom čovjeku ne padne na pamet da bi neka velika farmaceutska kompanija radila lijek samo zato da naškodi ljudima? Zašto većina drugih znanstvenika koji isto tako poznaju molekularnu biologiju poput jednog predavača čije sam predavanje slušao, ne vide mogućnost da se samo umjetnim djelovanjem mogu potaknuti virusi na stvaranje novih varijanti? Zašto većina ljudi kada na vijestima prati događaje ne vidi zlokobne tajne udruge, davno skovane planove, zle i odvratne moćnike, neke čak spomenute imenom i prezimenom? Zašto većina ljudi, kako onih običnih tako i onih upućenih, vide tek prirodni razvoj događaja koji se više ili manje ponavljaju kroz cijelu poznatu povijest civilizacije, a ne neke zle udruge i zlohotne namjere?

Budući da je teoretičar zavjere čovjek od krvi i mesa koji živi u svijetu u kojem je suočen sa zlom kao i svi mi, ima tendenciju da se mu odupre pa i potrebu da ga razotkrije. Zacijelo nas negativni događaji oko nas ne ostavljaju ravnodušnima. Štoviše u nama proizvode osjećaj tjeskobe i straha. Naročito ova situacija s pandemijom kojoj zasada nitko ne vidi kraja. Teoretičar zavjere ili teorijama zavjere sklon čovjek nesvjesno želi odagnati osjećaje tjeskobe, usamljenosti (fizičke ili emocionalne), straha od budućnosti, nezadovoljstva, bijesa, razočaranja, osjećaje inferiornosti u sistemima koji mu se čine neprijateljski, koristeći neke od gore navedenih obrambenih mehanizama.

Gledajući te mehanizme i moguće pribjegavanje njima u svrhu razrješenja emocionalne napetosti ili pritiska, posebno mi je u oči pala projekcija. Taj obrambeni mehanizam spominje “pripisivanje vlastitih neprihvatljivih misli, osjećaja i motiva drugim osobama”. Stvarno ne znam kakve su misli ljudi koji stvaraju teorije zavjere, ali ako u svojem nesvjesnom traženju zaštite od tjeskobe i straha vide samo zle namjere, ako u ljudima koji su podijelili na milijarde dolara za sprječavanje zaraznih bolesti u nerazvijenim zemljama te u ljudima koji su pokrenuli demokratizacijske procese u neslobodnom dijelu Europe vide zle i otuđene monstrume, onda se pitam nije li tu u igri projekcija?

Zapravo već duže vremena tražim odgovor na pitanje “Što je to u umu teoretičara zavjere?” Pročitao sam već mnoštvo analiza. Istina istraživanja s područja psihologije teoretičara zavjere ne sežu u daleku prošlost. Najviše ih se pojavilo upravo u zadnjih dvadesetak godina. I nije mi cilj postavljanje dijagnoza. Više bih želio apelirati na sve nas koji se nalazimo u ovoj teškoj situaciji da se preispitamo. Naročito znajući da mnogi od ovih koji vole ili stvaraju teorije zavjere prisežu na Bibliju i neki odnos s Bogom. Kakvu korist donosimo svijetu koji je već ionako u predubokoj krizi projicirajući naše destruktivne misli na neke stvarne ili imaginarne ljude? Radije postavimo sami sebi pitanje: “Što bismo mi učinili da smo mi odgovorni za vođenje zdravstva u državi? Što bih odlučio da sam ja premijer, da moram voditi poslove pandemije?” Ako se tako postavimo najvjerojatnije se neće pojaviti ideje o nekome tko želi otpiliti granu na kojoj sjedi.

Mudro se ponašajte 

Zapažanja na članak Matije Kovačevića „Mudro se ponašajte prema onima vani“ objavljen u časopisu Adventistički pregled, studeni – prosinac 2021. Članak Matije Kovačević prilažemo ispod ovog zapažanja.

Autor Dr. Dragutin Matak

Propovjednik pripravnik Matija Kovačević ima dara za pisanje i umije aktualizirati štiva koja piše. Tako i počinje svoj članak „Mudro se ponašajte prema onima vani“ u kojemu tvrdi da se nalazimo „u razdoblju mnoštva kontroverznih tema… u ratu riječi.“  Ratuje se sve po svud,  Ja tu ne bih izostavio stvarne žrtve ovog rata – ljude koji umiru zbog meteža u informiranju o ovoj pandemiji.

Plemenito je što autor opominje o negativnom utjecaju javnih rasprava na društvenim mrežama u kojima obiluju neistine, uvrede, optužbe, nepristojnosti itd. Kome je ugodno biti izložen takvim zlostavljanjima? Sebe radi i zbog naših prijatelja nešto valja poduzeti. Čini se da su ovo osnovne opcije: 1. Brisati neprikladne komentare ili čak blokirati sudionike koji ne mare za uljudne opomene. 2. Strpljivo objašnjavati složenu situaciju iskrenim, ali neupućenim sudionicima, koji mogu imati koristi od tog načina komuniciranja. 3. Ne upuštati se u „vruće“ teme, ili jednostavno ne koristiti društvene mreže. Treća mogućnost je najmanje učinkovita jer svijet vrvi raznim i raznovrsnim lako dostupnim informacija, i ništa ne reći ili poduzeti, više je nego neodgovorno. 

Idealno rješenje je (autor ispravno citira australskog propovjednika), njegovanje snažnijih međuljudskih odnosa, jer „snažna retorika nema utjecaj da promijeni tuđe poglede i mišljenje.“ Slijede pozivi da ne dopustimo adrenalinu sukoba da nas duhovno otupi već da se okrenemo Kristu u kojem se nalazi „sva punina.“  Ovo je vrhunska misao članka koja upućuje na kristolike međuljudske odnose. Tu se mogao isticati Isusov primjer nesebičnosti, okrenutosti prema dobru drugih – čak i svojih neprijatelja, požrtvovnosti itd. Međutim, autor ne razmišlja u tom pravcu. Umjesto toga, nižu se razne upitne tvrdnje, pletu scenariji podjela i relativizira sadašnja situacija u vezi s pandemijom. Spomenimo samo nekoliko primjedbi.

1. Primjer baptističke prijateljice koja se sablaznila kad je doznala kako adventisti raspravljaju „vruće“ teme – ranije nauk o Trojstvu, a sada pandemiju. Je li treba vješto kamuflirati svoje slabosti? Zavisi li naš misijski uspjeh od vještog prikrivanja onoga kakvi mi zapravo jesmo ili treba otvoreno i o tome govoriti i isticati ono pozitivno što zvanično podupiremo kao Crkva? Prije ili kasnije, nakon našeg zataškavanja, doći će do otrežnjenja i još dubljeg razočaranja. Zapazite, i ja imam više od dvije tisuće prijatelja na FB-u među kojima su i sveučilišni profesori i drugi ugledni ljudi. Ja ih štitim od vulgarnosti, ali ih ne lišavam spoznaje iz prve ruke o tome kakvi su adventisti. Iako su neki od nas pod utjecajem suvremenih populizama i fanatizama, ima puno odmjerenih i hrabrih adventista koji se opiru vjerskom senzacionalizmu, teorijama zavjera i sveznanju pojedinaca u kontekstu pandemije i teologije.

Spominjem i svoj nedavni doživljaj. U rujnu 2021. za emisiju Religijski forum (Hrvatski Radio 1. program) intervjuirao me je poznati voditelj Ivan Dukarić-Stubičar na temu koju je on zadao „Izazov pandemije i kršćanske zajednice“. Prije same emisije, u pripremi ovog kratkog razgovora ja sam mu počeo nizati pozitivne i napredne stavove naše Crkve koja poštuje osobnu odluku, ali i savjetuje cijepljenje. Međutim on me je odmah pitao, a što je s dr. Terzinom, jer dr. Terzin je gostovao u njegovom programu prije nekoliko godina. Ovaj profesionalac prati što se događa u njegovom polju interesa. Objasnio sam mu da se radi o osobnim stavovima ambicioznog znanstvenika koji su u oprečnosti sa službenim stavom Crkve. Tog mu je trenutka bilo sve jasno i rekao je da je to slično onim katolicima koji se ne slažu sa svojim papom. 

U tom pravcu je i tekao naš razgovor. Isticao sam službeni stav Crkve koji nam može i treba biti na ponos, a i spomenuo sam da ga svi ne poštuju, već nude svoja rješenja i ističu svoja osobna prava. Uostalom poslušajte razgovor od 8 minuta. Ništa nisam prikrivao niti zataškavao. Prosudite sami je li ostavljen pozitivan dojam o adventistima u vrijeme krize. Poslušajte. Čini se da je Matijin primjer igranje skrivača jer nikad ne znaš tko i kad će te otkriti. Slično je i s FB raspravama. Treba brisati samo banalne i nepristojne priloge ili ih uopće ne objavljivati na društvenim mrežama.

2. Iz razloga što ne ističe objedinjavajuću ulogu Crkve, autor stvara scenarij dvije skupine koje se sukobljavaju i podjednako su odgovorne za nejedinstvo i loš primjer. Ovo je klasično relativiziranje koje nikuda ne vodi. Ako se prenosi službeni savjet Crkve da se cijepimo i pravo pojedinca da o tome odluči, onda je to jednostavan i jasan naputak koji poziva na slogu. Međutim, kad netko razumije svoje pravo da odluči o cijepljenju kao svoje pravo da dovodi u pitanje i opovrgava savjet Crkve, onda je to uzrok podijeljenosti. Savjet možemo i ne moramo prihvatiti, ali umanjivati, negirati ili tajiti (držati u ladicama) savjet Crkve, je zlouporaba koja ne dovodi samo do polarizacije, već ljudi zbog toga umiru u neznanju.

3. Tko može osporiti biblijski savjet apostola Pavla u Kološanima 4,5. „Mudro se ponašajte prema onima vani.“ – iako je kontekstualno ovo savjet gospodarima u odnosu na njihove robove.? Ovom biblijskom retku valja dodati i misao u Mateju 5,16. „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Kao sol tako i svjetlo i mudro ponašanje je od blagoslova onima vani. Svaki „sastojak“ duhovne stvarnosti ima svoj prepoznatljiv doprinos. Sol daje ukus; svjetlo pomaže pri orijentaciji; mudrost se očituje u istinoljubivosti po svaku cijenu, a ne u zataškavanju.

Prisjetimo se, ni Isus ni apostol Pavao se nisu ustručavali reći i snažne riječi ukora u javnosti onima koji su u javnosti izvodili nepodopštine. Isto tako, bi li Evanđelje bilo snažnije da je Sveto pismo previdjelo Davidov grijeh, Pavla kao progonitelja i Petra izdajicu? Svi ti ljudi su priznali svoje grijehe i dali nam primjer kako se dići iz blata – pokajati. Takvo hrabro stajanje za ono što je pravo ne odbija ljude, već im ulijeva nadu da ima onih koji su spremni stati za ono što je pravo, pa makar se i nebo srušilo. Ti hrabri i bogobojazni ljudi su vjesnici potpune promjene koju sada doživljavamo kao predokus budućnosti koju samo Bog jamči.

Sve u svemu, članak se ne odlikuje dubljim duhovnim promišljanjem koje je potrebno u našem složenom vremenu. 

______________________________________

U nastavku prilažemo članak Matije Kovačevića objavljen u Pregledu od prosinca 2021. godine:

Nalazimo se u čudnom razdoblju — u razdoblju mnoštva kontroverznih tema koje traže našu mobilizaciju. Neki od nas su unovačeni protiv svoje volje, a neki od nas kao dragovoljci spremno jurišaju u bitku. Nalazimo se u ratu riječî. I svaka strana traži našu potpunu privrženost. Ne libimo se žustro raspravljati gdje god se nađemo: bilo kod prijatelja, na radnom mjestu, u školi, na fakultetu, u crkvi; ili na omiljenom ratištu — društvenim mrežama. Iza zatvorenih vrata naših ekrana, koji omogućavaju otvorenu neprijateljsku komunikaciju, ne bojimo se uputiti najoštrija upozorenja, ukore i osude. Oni od nas koji su i prije tome bili skloni, ratnički su željno dočekali novo streljivo. 

Ali čak i oni od nas koji su se desetljećima zgražali nad bilo kime tko bi se usudio prokazati grijeh i zabludu, smatrajući takvu braću staromodnim propovjednicima “ognja i sumpora”, koji nemaju veze s Isusom bezuvjetne ljubavi, blagosti i milosti, odjednom su postali prvi koji se pozivaju na Isusovu “tvrdu ljubav”, oštre riječi i bič u Hramu. Smatrajući da smo obuzeti jednako pravednim gnjevom za jednako presudnu stvar, ne ustručavamo se mahati i mahnito udarati novonabavljenim bičem po užarenim zidovima Facebooka. 

Je li ikome stalo do kolateralnih žrtava rata riječî? 

Ali dok sipamo verbalne rafale i miniramo mostove dugogodišnjih odnosa na otvorenim bojnim poljima poderanih društvenih mreža, ne mogu pobjeći od pitanja koje me uporno vuče za rukav: Imaju li adventisti neadventističke prijatelje? I ako imaju, jesu li svjesni da svaka rasprava u kojoj sudjeluju na nečijem zidu, a čije postavke privatnosti su ostavljene na javno (public), iziđe na početnoj stranici (feedu) Facebooka svim njihovim prijateljima, uključujući neadventiste? 

O kojem god verbalnom bojištu da je riječ — bilo da je to korona, maske, cijepljenje, ravna zemlja, rukopolaganje žena, Trojstvo ili nešto drugo — ako komentiram takvu javnu raspravu, to će, zajedno sa svim uvredama, optužbama, pa i nepristojnostima, u mojem slučaju vidjeti oko 220 neadventističkih rođaka, prijatelja iz škole, fakulteta, nekadašnjih profesora, mojih i ženinih kolega s prethodnih poslova, učenika i njihovih roditelja, sumještana, prijatelja iz trkačkog kluba i drugih udruga; pjevača, glazbenika i drugih poznanika (a tu ni ne računam sadašnje i bivše prijatelje biblijske istine i bivše članove Crkve). 

Razumijem da nečija struktura prijatelja na društvenim mrežama može biti drukčija, ako je većinu svojeg životnog vijeka proveo u adventističkim ustanovama ili, primjerice, ne dodaje neadventističke prijatelje na Facebook. Ne sudim nikoga, samo upozoravam, jer oni koji ih imaju, možda nisu svjesni da čak i ako ne stave raspravu na svoj zid, svi mogu vidjeti da u njoj sudjeluju, kao i sve tuđe komentare (ako je javna). Razumijem želju da se uključimo, i priznajem da sam prethodnih mjeseci puno puta kipio u sebi, vidjevši koliko se informacije izvrću i krivo razumiju, te htio pridonijeti svojim komentarom. Ali svaki put me spriječila ista stravična pomisao: To će vidjeti neki od mojih neadventističkih prijatelja. 

Podijelit ću primjer koji pokazuje zašto je ta pomisao za mene danas stravična i tvrdoglavo ostaje takva. Prije manje od desetak godina stavio sam na svoj Facebook zid poveznicu na jedan članak, i to konzervativnog Douga Batchelora o Trojstvu, ne znajući razmjere protivljenja toj doktrini. Otvorile su se ustave, ali ne bih rekao nebeske, sudeći po duhu onih koji su kroz njih provalili. Meni dotad neznane dobro uvježbane specijalne jedinice izrešetale su taj dobronamjeran ali naivan post s dvije stotine komentara, uz neizostavno zapaljiv ton i optužbe; a ja ih, želeći svima dati slobodu izražavanja, nisam brisao. 

U to vrijeme sam intenzivno razgovarao s jednom baptistiškom prijateljicom, nekadašnjom kolegicom sa studija antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja se zbog nekih mojih Facebook statusa o Bogu što su joj se svidjeli otvorila i postavljala iskrena pitanja koja su je zanimala. Čak je uzela Veliku borbu za sebe i svojeg dečka kojeg je mučilo pitanje Crkvenih manipulacija u proπšosti i sadašnjosti. Nekoliko tjedana nakon toga je namjeravala doći na posvećenje naše novorođene kćeri u crkvu. Ali, spriječio ju je nenadani teroristički napad na mojem Facebook zidu. Nakon što je vidjela tu raspravu o Trojstvu, nikad se više nije javila. Povremeno ostavi lajk na neki moj post, ali ne želi više otvoreno razgovarati. 

Možemo li je osuditi? Potpuno je prirodno uplašiti se zajednice u kojoj ima ratobornih ljudi koji vjeruju čudne stvari i promiču ih na ružne načine. Tada sam obećao sebi i Bogu da nikada više neću stavljati na svoj zid takve rasprave, a kad sam prije koju godinu shvatio da se vidi i moje sudjelovanje u tuđim raspravama, čak i u grupama ako su javne, i to sam prekrižio, makar te rasprave bile i potrebne Crkvi. 

Kako je apostol Pavao pristupio kontroverznim temama? 

Kao u mnogim drugim stvarima koje trenutno muče Adventističku crkvu, tako i po ovom pitanju imamo dragocjen primjer u Ellen G. White, koja je jasno istaknula da njezina Svjedočanstva za Crkvu (u kojima za razliku od naših Facebook poslanica nema uvreda) nisu za nevjernike, nego za, kako sâm naslov kaže — Crkvu. Njezine misijske knjige kao što su Put Kristu, »Čežnja vjekova ili Isusov život, Velika borba, Patrijarsi i proroci, Isusove usporedbe, Služba liječenja, Odgoj i druge, bave se Bogom, Biblijom, duhovnošću, zdravljem, obrazovanjem i poznatom poviješću, i ona nikad u njima nije ulazila u unutarcrkvene probleme. Razumjela je da takva pitanja i rasprave mogu sablazniti ljude izvan Crkve, baš kao što je to razumio i apostol Pavao, čije riječi se nalaze u našem naslovu, a dolaze iz Poslanice Kološanima 4,5.6: “Mudro se ponašajte prema onima vani: iskupljujte vrijeme! Riječ neka vam je uvijek ljubazna.” Dakako, izraz “oni vani” odnosi se na njihove sumještane, susjede, poznanike, prijatelje i obitelj, dakle na one koji još nisu prihvatili kršćansku vjeru i postali članovi Crkve. 

Crkva u Kolosi nalazila se u golemim problemima, uključujući sukobe oko raznih vjerovanja i postupanja te širenje krivovjerja koje je bilo čudna mješavina židovskog legalizma i poganskog gnosticizma; zato im je Pavao i napisao poslanicu. Zbog njihovog usmjeravanja na anđeoske posrednike, morao ih je podsjećati da je Krist jedina Glava Crkve i — kao Stvoritelj prije i iznad svih anđela, u kojem je sva mudrost i spoznaja — jedini dostojan obožavanja (Kološanima 1,15- 19; 2,3). Morao ih je osvijestiti o promašenosti prakse vjernika koji “uživa u ‘poniznosti i štovanju anđela’, zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom, a ne drži se Glave” (Kološanima 2,18.19). Morao ih je upozoriti protiv osuđivanja i dijeljenja “po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili [ceremonijalnim] subotama” i “po samozvanu bogoštovlju, poniznosti i trapljenju tijela” (Kološanima 2,16.23), što je bila židovsko-gnostička mješavina legalističko-spiritualističke pobožnosti koja je imala tipičan dualistički cilj “oslobađanja duha od tijela” i navodila ih da viču: “Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči!” (Kološanima 2,21) i na stvari koje nisu problem, niti ih je Bog igdje zabranio. 

Ukratko, kološanska crkva bila je rastrgana problemima o kojima je Pavao s njima morao otvoreno raspraviti, i to je učinio upravo preko ove poslanice. Ali unatoč svim tim temama za raspravu i ispravljanje — ili baš zbog njih — savjetovao im je da se mudro ponašaju prema onima vani i da im svaka rijeË bude ljubazna. Može li tko od vas zamisliti da je postupio drukčije — da im je rekao: “Hajde sada na trgove [društvene mreže onog doba], pred one koji su vani i prepirite se o svojim različitim vjerovanjima i praksama do iznemoglosti…”? 

Da, postoje pitanja o kojima trebamo raspravljati i raščistiti ih kao Crkva. Postoje i pitanja o kojima bespotrebno raspravljamo, jer smo o njima već odavno odlučili kroz višestruko i desetlječima potvrđeno izglasavanje naših temeljnih vjerovanja. A postoje i pitanja oko kojih žučno raspravljamo i tražimo uniformnost, premda je u vezi njih Generalna konferencija Kršćanske adventističke crkve dopustila slobodnu odluku pojedincima. Ali o kojoj god vrsti pitanja da je riječ, nismo pozvani da ih iznesemo na trgove pred “onima vani”, i zatrubimo za početak krvave bitke u kojoj se natječemo tko će koga više — pred zapanjenim neadventističkim svjedocima — optužiti za otpad ili ismijati za zatucanost. 

Kako se postaviti u ratu riječî oko cijepljenja protiv koronavirusa? 

Na kraju treba posve otvoreno progovoriti o pitanju koje trenutno najviše razdire Crkvu (doduše, i svijet — ta žučna rasprava, iako često obavijena plaštem svetosti, zapravo je samo još jedan uvezen oblik svjetovnosti). Kad umjesto srdačnog pozdrava jedni druge pozdravljamo sa sumnjičavim: “Jesi cijepljen ili cijepljena?” — s koje god strane pitanja — nešto duboko ne valja. 

Upozoravam vas: ako odlučite ne petljati se u ta prepiranja, jer se ne želite mlatiti s bražom i sestrama u Kristu pred “onima vani”, niti poticati polarizaciju, bit ćete krivi i jednima, i drugima. Jedni će vas sumnjičiti ako kažete, kad vas se pita za mišljenje, da nema vjerskih razloga protiv cijepljenja i navedete im izjavu Generalne konferencije1 (koja je, prema njima očito potkupljena); a drugi će vas optuživati što ne nastojite cijepljenje agresivno promicati u Crkvi i optužiti kao antivaksere sve koji odluče ne primiti ovo cjepivo iz razumljivih razloga — ne zato što misle da je to žig Zvijeri, nego jer su, primjerice, nedavnompreboljeli koronu i testovi im pokazuju stalnu visoku razinu antitijela.

I jednoj i drugoj strani pokušat ćete ukazati na to da u izjavi Generalne konferencije, unatoč pozitivnim preporukama, jasno stoji da je cijepljenje protiv covida odluka pojedinca2 i da zato oko toga ne treba raditi razdor u Crkvi, jer nije riječ o Evanđelju niti o nekom temeljnom vjerovanju. Ali odgovor militantne strane će biti da ćete umrijeti za tri godine i/ili primiti žig Zvijeri ako se cijepite; a druge da ste zatucani i/ili ćete odgovarati za smrt tisuća ako se odmah ne cijepite, makar imali antitijela i poštivali sve epidemioloπke mjere, čak i kad ih oni ne poštuju. Ironično, neki čak ne podržavaju neka temeljna vjerovanja koja je Generalna konferencija odavno izglasala, i to u petogodišnjem zasjedanju svih delegata, a sada revno propovijedaju ovu izjavu Generalne konferencije, što samo dodatno zbunjuje vjernike. 

Kako se onda postaviti? Obje skupine naglašavaju da u bitci između dobra i zla nema neutralnosti, da moramo zauzeti stranu. Ipak, dijeli li se dobro i zlo po crti cijepljenih i necijepljenih? Takvim stavom, htjeli to ili ne, pridajemo ovom pitanju gotovo eshatološku važnost, kao da je riječ o žigu Zvijeri (za protivnike cjepiva) ili pečatu Božjem (za pobornike cjepiva). Drevni pisac Sun Tzu nije uzalud rekao da trebamo pažljivo birati svoje bitke,  jer ćemo bespotrebnim bitkama istrošiti snagu za one koje nužno dolaze, kad će se stvarno raditi o borbi između dobra i zla. 

Posebno je tragično što tim nepotrebnim bitkama ionako uglavnom ne postižemo ništa. Kako je Branimir Schubert, svojedobno ravnatelj Odjela za misijsku integraciju pri Adventistiškoj bolnici u Sydneyu,3 ne tako davno rekao: “U mojem iskustvu, snažnija retorika nema utjecaj da promijeni tuđe poglede i mišljenje. Ali snažniji odnosi imaju. Oštre riječi i često ponavljani argumenti (koliko god bili ispravni) imaju tendenciju ljude gurnuti još dalje, umjesto da ih navedu da prihvate vaše poglede i praksu.”4 A koliko tek mogu gurnuti dalje “one vani” koji nas promatraju? 

Čega nam je srce puno? 

Na kojoj god strani kojeg god pitanja bili, prije nego nešto napišete, sjetite se svih koji će vidjeti i vaše i tuđe komentare, i sjetite se da smo “živa poslanica” koju ljudi izvan naše Crkve čitaju i na temelju koje će odlučiti žele li i dalje imati veze s nama i ozbiljno poslušati što to propovijedamo — ili ne. 

Ne dopustimo ovom pitanju da nas toliko obuzme da postane važnije od desetljećâ prijateljstava s braćom i sestrama u Kristu, i od svjedočanstva prijateljima. Ne dopustimo adrenalinu sukoba da nam propovijedanje Evanđelja učini dosadnim. Bog je u Kristu nastanio “svu puninu” (Koloπanima 1,19), i ako mi više ne možemo pronaći zadovoljstvo u bavljenju Njime i propovijedanju o Njemu, onda u našem duhovnom iskustvu postoji ozbiljna rupa koju neće nadoknaditi nikakva druga tema. U tom slučaju je bolje prestati iznositi bilo kakvu temu na društvenim mrežama, dok ponovno ne pronađemo tu puninu i dok se ona opet ne počne prelijevati iz našeg srca. “Jer čega je srce puno, o tome govore usta.” (Matej 12,34) 

Neka ono čega nam je srce puno i o čemu nam usta govore bude dobro svjedočanstvo “onima vani”. Jer nemamo vremena za sporedna pitanja — zato Pavao u istom retku u kojem kaže: “Mudro se ponašajte prema onima vani,” odmah poziva: “Iskupljujte vrijeme”. Što smo izgubili, izgubili smo. Dalje više nemojmo. Neka nam Bog u tome pomogne! 

1 https://adventisti.hr/cjepivo-protiv-covid- 19-odgovor-na-zabrinutost-i-pruzanje-savjeta. 

2 Isto. 

3 ToËnije, zdravstvenog sustava Adventist HealthCare Limited (https://www.sah.org.au/ news-detail?id=1112). 

4 https://www.facebook.com/ branimir.schubert/posts/4738724122827248.