Jučer sam s nevjericom pročitao vijest o odlasku Jasminke Dobravc Poljak (1950.—2018.). Najprije sam pomislio da je riječ o nekoj drugoj istoimenoj osobi, da bi me odmah potom dva-tri klika po stranicama Facebooka uvjerila da nas je napustila Jasminka s Prilaza, osoba koja je svojom tihom radišnošću i ustrajnošću unijela novu poletnost i svježinu u glazbeno stvaralaštvo ne samo adventističkih crkava u Zagrebu, već diljem adventističkih glazbenih krugova u Hrvatskoj, na prostorima bivše Jugoslavije, i čak izvan granica Hrvatske i naših susjeda.
Kad god bih tijekom prošlih godina razmišljao o Jasminki, uvijek bi to bilo povezano s priželjkivanjem jednog velikog glazbenog susreta pjevača sastava Credo, da si nakon toliko godina onako od srca i s uživanjem zapjevamo one drage i još uvijek poznate pjesme po kojima je Credo postao brzo i lako prepoznatljiv, kao što su “Ti takni”, “Nema tajnog mjesta”, “Klekni i moli se”, “Najveći Dar” ili “Došao sam reć: Tebi hvala!” Bile su to pjesme koje su nerijetko namamile i suze popraćene zvučnim “Amen!” Glazbena skupina Credo bila je kod nas prva osnovana glazbena skupina zamišljena da temeljito i ciljano ponese Radosnu vijest u novom, poletnijem ruhu.
Bilo je to 1974. godine, kada nas je Jasminka okupila na prvoj vježbi pjevanja na Prilazu. Nadahnuti u to vrijeme skupinama poput “Heritage Singers” i pjesmama Billa i Glorije Gaither, Jasminka nas je tiho i uspješno povela na osvajanje srdaca i duša po brojnim mjesnim crkvama, te po prvi puta i u crkvenim sredinama drugih vjerskih zajednica. No ustrajnost oko pripreme novih pjesama, obrađenih u netradicionalnim harmonijskim aranžmanima, i samoprijegorno vođenje skupine mladih iz Creda, koje je trajalo najmanje deset godina, nisu bile jedine Jasminkine zasluge.
U godinama aktivnog djelovanja Creda, a i u ranijim i kasnijim godinama, Jasminka se na više frontova brinula o tome da zagrebačke crkve višeslojno obiluju bogatim glazbenim životom. Vodila je s jednakim poletom dječje zborove i zborove odraslih. Organizirala je i vodila i manje skupine, kvartete, tria. Zacijelo se još mnogi sjećaju ranih sedamdesetih i predivnih harmonizacija ženskog trija u sastavu Jasminka Poljak (Dobravc), Đurđa Klemen i Ljiljana Babić (Matak), čije su pjesme bile redovitim sastavnim dijelom brojnih evangelizacijskih projekata. Povrh svega Jasminka je bila i izvrsna crkvena organistica, a s jednakim poletom i profesionalnošću obnašala je i brojne druge crkvene i nastavničke dužnosti, od starješinstva pa sve do učiteljstva.
Sve ovo, a podosta toga i nije navedeno, Jasminka je obnašala samoprijegorno, ustrajno i tiho, bez velike buke, kao da je sve to odradio netko drugi a ne ona. Nikada se nije hvalila svojim uspjesima, niti je očekivala da je drugi hvale. Tiho je živjela i tiho je zaklopila svoje oči, no bogati blagoslovi njezinog života i rada još će zadugo tkati glazbenu potku adventističkih crkava od Zagreba do Beograda, od Hrvatske do Australije.
Jednoga dana, u nedalekoj budućnosti, na tom žudno očekivanom susretu svih spašenih na dan uskrsnuća, možda će Jasminka zaželjeti okupiti sve generacije Creda i sve ostale članove zborova i glazbenih skupina koje je vodila, i sve one koji su voljeli i još uvijek vole pjevati pjesme koje je Jasminka pripremila i obradila, na još jedan veličanstveni festival slavljenja našega Gospodina Isusa Krista, kada ćemo svi zajedno zapjevati “Naš Pastiru, Ti nas vodi…”
Izbor fotografija: Miroslav Vukmanić, Dragutin Matak i Tihomir Kukolja
Moj otac Pavao Kukolja umro je u utorak 17. listopada 2017. godine u Ližnjanu, a ispratili smo ga na privremeni počinak do uskrsnuća na Zagrebačkom groblju Mirogoj, u petak 25. listopada 2017. godine.
Pavao Kukolja, sin Tomin, rođen je 2. rujna, 1924. godine u Poljanici Bistričkoj, Donja Stubica, u pobožnoj obitelji koja se bavila zemljoradnjom, stočarstvom, voćarstvom i vinogradarstvom. U vrijednoj ali siromašnoj obitelji u kojoj je tijekom svojega djetinjstva odrastao rame uz rame uz šestero starije braće i sestara, uskoro nije bilo mjesta za mnogobrojnu obitelj. To je bilo vrijeme u kojem su mlađa braća koristila već istrošenu odjeću, obuću i školske knjige svoje starije braće. Prve nove cipele dobio je tek u četvrtom razredu.
Pavao i Krista, njegova vjerna životna suputnica i surdanica u pastorskoj službi
Po završetku osnovne škole u Mariji Bistrici, kad mu je bilo trinaest godina, njegov ga je brat Stjepan odveo u Zagreb k njihovom starijem bratu Josipu i njegovoj supruzi Barici kako bi kod njih naučio krojački zanat, te se na taj način osamostalio i pripremio za život. Uskoro su uslijedile godine Drugog svjetskog rata i godine poraća koje nisu bile milosrdne prema mladiću koji je usred ratnih nedaća tek dosegao godine punoljetnosti. Pet godina bez prekida služio je vojni rok, dajući po dvije i pol godine režimima koji su vladali u Hrvatskoj za vrijeme ratnih godina, te potom i u godinama poraća. Hrabrost i snagu tih je godina pronalazio u čvrstom pouzdanju u Isusa Krista i u potpori obitelji, prijatelja i vjernika njegove crkve. Postojanost karaktera koju je stekao tijekom tih izazovnih ratnih godina, u kojima je često bio gladan, oblikovat će ga u osobu koja je uvijek bila zadovoljna sa skromnim životom.
Crkveni zbor u Požegi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća
Sredinom 1950. godine tadašnji predsjednik Zapadne oblasti Kršćanske adventističke crkve, pastor Miroslav Radančević, iznenadio je mladoga Pavla Kukolju pozivom da se pridruži skupini mladih propovjednika koji su u to vrijeme krenuli u Teološku školu smještenu na Prilazu Gjure Deželića 77 u Zagrebu. Nakon višemjesečnog razmišljanja odazvao se pozivu. Bile su to godine kad je priprema za propovjedničku službu bila vrlo zahtjevna disciplina. Jutarnji sati su se sastojali od nastave i proučavanja, a poslijepodnevni od posjećivanja vjernika i njihovih prijatelja. U subotu bi buduće pastore slali da pripomognu pri službama u obližnjim mjesnim crkvama. Nerijetko bi kao volonteri pomagali pri izgradnji novih crkvenih objekata.
Okružni crkveni sabor u Požegi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. S lijeva na desno: Janko Poljak, Strahinić, Hinko Reth, Jovan Slankamenac i Pavao Kukolja.
Tijekom 1952. godine napustio je Zagreb i uputio se na propovjednički rad u Osijeku. Iste godine sklopio je brak s Kristom Rajkov iz Novog Sada, koja će ga vjerno pratiti kroz cijeli život i biti njegova bliska suradnica i suputnica tijekom svih godina njegove propovjedničke službe. Tamo gdje su njih dvoje zajednički služili, crkveni je život uvijek bio obogaćen kvalitetnim zbornim pjevanjem i glazbenim aktivnostima mandolinskih orkestara. U trideset i osam godina aktivne službe, sve do umirovljenja 1986. godine, vodio je i radio u deset crkvenih okruga i brinuo se za pedeset mjesnih crkava i crkvenih skupina. I dan-danas ga se rado sjećaju, i o njegovoj službi rado govore mnogi vjernici crkava u Osijeku, Požegi, Prijedoru, Slatini, Virovitici, Novoj Gradiški, Bjelovaru, Zagrebu i pridruženim im crkvama. Posljednjih nekoliko godina aktivnog propovjedničkog staža proveo je vodeći poslove Dopisne biblijske škole u Zagrebu i ocjenjujući popunjene lekcije polaznika.
Obiteljski izlet u Zagorje jedne nedjelje 1967. godine.
Propovjednički poziv Pavao Kukolja obnašao je s izrazitom predanošću, ozbiljnošću i savjesnošću. Njegovi posjeti vjernicima i prijateljima, kao i pripreme propovijedi, biblijskih proučavanja i evangelizacijskih predavanja, te priprema krštenika, uvijek su bili posljedica temeljitog planiranja. Većinu svojih propovjedi ostavio je uredno povezane i organizirane u naslijeđe svojoj djeci, a na svakoj od njih nalaze se ispisani datumi i imena crkava u kojima ih je propovijedao. A kad je riječ o navici posjećivanja vjernika, trudio se iznad svega da svaki vjernik i prijatelj crkve budu redovito posjećeni. Taj odnos prema vjernicima, u kojemu je svakome od njih iskazivao posebnu pozornost, prepoznavala bi se pri kraju svake godine na poseban način. U danima kad još nije bilo niti traga internetu, društvenim mrežama i osobnim računalima, i kada se mukom dolazilo do pisaćih strojeva, Pavao je svojom rukom ispisivao i do tri stotine novogodišnjih poruka i čestitaka, u kojoj je svaka poruka bila prilagođena potrebama primatelja.
Mi, djeca Pavla Kukolje sjećamo se nepodijeljene predanosti našeg oca pastorskoj službi. Naš je otac pripadao onom naraštaju pastora kojima su potrebe i izazovi propovjedničke službe uvijek bili na prvom mjestu. Iako zbog toga nismo često odlazili na dugotrajne obiteljske godišnje odmore, putovanja kojima smo se kao obitelj svi zajedno kretali od jedne do druge mjesne crkve kako bi u njima poslužili subotama i nedjeljama, ili u danima posebnih evangelizacijskih događanja, donosile se nam posebnu radost i stvorile u nama ljubav prema putovanjima i druženjima.
Njegov utjecaj na oblikovanje vrijednosnih polazišta u našim životima bio je presudan: ljubav prema Bogu koju u sebi nosimo, upornost u zvanjima kojima smo se predali, i još mnogo toga u nama posljedica su njegovog odgojnog utjecaja u našim životima. Većina biblijskih redaka koje i danas pamtimo sežu u one dane kad učenje jutarnjih biblijskih redaka napamet nije bila stvar osobnog izbora. U našim mlađim danima znali smo misliti kako je bio previše strog. Danas vjerujemo da nas je odgajao najbolje što je znao, i uvijek s najboljim namjerama i željama da odrastemo u plemenite i Bogu vjerne osobe.
Krista i Pavao Kukolja prije šesnaest godina
Da nam je otac bio snažan uzor, a da toga nismo bili niti potpuno svjesni, svjedoči i duhoviti trenutak iz Tihomirovog djetinjstva. Dogodilo se to nedugo nakon jednog od prvih obreda krštenja pri kojemu je maleni Tihomir vidio kako njegov otac krštava nove vjernike. Za jednog od ljetnih gostovanja u Zagrebu, kod strica Josipa i tete Barice kamo je rado dolazio, u nazočnosti još nekoliko članova obitelji, bratića i sestrični, Tihomir je u jednoj povećoj posudi uronjavanjem krstio njihovog mačka, oslovljavajući ga pri tome: “Dragi brate Damire, krštavam te …”
Unatoč svesrdnoj predanosti propovjedničkoj službi, naš je otac našao vremena i za nekoliko slobodnih aktivnosti. Od mladih dana volio je fotografirati. No iznad svega volio je saditi cvijeće, voće, povrće i ukrasno bilje, i brinuti se o njihovom uzgoju. Gotovo je svaka okružna crkva s pridruženim stanom imala dovoljno prostora za ukrasni vrt s cvijećem, i vrt s voćem i povrćem. Njih je naš otac njegovao s posebnom ljubavlju. Vjerujemo da su mu briga o vrtovima, kao i o plemenitim golubovima koje je jedno vrijeme uzgajao, donosili mir i opuštanje u danima stresnih i izazovnih crkvenih aktivnosti.
Gospodin je blagoslovio Pavla Kukolju dugim životom. Zadnjih nekoliko godina, točnije od trenutka kad je do kraja izgubio vid prije četiri godine, zdravlje našega oca polako ali sigurno postajalo je sve trošnije. S gubitkom vida izgubio je i posljednji osjećaj samostalnosti, a presudna i često teška uloga zbrinjavanja svih očevih potreba pala je u naručje njegove supruge Kriste Kukolja. Ovo je stoga i prigoda da se našoj majci od srca zahvalimo na ljubavi i brizi koju je nesebično uložila i u ove posljednje godine očevog života.
Čvrsto vjerujemo da ćemo našeg oca Pavla Kukolju zasigurno ugledati radosnog, u punoj snazi i pomlađenog, uskoro, u jutro uskrsnuća koje nije daleko. S istom je nadom i on zatvorio svoje zemaljske oči u ranim jutarnjim satima, u utorak 17. listopada 2017. godine. Da je Isus Krist do kraja bio njegova čvrsta uzdanica potvrđuju i njegove zadnje molitve, koje je unatoč tome što je u posljednje vrijeme izgubio dobar dio pamćenja, do kraja molio s izvanrednom lakoćom, bistrinom i ljepotom. Također i njegova obiteljska autobiografija koji je na stotinjak stranica ispisao vlastitom rukom prije desetak godina, a koju ju ostavio svojoj djeci i unucima u naslijeđe, svjedoče o snazi njegove vjere u Boga. U dijelu u kojem govori o svojem odlasku, izrazio je svoju vjeru riječima proroka Izaije: “Oživjet će mrtvi tvoji, i moje će mrtvo tijelo ustati.” (Izaija 26,19)
Vjerujemo da je odlazak našeg oca Pavla tek privremene naravi. “Da, dolazim uskoro! Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20)
DUM SPIRO SPERO / DOK DIŠEM NADAM SE 