Moja razmišljanja o Jasminki

fullsizeoutput_bf37

Jučer sam s nevjericom pročitao vijest o odlasku Jasminke Dobravc Poljak (1950.—2018.). Najprije sam pomislio da je riječ o nekoj drugoj istoimenoj osobi, da bi me odmah potom dva-tri klika po stranicama Facebooka uvjerila da nas je napustila Jasminka s Prilaza, osoba koja je svojom tihom radišnošću i ustrajnošću unijela novu poletnost i svježinu u glazbeno stvaralaštvo ne samo adventističkih crkava u Zagrebu, već diljem adventističkih glazbenih krugova u Hrvatskoj, na prostorima bivše Jugoslavije, i čak izvan granica Hrvatske i naših susjeda.

fullsizeoutput_bf7b

Kad god bih tijekom prošlih godina razmišljao o Jasminki, uvijek bi to bilo povezano s priželjkivanjem jednog velikog glazbenog susreta pjevača sastava Credo, da si nakon toliko godina onako od srca i s uživanjem zapjevamo one drage i još uvijek poznate pjesme po kojima je Credo postao brzo i lako prepoznatljiv, kao što su “Ti takni”, “Nema tajnog mjesta”, “Klekni i moli se”, “Najveći Dar” ili “Došao sam reć: Tebi hvala!” Bile su to pjesme koje su nerijetko namamile i suze popraćene zvučnim “Amen!” Glazbena skupina Credo bila je kod nas prva osnovana glazbena skupina zamišljena da temeljito i ciljano ponese Radosnu vijest u novom, poletnijem ruhu.

fullsizeoutput_bf84

Bilo je to 1974. godine, kada nas je Jasminka okupila na prvoj vježbi pjevanja na Prilazu. Nadahnuti u to vrijeme skupinama poput “Heritage Singers” i pjesmama Billa i Glorije Gaither, Jasminka nas je tiho i uspješno povela na osvajanje srdaca i duša po brojnim mjesnim crkvama, te po prvi puta i u crkvenim sredinama drugih vjerskih zajednica. No ustrajnost oko pripreme novih pjesama, obrađenih u netradicionalnim harmonijskim aranžmanima, i samoprijegorno vođenje skupine mladih iz Creda, koje je trajalo najmanje deset godina, nisu bile jedine Jasminkine zasluge.

fullsizeoutput_bf54

U godinama aktivnog djelovanja Creda, a i u ranijim i kasnijim godinama, Jasminka se na više frontova brinula o tome da zagrebačke crkve višeslojno obiluju bogatim glazbenim životom. Vodila je s jednakim poletom dječje zborove i zborove odraslih. Organizirala je i vodila i manje skupine, kvartete, tria. Zacijelo se još mnogi sjećaju ranih sedamdesetih i predivnih harmonizacija ženskog trija u sastavu Jasminka Poljak (Dobravc), Đurđa Klemen i Ljiljana Babić (Matak), čije su pjesme bile redovitim sastavnim dijelom brojnih evangelizacijskih projekata. Povrh svega Jasminka je bila i izvrsna crkvena organistica, a s jednakim poletom i profesionalnošću obnašala je i brojne druge crkvene i nastavničke dužnosti, od starješinstva pa sve do učiteljstva.

fullsizeoutput_bf88

Sve ovo, a podosta toga i nije navedeno, Jasminka je obnašala samoprijegorno, ustrajno i tiho, bez velike buke, kao da je sve to odradio netko drugi a ne ona. Nikada se nije hvalila svojim uspjesima, niti je očekivala da je drugi hvale. Tiho je živjela i tiho je zaklopila svoje oči, no bogati blagoslovi njezinog života i rada još će zadugo tkati glazbenu potku adventističkih crkava od Zagreba do Beograda, od Hrvatske do Australije.

fullsizeoutput_bf87

Jednoga dana, u nedalekoj budućnosti, na tom žudno očekivanom susretu svih spašenih na dan uskrsnuća, možda će Jasminka zaželjeti okupiti sve generacije Creda i sve ostale članove zborova i glazbenih skupina koje je vodila, i sve one koji su voljeli i još uvijek vole pjevati pjesme koje je Jasminka pripremila i obradila, na još jedan veličanstveni festival slavljenja našega Gospodina Isusa Krista, kada ćemo svi zajedno zapjevati “Naš Pastiru, Ti nas vodi…”

fullsizeoutput_bf56

 

Izbor fotografija: Miroslav Vukmanić, Dragutin Matak i Tihomir Kukolja

 

Poruka mržnje osvanula na fasadi Kuće nade

38253887_666708963686894_3324770892919078912_n

Jučer ujutro (četvrtak, 2. kolovoza 2018) na zidu Kuće nade u Zagrebu osvanuli su grafiti s porukom na lošem engleskom“No Refuges”, odnosno “ne Izbjeglice”, uz lako prepoznatljivi identifikacijski ideološki znak autora poruke – ustaški dekorirano slovo U u sredini poruke. Najvjerojatnije je riječ o skupini izgrednika, a ne o jednom izgredniku, jer su iza sebe ostavili porušenu ogradu, te odnijeli betonske ploče namijenjene popločivanju pristupa glavnom ulazu u zgradu.

Kuću nade u Gajnicama nedavno je od hrvatske policije dobila Baptistička crkva Malešnica u Zagrebu na uporabu od dvadeset godina, kako bi zgradu, koja je godinama u napuštenom stanju služila kao stjecište narkomana i seksulanih svodnika i prostituki, obnovili i preuredili u višenamjenski centar za pomoć socijalizacije i integracije osoba s ugroženim statusom u Hrvatskoj, uključujući i tražitelje međunarodne zaštite.

Paradoks ovog incidenta, kojim je skupina za sada nepoznatih počinitelja uputila poruku mržnje tražiteljima međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, je upravo u tome da na obnovi Kuće nade već neko vrijeme predano radi skupina izbjeglica koji su nedavno dobili status prihvaćenosti u Hrvatskoj, ili još uvijek očekuju konačnu odluku hrvatskih vlasti o njhovu izbjegličkom statusu. Susjedi i prolaznici u Gajnicama mogli su ovih prošlih tjedana gotovo svakoga dana vidjeti skupinu mladih ljudi, izbjeglica kako predano čiste, kopaju, i kose travu na dvorišnom prostoru ove zgrade.

DSC_0709

 

Mihal Kreko, direktor projekta “Kuća nade” priopćio je danas: “Skupina tražitelja zaštite u Hrvatskoj ovih je dana do temelja očistila ovu kuću, i iz nje izbacila gomile smeća koje su se u njoj nakupile u ovih zadnjih dvadeset godina. Ova kuća poprima novo lice i novu namjenu zbog koje će se ponostiti cijele Ganice. Ovi zlatni dečki teškim radom, radeći najprljavije poslove, posvjedočili su Gajnicama i Zagrebu da je riječ o ljudima koji će ostankom u Hrvatskoj pridonijeti dobrobiti hrvatskog društva, a njihov plemeniti rad i uzorito ponašanje poruka su povjerenja susjedima i cijeloj Hrvatskoj.”

Možda najbolja ilustracija u prilog tvrdnji direktora projekta “Kuća nade” je upravo Joshua Noghandost iz Irana, koji već dvije godine uživa međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Kao član zagrebačkog taekwondo kluba Jastreb Joshua je u ovom kratkom vremenskom razdoblju osvojio šest zlatnih medalja za svoj tim, a prije dolaska u Hrvatsku sudjelovao je i na Olimpijskim igrama. Joshua Noghandost je jedan od članova grupe koja već nekoliko tjedana radi na obnovi Kuće nade u Gajnicama.

37395515_494358887677811_8380619197620682752_nZa dodatne informacije obratite se izravno direktoru projetka Kuća nade na naslov: Mihal Kreko, mob. +385 91 3470 101, email: mihalkreko@yahoo.com