Kako se Manda cijepila

Oklaj, Republika Hrvatska

Autor Dragutin Matak

Tijekom ovih praznika nazvao sam sestru Mandu iz Oklaja blizu Drniša. Ona je veliki prijatelj naše obitelji još od 1980ih kad je radila u Zvijezdi, tvornici ulja u Zagrebu. Još smo se više zbližili kad je za vrijeme prošloga rata boravila sa stotinjak izbjeglica u Adventističkom učilištu u Maruševcu. 

Manda je izuzetna osoba koja piše duhovna pisma biskupima, svećenicima, pastorima i javnim osobama čije joj se emisije svide na radiju – slaboga je vida pa ne gleda TV. Budući da će uskoro napuniti osamdesetu i da je u rizičnoj skupini kao i ja, pitao sam ju: “Mande, je si li se cijepila?” „To je duga priča,“ kaže ona. „Moja me je doktorica zamolila da se cijepim, a ja sam joj održala propovijed o mom silnom Bogu koji je stvorio galaksije i koji i mene čuva. Doktorica me je strpljivo saslušala i samo slegla ramenima. 

Nakon toga, nekoliko sam puta čula na radiju kako nas liječnici mole da se cijepimo i olakšamo njima posao, spasimo svoje živote i živote onih koji boluju od drugih opasnih bolesti. Nije mi trebalo dugo. Otišla sam kod svoje doktorice i prijavila se za cijepljenje. Kad me je vidjela i čula zagrlila me je i čestitala mi pred svima…“

Manda je prošli tjedan primila drugu dozu cjepiva protiv Covida 19. Pitanje: Kad je Manda bolje posvjedočila za svojega Boga koga neizmjerno voli? Kad se samo ufala u Boga koji je stvorio svemir, ili kad je po Isusovu savjetu „voljela svoje bližnje kao samu sebe?“

Moja razmišljanja o Jasminki

fullsizeoutput_bf37

Jučer sam s nevjericom pročitao vijest o odlasku Jasminke Dobravc Poljak (1950.—2018.). Najprije sam pomislio da je riječ o nekoj drugoj istoimenoj osobi, da bi me odmah potom dva-tri klika po stranicama Facebooka uvjerila da nas je napustila Jasminka s Prilaza, osoba koja je svojom tihom radišnošću i ustrajnošću unijela novu poletnost i svježinu u glazbeno stvaralaštvo ne samo adventističkih crkava u Zagrebu, već diljem adventističkih glazbenih krugova u Hrvatskoj, na prostorima bivše Jugoslavije, i čak izvan granica Hrvatske i naših susjeda.

fullsizeoutput_bf7b

Kad god bih tijekom prošlih godina razmišljao o Jasminki, uvijek bi to bilo povezano s priželjkivanjem jednog velikog glazbenog susreta pjevača sastava Credo, da si nakon toliko godina onako od srca i s uživanjem zapjevamo one drage i još uvijek poznate pjesme po kojima je Credo postao brzo i lako prepoznatljiv, kao što su “Ti takni”, “Nema tajnog mjesta”, “Klekni i moli se”, “Najveći Dar” ili “Došao sam reć: Tebi hvala!” Bile su to pjesme koje su nerijetko namamile i suze popraćene zvučnim “Amen!” Glazbena skupina Credo bila je kod nas prva osnovana glazbena skupina zamišljena da temeljito i ciljano ponese Radosnu vijest u novom, poletnijem ruhu.

fullsizeoutput_bf84

Bilo je to 1974. godine, kada nas je Jasminka okupila na prvoj vježbi pjevanja na Prilazu. Nadahnuti u to vrijeme skupinama poput “Heritage Singers” i pjesmama Billa i Glorije Gaither, Jasminka nas je tiho i uspješno povela na osvajanje srdaca i duša po brojnim mjesnim crkvama, te po prvi puta i u crkvenim sredinama drugih vjerskih zajednica. No ustrajnost oko pripreme novih pjesama, obrađenih u netradicionalnim harmonijskim aranžmanima, i samoprijegorno vođenje skupine mladih iz Creda, koje je trajalo najmanje deset godina, nisu bile jedine Jasminkine zasluge.

fullsizeoutput_bf54

U godinama aktivnog djelovanja Creda, a i u ranijim i kasnijim godinama, Jasminka se na više frontova brinula o tome da zagrebačke crkve višeslojno obiluju bogatim glazbenim životom. Vodila je s jednakim poletom dječje zborove i zborove odraslih. Organizirala je i vodila i manje skupine, kvartete, tria. Zacijelo se još mnogi sjećaju ranih sedamdesetih i predivnih harmonizacija ženskog trija u sastavu Jasminka Poljak (Dobravc), Đurđa Klemen i Ljiljana Babić (Matak), čije su pjesme bile redovitim sastavnim dijelom brojnih evangelizacijskih projekata. Povrh svega Jasminka je bila i izvrsna crkvena organistica, a s jednakim poletom i profesionalnošću obnašala je i brojne druge crkvene i nastavničke dužnosti, od starješinstva pa sve do učiteljstva.

fullsizeoutput_bf88

Sve ovo, a podosta toga i nije navedeno, Jasminka je obnašala samoprijegorno, ustrajno i tiho, bez velike buke, kao da je sve to odradio netko drugi a ne ona. Nikada se nije hvalila svojim uspjesima, niti je očekivala da je drugi hvale. Tiho je živjela i tiho je zaklopila svoje oči, no bogati blagoslovi njezinog života i rada još će zadugo tkati glazbenu potku adventističkih crkava od Zagreba do Beograda, od Hrvatske do Australije.

fullsizeoutput_bf87

Jednoga dana, u nedalekoj budućnosti, na tom žudno očekivanom susretu svih spašenih na dan uskrsnuća, možda će Jasminka zaželjeti okupiti sve generacije Creda i sve ostale članove zborova i glazbenih skupina koje je vodila, i sve one koji su voljeli i još uvijek vole pjevati pjesme koje je Jasminka pripremila i obradila, na još jedan veličanstveni festival slavljenja našega Gospodina Isusa Krista, kada ćemo svi zajedno zapjevati “Naš Pastiru, Ti nas vodi…”

fullsizeoutput_bf56

 

Izbor fotografija: Miroslav Vukmanić, Dragutin Matak i Tihomir Kukolja