
Jučer sam s nevjericom pročitao vijest o odlasku Jasminke Dobravc Poljak (1950.—2018.). Najprije sam pomislio da je riječ o nekoj drugoj istoimenoj osobi, da bi me odmah potom dva-tri klika po stranicama Facebooka uvjerila da nas je napustila Jasminka s Prilaza, osoba koja je svojom tihom radišnošću i ustrajnošću unijela novu poletnost i svježinu u glazbeno stvaralaštvo ne samo adventističkih crkava u Zagrebu, već diljem adventističkih glazbenih krugova u Hrvatskoj, na prostorima bivše Jugoslavije, i čak izvan granica Hrvatske i naših susjeda.

Kad god bih tijekom prošlih godina razmišljao o Jasminki, uvijek bi to bilo povezano s priželjkivanjem jednog velikog glazbenog susreta pjevača sastava Credo, da si nakon toliko godina onako od srca i s uživanjem zapjevamo one drage i još uvijek poznate pjesme po kojima je Credo postao brzo i lako prepoznatljiv, kao što su “Ti takni”, “Nema tajnog mjesta”, “Klekni i moli se”, “Najveći Dar” ili “Došao sam reć: Tebi hvala!” Bile su to pjesme koje su nerijetko namamile i suze popraćene zvučnim “Amen!” Glazbena skupina Credo bila je kod nas prva osnovana glazbena skupina zamišljena da temeljito i ciljano ponese Radosnu vijest u novom, poletnijem ruhu.

Bilo je to 1974. godine, kada nas je Jasminka okupila na prvoj vježbi pjevanja na Prilazu. Nadahnuti u to vrijeme skupinama poput “Heritage Singers” i pjesmama Billa i Glorije Gaither, Jasminka nas je tiho i uspješno povela na osvajanje srdaca i duša po brojnim mjesnim crkvama, te po prvi puta i u crkvenim sredinama drugih vjerskih zajednica. No ustrajnost oko pripreme novih pjesama, obrađenih u netradicionalnim harmonijskim aranžmanima, i samoprijegorno vođenje skupine mladih iz Creda, koje je trajalo najmanje deset godina, nisu bile jedine Jasminkine zasluge.

U godinama aktivnog djelovanja Creda, a i u ranijim i kasnijim godinama, Jasminka se na više frontova brinula o tome da zagrebačke crkve višeslojno obiluju bogatim glazbenim životom. Vodila je s jednakim poletom dječje zborove i zborove odraslih. Organizirala je i vodila i manje skupine, kvartete, tria. Zacijelo se još mnogi sjećaju ranih sedamdesetih i predivnih harmonizacija ženskog trija u sastavu Jasminka Poljak (Dobravc), Đurđa Klemen i Ljiljana Babić (Matak), čije su pjesme bile redovitim sastavnim dijelom brojnih evangelizacijskih projekata. Povrh svega Jasminka je bila i izvrsna crkvena organistica, a s jednakim poletom i profesionalnošću obnašala je i brojne druge crkvene i nastavničke dužnosti, od starješinstva pa sve do učiteljstva.

Sve ovo, a podosta toga i nije navedeno, Jasminka je obnašala samoprijegorno, ustrajno i tiho, bez velike buke, kao da je sve to odradio netko drugi a ne ona. Nikada se nije hvalila svojim uspjesima, niti je očekivala da je drugi hvale. Tiho je živjela i tiho je zaklopila svoje oči, no bogati blagoslovi njezinog života i rada još će zadugo tkati glazbenu potku adventističkih crkava od Zagreba do Beograda, od Hrvatske do Australije.

Jednoga dana, u nedalekoj budućnosti, na tom žudno očekivanom susretu svih spašenih na dan uskrsnuća, možda će Jasminka zaželjeti okupiti sve generacije Creda i sve ostale članove zborova i glazbenih skupina koje je vodila, i sve one koji su voljeli i još uvijek vole pjevati pjesme koje je Jasminka pripremila i obradila, na još jedan veličanstveni festival slavljenja našega Gospodina Isusa Krista, kada ćemo svi zajedno zapjevati “Naš Pastiru, Ti nas vodi…”

Izbor fotografija: Miroslav Vukmanić, Dragutin Matak i Tihomir Kukolja