Mirogojska promišljanja

DSC_0365

Ove jeseni jednog sunčanog subotnjeg poslijepodneva, na zagrebačkom groblju Mirogoj sjeo sam uz grob moga oca Pavla i ovako naglas razmišljao o prolaznosti života, smrti, i uskrsnuću:

“To je zaista velika tajna. Što se događa s nama od trenutka završetka naših života pa sve do trenutka uskrsnuća? Da li odmah odlazimo Gospodinu i tamo iz vječnih visina pratimo što se događa ovjde, u našoj žalosnoj, tužnoj, sjenovitoj dolini smrti? Ili pak, na nama teško razumljiv način, čekamo dan usksnuća? Jedno i drugo naznačeno je u Svetom pismu. O jednom i o drugom zbore obećanja na stranicama Svetog pisma. Ta tajna postaje jasnom kad razumijemo jednu stvar: da iz perspektive Božje protok vremena izgleda potpuno drukčije od onoga kako ga mi doživljavamo. Valja nam se sjetiti da mi živimo u karanteni…”

Poslušajte ovo kratko promišljanje do kraja ovdje:

Moja razmišljanja o Jasminki

fullsizeoutput_bf37

Jučer sam s nevjericom pročitao vijest o odlasku Jasminke Dobravc Poljak (1950.—2018.). Najprije sam pomislio da je riječ o nekoj drugoj istoimenoj osobi, da bi me odmah potom dva-tri klika po stranicama Facebooka uvjerila da nas je napustila Jasminka s Prilaza, osoba koja je svojom tihom radišnošću i ustrajnošću unijela novu poletnost i svježinu u glazbeno stvaralaštvo ne samo adventističkih crkava u Zagrebu, već diljem adventističkih glazbenih krugova u Hrvatskoj, na prostorima bivše Jugoslavije, i čak izvan granica Hrvatske i naših susjeda.

fullsizeoutput_bf7b

Kad god bih tijekom prošlih godina razmišljao o Jasminki, uvijek bi to bilo povezano s priželjkivanjem jednog velikog glazbenog susreta pjevača sastava Credo, da si nakon toliko godina onako od srca i s uživanjem zapjevamo one drage i još uvijek poznate pjesme po kojima je Credo postao brzo i lako prepoznatljiv, kao što su “Ti takni”, “Nema tajnog mjesta”, “Klekni i moli se”, “Najveći Dar” ili “Došao sam reć: Tebi hvala!” Bile su to pjesme koje su nerijetko namamile i suze popraćene zvučnim “Amen!” Glazbena skupina Credo bila je kod nas prva osnovana glazbena skupina zamišljena da temeljito i ciljano ponese Radosnu vijest u novom, poletnijem ruhu.

fullsizeoutput_bf84

Bilo je to 1974. godine, kada nas je Jasminka okupila na prvoj vježbi pjevanja na Prilazu. Nadahnuti u to vrijeme skupinama poput “Heritage Singers” i pjesmama Billa i Glorije Gaither, Jasminka nas je tiho i uspješno povela na osvajanje srdaca i duša po brojnim mjesnim crkvama, te po prvi puta i u crkvenim sredinama drugih vjerskih zajednica. No ustrajnost oko pripreme novih pjesama, obrađenih u netradicionalnim harmonijskim aranžmanima, i samoprijegorno vođenje skupine mladih iz Creda, koje je trajalo najmanje deset godina, nisu bile jedine Jasminkine zasluge.

fullsizeoutput_bf54

U godinama aktivnog djelovanja Creda, a i u ranijim i kasnijim godinama, Jasminka se na više frontova brinula o tome da zagrebačke crkve višeslojno obiluju bogatim glazbenim životom. Vodila je s jednakim poletom dječje zborove i zborove odraslih. Organizirala je i vodila i manje skupine, kvartete, tria. Zacijelo se još mnogi sjećaju ranih sedamdesetih i predivnih harmonizacija ženskog trija u sastavu Jasminka Poljak (Dobravc), Đurđa Klemen i Ljiljana Babić (Matak), čije su pjesme bile redovitim sastavnim dijelom brojnih evangelizacijskih projekata. Povrh svega Jasminka je bila i izvrsna crkvena organistica, a s jednakim poletom i profesionalnošću obnašala je i brojne druge crkvene i nastavničke dužnosti, od starješinstva pa sve do učiteljstva.

fullsizeoutput_bf88

Sve ovo, a podosta toga i nije navedeno, Jasminka je obnašala samoprijegorno, ustrajno i tiho, bez velike buke, kao da je sve to odradio netko drugi a ne ona. Nikada se nije hvalila svojim uspjesima, niti je očekivala da je drugi hvale. Tiho je živjela i tiho je zaklopila svoje oči, no bogati blagoslovi njezinog života i rada još će zadugo tkati glazbenu potku adventističkih crkava od Zagreba do Beograda, od Hrvatske do Australije.

fullsizeoutput_bf87

Jednoga dana, u nedalekoj budućnosti, na tom žudno očekivanom susretu svih spašenih na dan uskrsnuća, možda će Jasminka zaželjeti okupiti sve generacije Creda i sve ostale članove zborova i glazbenih skupina koje je vodila, i sve one koji su voljeli i još uvijek vole pjevati pjesme koje je Jasminka pripremila i obradila, na još jedan veličanstveni festival slavljenja našega Gospodina Isusa Krista, kada ćemo svi zajedno zapjevati “Naš Pastiru, Ti nas vodi…”

fullsizeoutput_bf56

 

Izbor fotografija: Miroslav Vukmanić, Dragutin Matak i Tihomir Kukolja

 

Jedinstvena integracijska konferencija održana u Fužinama

q4puLCzwQt6B5rCtw1XDqA

U ponedjeljak, 24. rujna 2018. godine, završena je šestodnevna integracijska konferencija, koja je u Fužinama okupila pedeset tražitelja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, predavače i voditelje radionica iz Hrvatske, Europske unije i svijeta, te humanitarne i vjerske djelatnike angažirane u akcijama pružanja humanitarne, društvene i duhovne pomoći tražiteljima azila u Hrvatskoj. Sudionici konferencije bili su predstavnici dvanaest zemalja, uključujući i izvorne zemlje tražitelja međunarodne zaštite, među ostalima iz Egipta, Afganistana, Irana, Iraka i Sirije.

Ovu jedinstvenu i nadasve dinamičnuintegracijsku konferenciju, naslovljenu “Kročiti naprijed u istini, hrabro i ispunjeni nadom” (Moving Forward in Truth, with Courage and Hope), održanu u okviru međunarodnog projekta “Obnova uma” (Renewing our Minds) organizirale su nevladine organizacije “Forum for Leadership and Reconciliation” iz Sjedinjenih Američkih Država i “Posao kao poslanje” iz Hrvatske, u partnerstvu s organizacijom European Christian Political Movement (ECPM), sa sjedištem u Bruxellesu. Konferencija je održana na engleskom jeziku sa simultanim prijevodom na farsi i arapski.

z%vtGn8eTw2M6hnsa5iuOg

Ciljevi ove integracijske konferencije bili su pripomoći tražiteljima međunarodne zaštite u Hrvatskoj, a i onima koji su nedavno ostvarili svoj boravak u Hrvatskoj pa im sada predstoji organizirati život u Hrvatskoj, u stjecanju uravnoteženog razumijevanja integracijskih procesa u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Organizatori konferencije također su željeli otvoreno porazgovarati s tražiteljima azila o izazovima s kojima se redovito sučeljavaju u procesu dugotrajnog i neizvjesnog iščekivanja primitka konačne odluke hrvatskih vlasti o njihovom statusu u Republici Hrvatskoj.

Upravo su poslijepodnevne radionice pripomogle da se čuju i prepoznaju hitne ali nezadovoljene potrebe azilanata, među kojima je velik broj obitelji s djecom. Njihova pitanja opetovano su se i na različite načine vraćala na prepoznatljive teme: Zašto je proces iščekivanja konačne odluke hrvatskih vlasti toliko spor? Zašto neki tražitelji azila, koji su svoje zahtjeve podnijeli tek nedavno, primaju pozitivan odgovor razmjerno brzo, a drugi koji u Hrvatskoj borave već dvije ili tri godine još uvijek čekaju? Zašto tek neki tražitelji azila uspijevaju legalno naći poneki posao u vremenu čekanja, dok je većini to pravo uskraćeno? Zašto su čak i oni sustavi pomoći zajamčeni zakonom neučinkoviti, primjerice pravo na organizirano učenje hrvatskog jezika i zdravstvenu pripomoć? Zašto se ne pomogne u združivanju članova obitelji koji su tijekom izbjegličkog putovanja razdvojeni u raznima zemljama?

lHVRQCbzSzqJmoBGnVt2Zw

Kroz sustavno organizirana predavanja, i vrijeme predviđeno za pitanja i razgovor organizatori konferencije posvetili su pozornost pitanjima zakonodavstva, kulture i mjestu religije u hratskom društvu, čije razumijevanje je neizbježno potrebno u procesu kvalitetne integracije. Posebna pozornost posvećena je izgradnji razumijevanja, prijateljstva i povjerenja između kršćana i muslimana tražitelja azila, te azilanata obaju skupina i hrvatskih građana.

Tijekom radionice posvećene pitanju uloge vjerskih zajednica u hrvatskom društvu uočeno je da tražitelji azila u Hrvatskoj očekuju da bi crkve, vjerske humanitarne organizacije i nevladine organizacije trebale priskočiti i pomoći tamo gdje zakazuju državne ustanove. “Budući da je u naravi vjerskih zajednica pomagati ugroženim skupinama,” tražitelji azila, sudionici konferencije predložili su da bi vjerske organizacije trebale organizirati usklađeni sustav skrbi o potrebama tražitelja azila u mjesecima i godinama neizvjesnosti, te također pomoći i azilantima koji su ostvarili pravo na ostanak u Hrvatskoj, a kojima bi raznovrsna pomoć itekako dobro došla u početnim i presudnim danima njihove integracije u hrvatsko društvo; primjerice pomoć u traženju stana i posla, te u učenju hrvatskoj jezika?

DSC_0077

Konferenciju je posjetila i Ana Šutalo, predstavnica Ministarstva unutarnjih poslova, koja je temeljito objasnila zakonske okvire po kojima je moguće ostvariti status trajnog boravka u Republici Hrvatskoj, te odgovorila na broja pitanja sudionika konferencije.

“Rezultati konferencije su nas ohrabrili, jer su nadišli sva naša očekivanja”, objasnio je Mihal Kreko, jedan od organizatora ove konferencije, i voditelj jedinstvenog integracijskog projekta u Zagrebu naslovljenog “Kuća nade”. “Kada za nekoliko mjeseci bude do kraja predana namjeni, ovom kućom želimo praktičnim načinima pomoći primateljima azila u Hrvatskoj na njihovom putu integracije u hrvatsko društvo, a time pokazati našim građanima da se među azilantima nalazi veliki broj vrijednih i kvalitetnih mladih ljudi i obitelji čije će uključivanje u hrvatsko društvo biti na blagoslov svima”, dodao je Mihal Kreko.

Ovih dana u tijeku je hitna priprema memoranduma s kojim će organizatori ove integracijske konferencije podastrijeti vladinim i nevladinim te vjerskim organizacijama u Hrvatskoj ciljeve nedavno održane konferencije, kao i njezine zaključke i preporuke. Za rezultate ove konferencije zainteresirane su i međunarodne organizacije koje se brinu o pravima izbjeglica, te će se zbog toga ovaj dokument pojaviti i na engleskom jeziku.

fullsizeoutput_bb6b

Audio: Živjeti evanđelje

Screen Shot 2018-08-11 at 8.46.57 PM

Radikalna jednostavnost evanđelja zbunjuje i vrijeđa ponos čovjeka uvjerenog da će svojim vlastitim naporima odraditi svoje spasenje. Svekolika povijest ljudskog roda, od prvih ljudi do danas, je povijest krvoprolića, zločina, pohlepe, otimačine, tlačenja i naopakih ljudskih odnosa, a sve ovo potvrđuje duboku otuđenost čovjeka od Boga. Da nije Bog intervenirao u time što je poslao svoga Sina Isusa Krista u našu ljudsku, grijehom zagađenu prljavštinu, mi nikada ne bismo našli put povraka Bogu. No spoznavši ovo događa se čudo obraćenja, novog rođenja i promjene u našim životima te mi počinjemo živjeti evanđelje. Drugim riječima, kada doživimo ljepotu dara spasenja po Isusu Kristu mi ne ostajemo ravnodušni. Duh Sveti nas pokreće da, kao što je i naš Gospodin Isus Krist raširio svoje ruke na križu prihvaćajući nas u svoj zagrljaj spasenja, tako i mi širimo naše ruke u činu prihvaćanja, praštanja i pomirbe u odnosu na druge ljude, i izgradnje zdravih međuljudskih odnosa. Na kraju krajeva, nama preostaje samo jedan način da pokažemo ljubimo li Boga i živimo li u činu zahvalnosti spram moćno dokazane ljubavi Božje po Isusu Kristu – da ljubimo naše bližnje. Poslušajte sažetak propovijedi koju je Tihomir Kukolja održao u Baptističkoj crkvi u Karlovcu u nedjelju, 1. srpnja 2018. godine s naslovom “Živjeti evanđelje”. Trajanje 27.04 min.

Poruka mržnje osvanula na fasadi Kuće nade

38253887_666708963686894_3324770892919078912_n

Jučer ujutro (četvrtak, 2. kolovoza 2018) na zidu Kuće nade u Zagrebu osvanuli su grafiti s porukom na lošem engleskom“No Refuges”, odnosno “ne Izbjeglice”, uz lako prepoznatljivi identifikacijski ideološki znak autora poruke – ustaški dekorirano slovo U u sredini poruke. Najvjerojatnije je riječ o skupini izgrednika, a ne o jednom izgredniku, jer su iza sebe ostavili porušenu ogradu, te odnijeli betonske ploče namijenjene popločivanju pristupa glavnom ulazu u zgradu.

Kuću nade u Gajnicama nedavno je od hrvatske policije dobila Baptistička crkva Malešnica u Zagrebu na uporabu od dvadeset godina, kako bi zgradu, koja je godinama u napuštenom stanju služila kao stjecište narkomana i seksulanih svodnika i prostituki, obnovili i preuredili u višenamjenski centar za pomoć socijalizacije i integracije osoba s ugroženim statusom u Hrvatskoj, uključujući i tražitelje međunarodne zaštite.

Paradoks ovog incidenta, kojim je skupina za sada nepoznatih počinitelja uputila poruku mržnje tražiteljima međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, je upravo u tome da na obnovi Kuće nade već neko vrijeme predano radi skupina izbjeglica koji su nedavno dobili status prihvaćenosti u Hrvatskoj, ili još uvijek očekuju konačnu odluku hrvatskih vlasti o njhovu izbjegličkom statusu. Susjedi i prolaznici u Gajnicama mogli su ovih prošlih tjedana gotovo svakoga dana vidjeti skupinu mladih ljudi, izbjeglica kako predano čiste, kopaju, i kose travu na dvorišnom prostoru ove zgrade.

DSC_0709

 

Mihal Kreko, direktor projekta “Kuća nade” priopćio je danas: “Skupina tražitelja zaštite u Hrvatskoj ovih je dana do temelja očistila ovu kuću, i iz nje izbacila gomile smeća koje su se u njoj nakupile u ovih zadnjih dvadeset godina. Ova kuća poprima novo lice i novu namjenu zbog koje će se ponostiti cijele Ganice. Ovi zlatni dečki teškim radom, radeći najprljavije poslove, posvjedočili su Gajnicama i Zagrebu da je riječ o ljudima koji će ostankom u Hrvatskoj pridonijeti dobrobiti hrvatskog društva, a njihov plemeniti rad i uzorito ponašanje poruka su povjerenja susjedima i cijeloj Hrvatskoj.”

Možda najbolja ilustracija u prilog tvrdnji direktora projekta “Kuća nade” je upravo Joshua Noghandost iz Irana, koji već dvije godine uživa međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Kao član zagrebačkog taekwondo kluba Jastreb Joshua je u ovom kratkom vremenskom razdoblju osvojio šest zlatnih medalja za svoj tim, a prije dolaska u Hrvatsku sudjelovao je i na Olimpijskim igrama. Joshua Noghandost je jedan od članova grupe koja već nekoliko tjedana radi na obnovi Kuće nade u Gajnicama.

37395515_494358887677811_8380619197620682752_nZa dodatne informacije obratite se izravno direktoru projetka Kuća nade na naslov: Mihal Kreko, mob. +385 91 3470 101, email: mihalkreko@yahoo.com

 

Vjerska sloboda više od slova na papiru

10

 

Ovih dana oglasio se urednik Glasa Koncila s tvrdnjom da “ne postoji ustavna definicija koja bi Republiku Hrvatsku definirala kao sekularnu”, odnosno svjetovnu državu. U isto vrijeme s više strana pristižu pozivi da se hrvatsko društvo treba potpuno pomiriti s činjeniciom da je Hrvatska “katolička zemlja”. Iako se po mnogo čemu može učiniti da je tome tako, ipak treba podsjetiti da Ustav Republike Hrvatske, i nakon više od 25 godina od nastanka hrvatske države, još uvijek zastupa načelo potpune odvojenosti Crkve od države. Upravo zbog toga želio bih ovom prigodom podijeliti dio moga članka kojeg je u travnju 1994. godine objavio časopis “Savjest i sloboda”, glasilo Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Prosudite sami jesmo li se puno odmakli od onih dana kada je hrvatska država bila još uvijek mlada, netom rođena država?

Pitanja koja se nameću demokratski izoštrenom umu glase: Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država, parlament, ustav – pa makar i podržani većinom glasova – odlučivati o pitanjima savjesti svojih građana? Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike bogoštovlja i vjerovanja?

U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države.”

Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u sve društveno korisne, državne i političke prostore – ali nikako ne i uplitanje države u djelokrug Crkve – novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih svojih građana neće biti instrumentom Crkve.

Drugim riječima, načelo odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti, uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.

Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica, a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se – poradi stvaranja negativnog javnog mnijenja – promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može nazivati “vrbovanjem u svoje redove”, a istu takvu djelatnost većinske crkve naslovljavati “evangelizacijom našeg naroda”.

Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne priznaje strateški odmjerene usporedbe između “povijesnih” i “nepovijesnih”, “naših” i “inozemnih”, ili “većinskih” i “manjinskih” vjerskih zajednica, te “crkava” i “sekti” ili “sljedbi”, kao da su korijeni, pedigre i starost crkve, te broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi. Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju “moralno-vjerske” podobnosti ili nepodobnosti građana.

Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

Nažalost – i pored odlična Ustava – i u nas postoje naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj svekoliki vjerski spektar podijeli u “povijesne” i ostale vjerske zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju “sektama”. Možda je ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica, da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani čelnici svih crkava i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz intervjua s naslovom “Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na Hrvatsku televiziju”, što ga je tjedniku “Globus”, od 1. listopada 1993. godine, dao glavni urednik religijskog programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego “svih povijesnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj”. On potom objašnjava uredničku politiku njegova uredništva te navodi kako ono medijski prati rad “povijesnih vjerskih zajednica”. Njegovo uredništvo međutim “ne registrira djelovanje nekih sekti” kojih “u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj”, poput “adventista, Jehovnih svjedoka i budista”. Doduše, kompromisni ustupak je učinjen glede “nedavno pridošlih” vjerskih zajednica koje su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.

Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske klasifikacije vjerskih zajednica na “sekte”, te “povijesne” i “nepovijesne” vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske – niti bilo koja druga zakonska odredba – ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u smjelim prosudbama patera Trstenjaka mogu se naslutiti “znaci vremena” sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge vjerskih zajednica koje nisu bliske “našoj vjeri”, što se također očituje u sve odlučnijim izričajima “zabrinutosti” vrha Katoličke crkve u nas zbog “najezdi raznih sekta”, u koje se, očito ne slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.

Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja “sekta”, već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg “političkog jednoumlja” za ništa manje pogubno “vjersko jednoumlje”.  Primjerice, kako objasniti sve učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s njima – kao predstavnicima manjih vjerske zajednice – želite ugovoriti uporabu javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan odgovoriti: “Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad nemamo o čemu razgovarati!”

Što reći kad se protestantskoj vjerskoj zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o “vrbovanju”; dok se ista djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih službi manjih vjerskih zajednica – koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost – a koje se u posljednje vrijeme u svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa?

Nedavno su čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne organizacije nekih vjerskih zajednica – koje su tijekom rata svojim nesebičnim radom dobro poslužile domovini – netko danas želi potisnuti na rub društvena beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.

Spremni smo povjerovati da je riječ o tek nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je – ne razumijevajući njezina prava značenja – podređuju svome proizvoljnom tumačenju čak i kad se služe klišejima da “slijede europska iskustva”. No, svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega, pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: “Da se mene pita – ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!”

Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode, koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske neposrednom odlukom predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima, treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima, surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.

Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova vjeronazora.

Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da, kad je sam osjetio – nakon desetljeća duhovne stege – dašak slobodnog vjerskog ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca, dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom svakodnevicom.

Svakako pročitajte…

 

 

Gospodine, smiluj nam se! Gospode, pomiluj!

fullsizeoutput_8e4c
Pogreb pobijenih granatama u Sarajevu 1993. godine. Jutro kada je u isto vrijeme na istom groblju održano sedam pogreba.

 

Teško je prihvatiti da su se u ratovima devedesetih predstavnici moga naroda ponašali zločinački, bez obzira je li moj narod hrvatski, srpski ili bilo koji drugi na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Lakše je uvijek kriviti onoga drugoga, moga susjeda i njegov narod, i opravdavati naše postupke njihovim grijesima.

Nažalost, na Balkanu gotovo svatko vidi svoj narod u ulozi žrtve, a kriv je uvijek isključivo onaj drugi. Mi imamo toliko heroja koliko i zločinaca, jer oni koje ja nazivam zločincima tvoji su heroji, a tvoji junaci u mojim očima zauvijek ostaju zločinci. Ako ništa drugo onda nesavršeni i omraženi Haag treba probuditi ponajprije Srbe i Hrvate da napokon prepoznamo da su nam tijekom ratnih devedesetih ruke i savjesti bile upraljane krvlju nedužnih, te da uime istine i bolje budućnosti svatko od nas mora početi čistiti ispred vlastitog praga.

A činjenice su lako dostupne. Potrebno je za početak samo malo prolistati obilje web stranica na internetu, potražiti dokumente, i baciti pogled na izobilje video priloga ovjekovječenih na YouTube stranicama, i poslušati svjedočanstva žrtava. Sve je to pomno zabilježeno i lako dostupno svakome tko želi znati. Potrebno je samo malo hrabrosti i spremnosti da se poistovjetimo sa žrtvama, bez obzira o kome je riječ.

Prije nekoliko godina imao sam priliku porazgovarati s preživjelim logorašem logora Keraterm u blizni Prijedora u Bosni i Hercegovini, i čuti njegovu priču o svakodnevnim zvjerstvima počinjenim nad Bošnjacima muslimanima od strane lokalnih srpskih paravojnih skupina, koje su tijekom 1992. godine djelovale pod zaštitom i nadzorom još uvijek aktivne JNA. Također se sjećam fotografija brutalno pobijenih, i stravičnih priča preživjelih, svega nekoliko dana nakon pokolja više od 20 stanovnika hrvatskog sela Četekovac nedaleko Slatine početkom rujna 1991. godine. Dok su na jednoj strani sela jedni spašavali što se spasiti moglo i odvozili ih na sigurno, drugi su klali koga su stigli na drugom kraju sela. Potom, početkom 1992. godine u ulozi humanitarca imao sam priliku u više navrata provesti se podravskim i slavonskim selima u kojima su rutinski spaljivane i dizane u zrak kuće domaćih Srba kojih tamo više nije bilo. Jednom zgodom umalo sam nastradao kada sam video kamerom snimao selo u plamenu, naivno misleći da je riječ o spaljenom hrvatskom selu.

DSC00181
Tamo gdje u ratnim sukobima teku rijeke alkohola zločinima nema kraja. Savjest brzo otupljuje, a mehanizmi samokontrole nestaju.

Poanta navedenog je u tome da gotovo svaki preživjeli svjedok ratova u devedesetima dovoljno zna što se tih ratnih godina događalo, no unatoč tome i nadalje olako pribjegavamo probranim sjećanjima. Nekako nam je lakše razmišljati i prepričavati zlodjela krvnika, mučitelja, silovatelja, ratnih profitera, palitelja i pljačkaša kuća, trgovaca ljudima i pokradene robe, i pijanih koljača kad je riječ o našim neprijateljima, samopravedno zaboravljajući da je takvih zločinaca bilo u redovima svih ratnih igrača, uključujući i redove moje vojske, pa čak i u redovima onih koje danas službeno prepoznajemo kao najveće žrtve zadnjih ratnih divljanja na brdovitom Balkanu. Ne smijemo se zavaravati: tek kad budemo u stanju sučeliti se s vlastitim demonima, napravit ćemo prvi korak prema iskrenom praštanju, zbiljskoj pomirbi, i liječenju narušenih međuljudskih i međunacionalnih odnosa.

Činjenica da mnogi još uvijek tako zdušno i s nedostatkom osnovne samokritičnosti i dostojanstva slave i obožavaju vlastite zločince, i pretvaraju ih u heroje, junake i svece, govori o tome da smo još uvijek licemjerni, te da se u našoj balkanskoj krčmi još uvijek nisu upalila svjetla pravednosti i istine.

Moj prijatelj Entoni Šeperić razmišljao je ovako ovih dana na svojoj stranici Facebooka: “Više od četvrt stoljeća mi živimo komentare haških presuda. I nema tu boljeg komentara od stanja u našim društvima i stanja naše svijesti. Naše razumijevanje povijesti je manipulativno i ne bavi se činjeničnim stanjem, već emocijama i dnevnom potrebom. Tko još spominje žrtve? Zbog politizacije svih životnih sokova mi već četvrt stoljeća ponavljamo istu potrošenu priču.”

Entoni Šeperić nastavlja: “Društvo koje brižno njeguje kult vlastite nepogrešivosti i pravednosti, bez brige za muku onih drugih, nije društvo nego gomila. Ja često razmišljam o ratu. Ne mogu drugačije. Ja prvo zamislim da sam zločinac: pretražujem u sebi sve moguće i nemoguće razloge zbog kojih bi bio u stanju počiniti zločin. A onda razmišljam da sam žrtva i da nemam drugog izbora, da naprosto jesam žrtva i da mi je po patnji bliska svaka žrtva, napose onih drugih, nemojih. Ako iz te jednadžbe izađete s uvijek jasnim i nepomućenim opredjeljenjem u korist žrtava i njihove patnje, onda ima nade. Ako unatoč svemu tome još uvijek ustrajavate na nekakvoj istini koja bi tu stvar zamaglila, ako se možete u svojoj glavi suživjeti s razlozima zločinaca i suosjećati s njima, onda imate veliki problem koji niti jedna ljudska presuda neće moći ni prikriti ni popraviti.”

DSC00154
Njima je taj rat bio sasvim nešto drugo.

Mene u ovom trenutku ne zanima niti Haag, niti NATO, niti UN, niti Amerika, niti me zanimaju bjelosvjetski močnici koji igraju svoje igre, a da pritom nikome ne odgovaraju. Mene također ne zanima niti činjenica što je gotovo cijeli svijet postao Balkan, pa se naša ružna priča može prepoznati i u sudbinama mnogobrojnih regija svijeta, uključujući i SAD, u kojima međusobna optuživanja koče svaki iskorak k istini, praštanju i pomirbi.

Mene brinu Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanici…, ondosno mi koji živimo na tako malenom prostoru međusobno se preklapajući, osporavajući i optužujući. Moja razmišljanja idu u pravcu traženja odgovora na pitanje o tome što je nama potrebno da dođe do praštanja i pomirbe među nama. Ili da budem još jasniji: što JA kao Hrvat, ili JA kao Srbin, ili JA kao Bosnjak, ili JA kao Albanac trebam učiniti da pridonesem procesu praštanja, pomirbe i budućih kvalitetnijih međuljudskih odnosa?

Na prvome mjestu svatko od nas mora biti spreman prepoznati i sučeliti se s istinom o zločinima i ratnim nedjelima počinjenim od strane predstavnika mojega naroda, a nikako u ime nacionalne podobnosti pretvarati se da nam ona nisu poznata, ili da ona nisu tako zla kao zločini onih drugih.

Drugi iskorak je iskorak empatije. Moramo se staviti u položaj žrtve koja je nastradala od ruku zločinaca iznjedrenih iz moga naroda. Moramo prepoznati da zločin ostaje zločin zauvijek i bez obzira tko ga je počinio, i da su stradanja žrtava ista bez obzira tko su bile žrtve. Pravovjerna uniforma nikako neće pretvoriti zvjerstva u herojska djela.

Napokon, potreban nam je i iskorak pokajanja, jer ono što smo jedni drugima činili mrsko je Bogu, bez obzira što nam o tome rekli razni dušebriznici na raznim stranama.  U cijeloj ovoj sumornoj priči od svega najžalosnije je to da se mi, Hrvati i Srbi, ponosimo našom višestoljetnom kršćanskom baštinom, našim svecima i blaženicima, našim hodočašćima i slavama. A trebali bi u stvari biti posramljeni i vapiti pred Gospodinom: “Gospodine, smiluj nam se! Gospode, pomiluj i oprosti!”

Jer, zaista je žalosno je što se do danas, nakon toliko godina od rata, još uvijek nismo otrijeznili, već izgleda da s još većim poletom želimo kanonizirati i osveštavati naše zločince.

Priložene fotografije: Tihomir Kukolja

____________________________________________

DSC00075
Sarajevo 1993, opasni prelasci mostova kako bi se doslo do barem male zalihe pitke vode, svakodnevno popraćeni snajperskim hicima

 

PS: 22. prosinca, 2017. Prije nekoliko dana objavio sam gore navedeni članak. Da nisam pretjerao u kazivanju da izgleda da se mnogi nisu otrijeznili niti dvadeset i više godina nakon kraja rata potvrđuje i slučaj vjeroučitelja KB-a koji je koristio satove vjeronauka kako bi nedvosmislenim jezikom učenike osmih razreda naučio kako mrziti Srbe i Bošnjake. Nadam se da će crkvena organizacija koja ga je postavila na mjesto vjeroučitelja osuditi vrlo nedvosmislen govor mržnje svojega vjeroučitelja, te da će ga škola o kojoj je riječ izbaciti s posla. U svakome slučaju pročitajte i poslušajte.

Dodatno pročitati: Biskup Komarica otvoreno: “Vrijeme je da osuđene ratne zločince prestanemo slaviti kao heroje”. “Zaveden čovjek, nedobronamjeran, koji je rob uskogrudnosti može govoriti da ovdje ljudi ne mogu živjeti zajedno. Nismo mi toliko bijedni i primitivni da budemo takvi. Kada bi se dozvolilo narodima da nađu suživot, oni su ga našli. Kad je bilo zavadi pa vladaj i to su uspjeli. Treba reći popu pop, bobu bob. Zločini su se događali. Glavni krivci nisu bili prozvani i osuđeni, nego samo izvođači radova. To je manipulacija istinom. Bog nas je stvorio – kao kapljice iz istog izvora. Svi se pozivamo na istog Boga koji nas je sve iste stvorio. Bog želi da živimo zajedno. Zato ja ne mogu prihvatiti ovozemaljske bogove koji kažu da ne možemo.”