Vjerska sloboda više od slova na papiru

10

 

Ovih dana oglasio se urednik Glasa Koncila s tvrdnjom da “ne postoji ustavna definicija koja bi Republiku Hrvatsku definirala kao sekularnu”, odnosno svjetovnu državu. U isto vrijeme s više strana pristižu pozivi da se hrvatsko društvo treba potpuno pomiriti s činjeniciom da je Hrvatska “katolička zemlja”. Iako se po mnogo čemu može učiniti da je tome tako, ipak treba podsjetiti da Ustav Republike Hrvatske, i nakon više od 25 godina od nastanka hrvatske države, još uvijek zastupa načelo potpune odvojenosti Crkve od države. Upravo zbog toga želio bih ovom prigodom podijeliti dio moga članka kojeg je u travnju 1994. godine objavio časopis “Savjest i sloboda”, glasilo Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Prosudite sami jesmo li se puno odmakli od onih dana kada je hrvatska država bila još uvijek mlada, netom rođena država?

Pitanja koja se nameću demokratski izoštrenom umu glase: Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država, parlament, ustav – pa makar i podržani većinom glasova – odlučivati o pitanjima savjesti svojih građana? Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike bogoštovlja i vjerovanja?

U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države.”

Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u sve društveno korisne, državne i političke prostore – ali nikako ne i uplitanje države u djelokrug Crkve – novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih svojih građana neće biti instrumentom Crkve.

Drugim riječima, načelo odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti, uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.

Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica, a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se – poradi stvaranja negativnog javnog mnijenja – promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može nazivati “vrbovanjem u svoje redove”, a istu takvu djelatnost većinske crkve naslovljavati “evangelizacijom našeg naroda”.

Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne priznaje strateški odmjerene usporedbe između “povijesnih” i “nepovijesnih”, “naših” i “inozemnih”, ili “većinskih” i “manjinskih” vjerskih zajednica, te “crkava” i “sekti” ili “sljedbi”, kao da su korijeni, pedigre i starost crkve, te broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi. Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju “moralno-vjerske” podobnosti ili nepodobnosti građana.

Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

Nažalost – i pored odlična Ustava – i u nas postoje naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj svekoliki vjerski spektar podijeli u “povijesne” i ostale vjerske zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju “sektama”. Možda je ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica, da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani čelnici svih crkava i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz intervjua s naslovom “Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na Hrvatsku televiziju”, što ga je tjedniku “Globus”, od 1. listopada 1993. godine, dao glavni urednik religijskog programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego “svih povijesnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj”. On potom objašnjava uredničku politiku njegova uredništva te navodi kako ono medijski prati rad “povijesnih vjerskih zajednica”. Njegovo uredništvo međutim “ne registrira djelovanje nekih sekti” kojih “u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj”, poput “adventista, Jehovnih svjedoka i budista”. Doduše, kompromisni ustupak je učinjen glede “nedavno pridošlih” vjerskih zajednica koje su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.

Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske klasifikacije vjerskih zajednica na “sekte”, te “povijesne” i “nepovijesne” vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske – niti bilo koja druga zakonska odredba – ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u smjelim prosudbama patera Trstenjaka mogu se naslutiti “znaci vremena” sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge vjerskih zajednica koje nisu bliske “našoj vjeri”, što se također očituje u sve odlučnijim izričajima “zabrinutosti” vrha Katoličke crkve u nas zbog “najezdi raznih sekta”, u koje se, očito ne slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.

Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja “sekta”, već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg “političkog jednoumlja” za ništa manje pogubno “vjersko jednoumlje”.  Primjerice, kako objasniti sve učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s njima – kao predstavnicima manjih vjerske zajednice – želite ugovoriti uporabu javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan odgovoriti: “Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad nemamo o čemu razgovarati!”

Što reći kad se protestantskoj vjerskoj zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o “vrbovanju”; dok se ista djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih službi manjih vjerskih zajednica – koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost – a koje se u posljednje vrijeme u svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa?

Nedavno su čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne organizacije nekih vjerskih zajednica – koje su tijekom rata svojim nesebičnim radom dobro poslužile domovini – netko danas želi potisnuti na rub društvena beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.

Spremni smo povjerovati da je riječ o tek nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je – ne razumijevajući njezina prava značenja – podređuju svome proizvoljnom tumačenju čak i kad se služe klišejima da “slijede europska iskustva”. No, svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega, pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: “Da se mene pita – ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!”

Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode, koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske neposrednom odlukom predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima, treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima, surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.

Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova vjeronazora.

Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da, kad je sam osjetio – nakon desetljeća duhovne stege – dašak slobodnog vjerskog ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca, dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom svakodnevicom.

Svakako pročitajte…

 

 

Gospodine, smiluj nam se! Gospode, pomiluj!

fullsizeoutput_8e4c
Pogreb pobijenih granatama u Sarajevu 1993. godine. Jutro kada je u isto vrijeme na istom groblju održano sedam pogreba.

 

Teško je prihvatiti da su se u ratovima devedesetih predstavnici moga naroda ponašali zločinački, bez obzira je li moj narod hrvatski, srpski ili bilo koji drugi na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Lakše je uvijek kriviti onoga drugoga, moga susjeda i njegov narod, i opravdavati naše postupke njihovim grijesima.

Nažalost, na Balkanu gotovo svatko vidi svoj narod u ulozi žrtve, a kriv je uvijek isključivo onaj drugi. Mi imamo toliko heroja koliko i zločinaca, jer oni koje ja nazivam zločincima tvoji su heroji, a tvoji junaci u mojim očima zauvijek ostaju zločinci. Ako ništa drugo onda nesavršeni i omraženi Haag treba probuditi ponajprije Srbe i Hrvate da napokon prepoznamo da su nam tijekom ratnih devedesetih ruke i savjesti bile upraljane krvlju nedužnih, te da uime istine i bolje budućnosti svatko od nas mora početi čistiti ispred vlastitog praga.

A činjenice su lako dostupne. Potrebno je za početak samo malo prolistati obilje web stranica na internetu, potražiti dokumente, i baciti pogled na izobilje video priloga ovjekovječenih na YouTube stranicama, i poslušati svjedočanstva žrtava. Sve je to pomno zabilježeno i lako dostupno svakome tko želi znati. Potrebno je samo malo hrabrosti i spremnosti da se poistovjetimo sa žrtvama, bez obzira o kome je riječ.

Prije nekoliko godina imao sam priliku porazgovarati s preživjelim logorašem logora Keraterm u blizni Prijedora u Bosni i Hercegovini, i čuti njegovu priču o svakodnevnim zvjerstvima počinjenim nad Bošnjacima muslimanima od strane lokalnih srpskih paravojnih skupina, koje su tijekom 1992. godine djelovale pod zaštitom i nadzorom još uvijek aktivne JNA. Također se sjećam fotografija brutalno pobijenih, i stravičnih priča preživjelih, svega nekoliko dana nakon pokolja više od 20 stanovnika hrvatskog sela Četekovac nedaleko Slatine početkom rujna 1991. godine. Dok su na jednoj strani sela jedni spašavali što se spasiti moglo i odvozili ih na sigurno, drugi su klali koga su stigli na drugom kraju sela. Potom, početkom 1992. godine u ulozi humanitarca imao sam priliku u više navrata provesti se podravskim i slavonskim selima u kojima su rutinski spaljivane i dizane u zrak kuće domaćih Srba kojih tamo više nije bilo. Jednom zgodom umalo sam nastradao kada sam video kamerom snimao selo u plamenu, naivno misleći da je riječ o spaljenom hrvatskom selu.

DSC00181
Tamo gdje u ratnim sukobima teku rijeke alkohola zločinima nema kraja. Savjest brzo otupljuje, a mehanizmi samokontrole nestaju.

Poanta navedenog je u tome da gotovo svaki preživjeli svjedok ratova u devedesetima dovoljno zna što se tih ratnih godina događalo, no unatoč tome i nadalje olako pribjegavamo probranim sjećanjima. Nekako nam je lakše razmišljati i prepričavati zlodjela krvnika, mučitelja, silovatelja, ratnih profitera, palitelja i pljačkaša kuća, trgovaca ljudima i pokradene robe, i pijanih koljača kad je riječ o našim neprijateljima, samopravedno zaboravljajući da je takvih zločinaca bilo u redovima svih ratnih igrača, uključujući i redove moje vojske, pa čak i u redovima onih koje danas službeno prepoznajemo kao najveće žrtve zadnjih ratnih divljanja na brdovitom Balkanu. Ne smijemo se zavaravati: tek kad budemo u stanju sučeliti se s vlastitim demonima, napravit ćemo prvi korak prema iskrenom praštanju, zbiljskoj pomirbi, i liječenju narušenih međuljudskih i međunacionalnih odnosa.

Činjenica da mnogi još uvijek tako zdušno i s nedostatkom osnovne samokritičnosti i dostojanstva slave i obožavaju vlastite zločince, i pretvaraju ih u heroje, junake i svece, govori o tome da smo još uvijek licemjerni, te da se u našoj balkanskoj krčmi još uvijek nisu upalila svjetla pravednosti i istine.

Moj prijatelj Entoni Šeperić razmišljao je ovako ovih dana na svojoj stranici Facebooka: “Više od četvrt stoljeća mi živimo komentare haških presuda. I nema tu boljeg komentara od stanja u našim društvima i stanja naše svijesti. Naše razumijevanje povijesti je manipulativno i ne bavi se činjeničnim stanjem, već emocijama i dnevnom potrebom. Tko još spominje žrtve? Zbog politizacije svih životnih sokova mi već četvrt stoljeća ponavljamo istu potrošenu priču.”

Entoni Šeperić nastavlja: “Društvo koje brižno njeguje kult vlastite nepogrešivosti i pravednosti, bez brige za muku onih drugih, nije društvo nego gomila. Ja često razmišljam o ratu. Ne mogu drugačije. Ja prvo zamislim da sam zločinac: pretražujem u sebi sve moguće i nemoguće razloge zbog kojih bi bio u stanju počiniti zločin. A onda razmišljam da sam žrtva i da nemam drugog izbora, da naprosto jesam žrtva i da mi je po patnji bliska svaka žrtva, napose onih drugih, nemojih. Ako iz te jednadžbe izađete s uvijek jasnim i nepomućenim opredjeljenjem u korist žrtava i njihove patnje, onda ima nade. Ako unatoč svemu tome još uvijek ustrajavate na nekakvoj istini koja bi tu stvar zamaglila, ako se možete u svojoj glavi suživjeti s razlozima zločinaca i suosjećati s njima, onda imate veliki problem koji niti jedna ljudska presuda neće moći ni prikriti ni popraviti.”

DSC00154
Njima je taj rat bio sasvim nešto drugo.

Mene u ovom trenutku ne zanima niti Haag, niti NATO, niti UN, niti Amerika, niti me zanimaju bjelosvjetski močnici koji igraju svoje igre, a da pritom nikome ne odgovaraju. Mene također ne zanima niti činjenica što je gotovo cijeli svijet postao Balkan, pa se naša ružna priča može prepoznati i u sudbinama mnogobrojnih regija svijeta, uključujući i SAD, u kojima međusobna optuživanja koče svaki iskorak k istini, praštanju i pomirbi.

Mene brinu Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanici…, ondosno mi koji živimo na tako malenom prostoru međusobno se preklapajući, osporavajući i optužujući. Moja razmišljanja idu u pravcu traženja odgovora na pitanje o tome što je nama potrebno da dođe do praštanja i pomirbe među nama. Ili da budem još jasniji: što JA kao Hrvat, ili JA kao Srbin, ili JA kao Bosnjak, ili JA kao Albanac trebam učiniti da pridonesem procesu praštanja, pomirbe i budućih kvalitetnijih međuljudskih odnosa?

Na prvome mjestu svatko od nas mora biti spreman prepoznati i sučeliti se s istinom o zločinima i ratnim nedjelima počinjenim od strane predstavnika mojega naroda, a nikako u ime nacionalne podobnosti pretvarati se da nam ona nisu poznata, ili da ona nisu tako zla kao zločini onih drugih.

Drugi iskorak je iskorak empatije. Moramo se staviti u položaj žrtve koja je nastradala od ruku zločinaca iznjedrenih iz moga naroda. Moramo prepoznati da zločin ostaje zločin zauvijek i bez obzira tko ga je počinio, i da su stradanja žrtava ista bez obzira tko su bile žrtve. Pravovjerna uniforma nikako neće pretvoriti zvjerstva u herojska djela.

Napokon, potreban nam je i iskorak pokajanja, jer ono što smo jedni drugima činili mrsko je Bogu, bez obzira što nam o tome rekli razni dušebriznici na raznim stranama.  U cijeloj ovoj sumornoj priči od svega najžalosnije je to da se mi, Hrvati i Srbi, ponosimo našom višestoljetnom kršćanskom baštinom, našim svecima i blaženicima, našim hodočašćima i slavama. A trebali bi u stvari biti posramljeni i vapiti pred Gospodinom: “Gospodine, smiluj nam se! Gospode, pomiluj i oprosti!”

Jer, zaista je žalosno je što se do danas, nakon toliko godina od rata, još uvijek nismo otrijeznili, već izgleda da s još većim poletom želimo kanonizirati i osveštavati naše zločince.

Priložene fotografije: Tihomir Kukolja

____________________________________________

DSC00075
Sarajevo 1993, opasni prelasci mostova kako bi se doslo do barem male zalihe pitke vode, svakodnevno popraćeni snajperskim hicima

 

PS: 22. prosinca, 2017. Prije nekoliko dana objavio sam gore navedeni članak. Da nisam pretjerao u kazivanju da izgleda da se mnogi nisu otrijeznili niti dvadeset i više godina nakon kraja rata potvrđuje i slučaj vjeroučitelja KB-a koji je koristio satove vjeronauka kako bi nedvosmislenim jezikom učenike osmih razreda naučio kako mrziti Srbe i Bošnjake. Nadam se da će crkvena organizacija koja ga je postavila na mjesto vjeroučitelja osuditi vrlo nedvosmislen govor mržnje svojega vjeroučitelja, te da će ga škola o kojoj je riječ izbaciti s posla. U svakome slučaju pročitajte i poslušajte.

Dodatno pročitati: Biskup Komarica otvoreno: “Vrijeme je da osuđene ratne zločince prestanemo slaviti kao heroje”. “Zaveden čovjek, nedobronamjeran, koji je rob uskogrudnosti može govoriti da ovdje ljudi ne mogu živjeti zajedno. Nismo mi toliko bijedni i primitivni da budemo takvi. Kada bi se dozvolilo narodima da nađu suživot, oni su ga našli. Kad je bilo zavadi pa vladaj i to su uspjeli. Treba reći popu pop, bobu bob. Zločini su se događali. Glavni krivci nisu bili prozvani i osuđeni, nego samo izvođači radova. To je manipulacija istinom. Bog nas je stvorio – kao kapljice iz istog izvora. Svi se pozivamo na istog Boga koji nas je sve iste stvorio. Bog želi da živimo zajedno. Zato ja ne mogu prihvatiti ovozemaljske bogove koji kažu da ne možemo.”

 

Reformacija u našim crkvenim dvorištima

Screen Shot 2017-11-11 at 9.30.48 AM

Najveći blagoslov reformacije bio je u tome što je reformacija nedvojbeno pojasnila da je spasenje bez ostatka uradak Kristov, te da se ono prima isključivo vjerom, bez pripomoći ljudskih učinaka, ili učinaka propisanih od strane crkvenih institucija.

U naravi je reformacije da prepoznaje pokrivala koja zamagljuju izravan pogled na Isusa Krista. Primjerice, u 16. stoljeću bogohulna prodaja oproštajnica, obožavanje relikvija i mrtvih svetaca bili su tek dio popisa sredstava zamagljivanja kojima je crkva svojim sljedbenicima onemogućavala jasan pogled na Krista i njegove zasluge.

Slogan reformacije, “Reformirani, i uvijek reformirajući” upućuje na to da reformacija nije bila tek kratkotrajan podvig skupine nezadovoljnika okupljenih oko njemačkog redovnika Martina Luthera, već da je pokrenula nezaustavljiv pokret povratka na temelje Kristovog evanđelja, i odbacivanja svakog trgovanja spasenjem, i obožavanja pomoćnih zagovornika i spasitelja.

Svaka kršćanska zajednica, počevši od onih najmnogoljudnijih pa sve do onih najsitnijih, kojoj je stalo do nasljedovanja Krista mora biti odlučna da i danas, kao što je to bio slučaj s reformacijom 16. stoljeća, sa svoga duhovnog jelovnika izbaci sve što truje evandjelje Kristovo.

Stoga nam i danas valja propitivati da li i mi protestanti našega vremena, bježeći od teških lanaca kojima je bilo porobljeno srednjevjekovno kršćanstvo, upadamo u zamku nekih drugih lanaca, koji izgledom ponešto lakši još uvijek ostaju tek samo lanci idolopoklonstva i legalizma?

Jer povratak u kulturu samospašavanja nije popločen samo prakticiranjem praznovjerja srednjeg vijeka, niti legalizmom povratka pod jaram Staroga zavjeta. On je prisutan u svakom činu, subjektivnom iskustvu i tradicijama novijih datuma kojima pripisujemo djelomičnu ili potpunu spasenjsku moć.

Ovdje možemo govoriti o podvrgavanju raznim omiljenim lokalnim ili denominacijskim tradicijama koje nam daju privid pravovjernog ostatka i samodostatnosti u odnosu na druge kršćanske skupine. Ovdje također možemo govoriti o sve popularnijim oblicima prakticiranja raznih oblika mističnih iskustava i duhovnih vježbi (presencing) što u nama stvaraju vrlo upitan i subjektivan osjećaj unutarnje blizine Božje. Ovdje možemo govoriti i o raznim pojavama super duhovnosti i kristijaniziranog gnosticizma koje nas također dovode do lažnog osjećaja duhovne nadmoći i sigurnosti. A možemo također govoriti i o nadimanju u posjedovanju popularnih duhovnih darova, te o umnožavanju proroka, vidjelaca i iscjelitelja, i o ufanju u evanđelje materijalnog prosperioteta.

Svemu navedenome zajedničko je to da nas čine ovisnicima o subjetkivnim iskustvima, osjećajima i podražajima. Njihovo odsustvo doživljavamo sa strahom da nas je Bog ostavio, i udaljio se od nas. A svako subjektivno iskustvo, bilo da je riječ o djelima ili osjećajima, koje nas vode da umjesto u Kristu u nama tražimo uporište sigurnosti spasenja ili Božjeg odobravanja, odmiče nas od nasljedovanja puta reformacije, i udaljuje nas od puta evanđelja. Ono nam ne dozvoljava da vjerujemo do kraja Kristovim zaslugama. Ono nas čini nesigurnima da povjerujemo da nam je u svemu Isus Krist dovoljan.

Danas, pet stotina godina nakon što je njemački reformator Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza, nije dovoljno samo govoriti o dugotrajnim društvenim, kulturnim i političkim učincima reformacije. Potrebno je daleko više propitivati koliko smo mi koji se hvalimo reformacijskom baštinom ponajprije očistili naša denominacijska i crkvena dvorišta od svega što zamućuje pogled na Krista.

Svi mi, protestanti s povijesnim pedigreom ili bez njega, prije nego što osporimo reformacijsku baštinu jedni drugima, ponajprije moramo iskreno pogledati postoje li u našim vjerskim okružjima idoli legalizma i praznovjerja koji nas vraćaju u duhovni mrak srednjeg vijeka, pod pokrivalo Staroga zavjeta (2. Kor. 3:14). Drugim riječima, da je kojim slučajem apostol Pavao danas među nama da li bi se on zgrozio i nad našim površnim poznavanjem evanđelja, pitanjem: “Započeli ste u Duhu, pa zar da sada u tijelu dovršite?” Galaćanima 3:3. (MCŽ)

Ono što meni nedostaje u ovim danima kada mnogi slave društvene, jezične, kulturološke, političke učinke reformacije, ili kada neki drugi dolaze do zaključka da je vrijeme protesta prošlo, jest konverzacija koja bi nas žarom Lutherovih istraživanja, molitava i propitivanja bacila na koljena pred Gospodinom u činu iskrenog traženja da nam otvori oči da razumijemo što u našim raznovrsnim protestantskim dvorištima znači nasljedovati Isusa Krista bez dodatnih privjesaka?  A to će nam se dogoditi kada, poput Martina Luthera zavapimo: “Tvoji smo Isuse, spasi nas!”

Naš otac Pavao Kukolja 1924 – 2017

scan0006
Pavao Kukolja 1924 – 2017

Moj otac Pavao Kukolja umro je u utorak 17. listopada 2017. godine u Ližnjanu, a ispratili smo ga na privremeni počinak do uskrsnuća na Zagrebačkom groblju Mirogoj, u petak 25. listopada 2017. godine.

 

Pavao Kukolja, sin Tomin, rođen je 2. rujna, 1924. godine u Poljanici Bistričkoj, Donja Stubica, u pobožnoj obitelji koja se bavila zemljoradnjom, stočarstvom, voćarstvom i vinogradarstvom.  U vrijednoj ali siromašnoj obitelji u kojoj je tijekom svojega djetinjstva odrastao rame uz rame uz šestero starije braće i sestara, uskoro nije bilo mjesta za mnogobrojnu obitelj. To je bilo vrijeme u kojem su mlađa braća koristila već istrošenu odjeću, obuću i školske knjige svoje starije braće. Prve nove cipele dobio je tek u četvrtom razredu.

fullsizeoutput_8bfd
Pavao i Krista, njegova vjerna životna suputnica i surdanica u pastorskoj službi

 

Po završetku osnovne škole u Mariji Bistrici, kad mu je bilo trinaest godina, njegov ga je brat Stjepan odveo u Zagreb k njihovom starijem bratu Josipu i njegovoj supruzi Barici kako bi kod njih naučio krojački zanat, te se na taj način osamostalio i pripremio za život. Uskoro su uslijedile godine Drugog svjetskog rata i godine poraća koje nisu bile milosrdne prema mladiću koji je usred ratnih nedaća tek dosegao godine punoljetnosti. Pet godina bez prekida služio je vojni rok, dajući po dvije i pol godine režimima koji su vladali u Hrvatskoj za vrijeme ratnih godina, te potom i u godinama poraća. Hrabrost i snagu tih je godina pronalazio u čvrstom pouzdanju u Isusa Krista i u potpori obitelji, prijatelja i vjernika njegove crkve. Postojanost karaktera koju je stekao tijekom tih izazovnih ratnih godina, u kojima je često bio gladan, oblikovat će ga u osobu koja je uvijek bila zadovoljna sa skromnim životom.

fullsizeoutput_8bfe
Crkveni zbor u Požegi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća

 

Sredinom 1950. godine tadašnji predsjednik Zapadne oblasti Kršćanske adventističke crkve, pastor Miroslav Radančević, iznenadio je mladoga Pavla Kukolju pozivom da se pridruži skupini mladih propovjednika koji su u to vrijeme krenuli u Teološku školu smještenu na Prilazu Gjure Deželića 77 u Zagrebu. Nakon višemjesečnog razmišljanja odazvao se pozivu. Bile su to godine kad je priprema za propovjedničku službu bila vrlo zahtjevna disciplina. Jutarnji sati su se sastojali od nastave i proučavanja, a poslijepodnevni od posjećivanja vjernika i njihovih prijatelja. U subotu bi buduće pastore slali da pripomognu pri službama u obližnjim mjesnim crkvama. Nerijetko bi kao volonteri pomagali pri izgradnji novih crkvenih objekata.

fullsizeoutput_87d4
Okružni crkveni sabor u Požegi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. S lijeva na desno: Janko Poljak, Strahinić, Hinko Reth, Jovan Slankamenac i Pavao Kukolja.

 

Tijekom 1952. godine napustio je Zagreb i uputio se na propovjednički rad u Osijeku. Iste godine sklopio je brak s Kristom Rajkov iz Novog Sada, koja će ga vjerno pratiti kroz cijeli život i biti njegova bliska suradnica i suputnica tijekom svih godina njegove propovjedničke službe. Tamo gdje su njih dvoje zajednički služili, crkveni je život uvijek bio obogaćen kvalitetnim zbornim pjevanjem i glazbenim aktivnostima mandolinskih orkestara. U trideset i osam godina aktivne službe, sve do umirovljenja 1986. godine,  vodio je i radio u deset crkvenih okruga i brinuo se za pedeset mjesnih crkava i crkvenih skupina. I dan-danas ga se rado sjećaju, i o njegovoj službi rado govore mnogi vjernici crkava u Osijeku, Požegi, Prijedoru, Slatini, Virovitici, Novoj Gradiški, Bjelovaru, Zagrebu i pridruženim im crkvama.  Posljednjih nekoliko godina aktivnog propovjedničkog staža proveo je vodeći poslove Dopisne biblijske škole u Zagrebu i ocjenjujući popunjene lekcije polaznika.

fullsizeoutput_87f2
Obiteljski izlet u Zagorje jedne nedjelje 1967. godine.

 

Propovjednički poziv Pavao Kukolja obnašao je s izrazitom predanošću, ozbiljnošću i savjesnošću. Njegovi posjeti vjernicima i prijateljima, kao i pripreme propovijedi, biblijskih proučavanja i evangelizacijskih predavanja, te priprema krštenika, uvijek su bili posljedica temeljitog planiranja. Većinu svojih propovjedi ostavio je uredno povezane i organizirane u naslijeđe svojoj djeci, a na svakoj od njih nalaze se ispisani datumi i imena crkava u kojima ih je propovijedao. A kad je riječ o navici posjećivanja vjernika, trudio se iznad svega da svaki vjernik i prijatelj crkve budu redovito posjećeni. Taj odnos prema vjernicima, u kojemu je svakome od njih iskazivao posebnu pozornost, prepoznavala bi se pri kraju svake godine na poseban način. U danima kad još nije bilo niti traga internetu, društvenim mrežama i osobnim računalima, i kada se mukom dolazilo do pisaćih strojeva, Pavao je svojom rukom ispisivao i do tri stotine novogodišnjih poruka i čestitaka, u kojoj je svaka poruka bila prilagođena potrebama primatelja.

fullsizeoutput_8771

 

Mi, djeca Pavla Kukolje sjećamo se nepodijeljene predanosti našeg oca pastorskoj službi. Naš je otac pripadao onom naraštaju pastora kojima su potrebe i izazovi propovjedničke službe uvijek bili na prvom mjestu. Iako zbog toga nismo često odlazili na dugotrajne obiteljske godišnje odmore, putovanja kojima smo se kao obitelj svi zajedno kretali od jedne do druge mjesne crkve kako bi u njima poslužili subotama i nedjeljama, ili u danima posebnih evangelizacijskih događanja, donosile se nam posebnu radost i stvorile u nama ljubav prema putovanjima i druženjima.

fullsizeoutput_616e

 

Njegov utjecaj na oblikovanje vrijednosnih polazišta u našim životima bio je presudan: ljubav prema Bogu koju u sebi nosimo, upornost u zvanjima kojima smo se predali, i još mnogo toga u nama posljedica su njegovog odgojnog utjecaja u našim životima. Većina biblijskih redaka koje i danas pamtimo sežu u one dane kad učenje jutarnjih biblijskih redaka napamet nije bila stvar osobnog izbora. U našim mlađim danima znali smo misliti kako je bio previše strog. Danas vjerujemo da nas je odgajao najbolje što je znao, i uvijek s najboljim namjerama i željama da odrastemo u plemenite i Bogu vjerne osobe.

fullsizeoutput_8c09
Krista i Pavao Kukolja prije šesnaest godina

 

Da nam je otac bio snažan uzor, a da toga nismo bili niti potpuno svjesni, svjedoči i duhoviti trenutak iz Tihomirovog djetinjstva. Dogodilo se to nedugo nakon jednog od prvih obreda krštenja pri kojemu je maleni Tihomir vidio kako njegov otac krštava nove vjernike. Za jednog od ljetnih gostovanja u Zagrebu, kod strica Josipa i tete Barice kamo je rado dolazio, u nazočnosti još nekoliko članova obitelji, bratića i sestrični, Tihomir je u jednoj povećoj posudi uronjavanjem krstio njihovog mačka, oslovljavajući ga pri tome: “Dragi brate Damire, krštavam te …”

Unatoč svesrdnoj predanosti propovjedničkoj službi, naš je otac našao vremena i za nekoliko slobodnih aktivnosti. Od mladih dana volio je fotografirati. No iznad svega volio je saditi cvijeće, voće, povrće i ukrasno bilje, i brinuti se o njihovom uzgoju. Gotovo je svaka okružna crkva s pridruženim stanom imala dovoljno prostora za ukrasni vrt s cvijećem, i vrt s voćem i povrćem. Njih je naš otac njegovao s posebnom ljubavlju. Vjerujemo da su mu briga o vrtovima, kao i o plemenitim golubovima koje je jedno vrijeme uzgajao, donosili mir i opuštanje u danima stresnih i izazovnih crkvenih aktivnosti.

Screen Shot 2017-10-29 at 12.12.15 AM

Gospodin je blagoslovio Pavla Kukolju dugim životom. Zadnjih nekoliko godina, točnije od trenutka kad je do kraja izgubio vid prije četiri godine, zdravlje našega oca polako ali sigurno postajalo je sve trošnije. S gubitkom vida izgubio je i posljednji osjećaj samostalnosti, a presudna i često teška uloga zbrinjavanja svih očevih potreba pala je u naručje njegove supruge Kriste Kukolja. Ovo je stoga i prigoda da se našoj majci od srca zahvalimo na ljubavi i brizi koju je nesebično uložila i u ove posljednje godine očevog života.

IMG_1798

 

Čvrsto vjerujemo da ćemo našeg oca Pavla Kukolju zasigurno ugledati radosnog, u punoj snazi i pomlađenog, uskoro, u jutro uskrsnuća koje nije daleko. S istom je nadom i on zatvorio svoje zemaljske oči u ranim jutarnjim satima, u utorak 17. listopada 2017. godine. Da je Isus Krist do kraja bio njegova čvrsta uzdanica potvrđuju i njegove zadnje molitve, koje je unatoč tome što je u posljednje vrijeme izgubio dobar dio pamćenja, do kraja molio s izvanrednom lakoćom, bistrinom i ljepotom. Također i njegova obiteljska autobiografija koji je na stotinjak stranica ispisao vlastitom rukom prije desetak godina, a koju ju ostavio svojoj djeci i unucima u naslijeđe, svjedoče o snazi njegove vjere u Boga. U dijelu u kojem govori o svojem odlasku, izrazio je svoju vjeru riječima proroka Izaije: “Oživjet će mrtvi tvoji, i moje će mrtvo tijelo ustati.” (Izaija 26,19)

Vjerujemo da je odlazak našeg oca Pavla tek privremene naravi. “Da, dolazim uskoro! Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20)

Tihomir Kukolja, Lidija Godina i Mladen Kukolja

Pročitajte, pogledajte i poslušajte također: Pogreb na Mirogoju, kratak životopis i služba pogreba, slike iz života i svjedočanstva.

 

Evanđelje Isusovog zagrljaja – Audio

Po Kristu i kroz Krista spašeni smo do kraja, bez ostaka, i bez pripomoći naših učinaka. No postoji snažna poveznica između Kristovog Evanđelja i našeg nasljeđivanja Isusa Krista. Isus Krist koji je križem zagrlio cijeli svijet poziva nas da i mi prihvatimo i zagrlimo nase bližnje. Propovijed održana u Baptističkoj crkvi u Rijeci u nedjelju, 6. kolovoza 2017. godine. Trajanje 26:22. Svakako poslušajte.

Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči – Audio

Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči. Tijekom srpnja 2017. godine imao sam priliku biti jedan od govornika na EUSovom (Evanđeosko udruženje studenata iz Beograda) studentskom kampu u Fužinama. Ovom prigodom želim podijeliti dio mog predavanja “Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči.” Čovjek kuje svoje planove ali se na kraju Božji naumi ispunjavaju, sviđalo se to nama ili ne. Postanak 41. Prijevod: Tanja Vrbanec. Time: 15:15

“Danas vlada jedna cijela generacija takozvanih znastvenika koji se rugaju bilo komu tko se usudi reći da postoji Bog. Oni ne izlaze u javnost s nekakvim argumentima. Njihovi argumenti su podsmijeh i ruganje. Oni vam žele dati do znanja da ste vi ludi ako vjerujete u postojanje Boga. Znanstevno je danas vjerovati da vam Bog nije potreban. No, iako danas Bog ne kažnjava slanjem potopa ili vatre s neba, Bog je obećao da dolazi dan obračuna. To danas nije popularna vijest čak ni u mnogim kršćanskim crkvama, jer se milost Božja toliko razvodnila da se objektivni pojam o Božjoj pravdnosti skoro do kraja izgubio. I iako je istina da Bog želi spasiti svakoga, On ne može spasiti one koji sustavno i stalno guraju svoju prijeteću šaku Bogu u lice. Zelim vam ovo reći: bez obzira što u ovom trenutku izgleda da svijet hoda po samom rubu propasti, konačnu sudbinu svijeta neće odlučiti niti veliki niti mali močnici. Isus Krist nije dao svoj dragocjeni život da bi na kraju neki luđak, samo zato što u svojim rukama ima na raspolaganju arsenal atomskih bombi, mogao reći: ‘Ako ja propadam, pa neka onda samnom propadne i cijeli svijet.’” Poslušajte ….

Oteto zaboravu

7069677821_a2aff1ff0d_k
Dio tima ADRA-e u Sarajevo zaduženog za podjelu hrane

Tekst i svi foto i audio prilozi – Tihomir Kukolja

 

Čak i najplemenitija djela vremenom padaju u zaborav ako ih se prepusti slučaju, prešućivanju ili čak namjernom potiskivanju od strane službenih kroničara povijesti. Postoje ljudi i događaji koje ne smijemo prepustiti zaboravu, ili interpretacijama krojača povijesti. Djelovanje humanitarne organizacije ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Sarajevu i njezinih 120 dragovoljaca odigralo je ključnu ulogu u preživljavanju tisuća građana opsađenog Sarajeva u godinama okrutnog rata u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Još se dan danas sjećam kako su mi Sarajlije govorile: “Preživjeli smo zimu zahvaljujući ADRA-i”.

 

7069673481_378581b7d8_k
Građani Sarajeva bili su uvijek spremni na razgovor

U razdoblju od nešto manje od četiri godine, odnosno 1425 dana, u Sarajevu je izgubila živote 11541 osoba, uključujući i veliki broj djece. Početkom 1993. godine posjetio sam Sarajevo i u njemu, kao humanitarac i gost ADRA-e Sarajevo, proživio mjesec dana i doživio potpuni ugođaj življenja pod stalnom prijetnjom granata i snajperskih hitaca. Neposredno nakon napuštanja Sarajeva, u ožujku 1993. godine, svoje sam doživljaje objavio u nekoliko članaka na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovo je jedan od njih, kojeg sam napisao u travnju 1993. godine.

Danas, 25 godina kasnije, kada tako lako zaboravljamo prave heroje rata u Bosni i Hercegovini, koji su zanijekali vlastitu sigurnost kako bi pomogli preživljavanju tisuća Sarajlija, sjetimo se 120 dobrovoljaca sarajevske ADRA-e, a također i brojnih drugih heroja ADRA-e iz Hrvatske i Srbije, i drugih zemalja Europe i svijeta čiji je umreženi rad omogućio sustavni ulazak prepunih konvoja ADRA-e u Sarajevo. Ovo potonje je materijal za jednu drugu priču, a možda i za jednu kvalitetnu knjigu.

7069681155_6d06fde2ea_k
Ulice Sarajeva ratne 1993. godine

 

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?!” – progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma pastora Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka iz kojih se k nebu pletu konci dima. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja. Bliski obronci bregova što prstenasto stežu grad, i nedaleki vrhovi Trebevića izgledaju prijetvorno mirni. Ovih dana napunila se godina dana otkad je Sarajevo prisilno pretvoreno u grad-logor.

Još nekoliko trenutaka i devet će sati. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu popunjenu djelatnicima koji upravljaju dnevnim radom tima od 120 ljudi.

6923598112_752601995c_k
Ljekarna ADRA-e je bila jedina aktivna ljekara u Sarajevu tijekom 1993. godine

Mira Nikolić i Slavica Petroman spremne su odgovoriti na svaki od mnogobrojnih telefonskih upita. Veselinka Baban i Edita Dilber respoređuju pristigla pisama u kutije, od kojih svaka predstavlja drugu sarajevsku općinu. Za sat vremena nekoliko povjerenika odjeljenja ADRA-ine pošte i pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja. Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police Adrine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”. Za nekoliko dana ljekarna ADRA-e službeno će otvoriti svoja vrata potrebitima. Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristiglo više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe. Imena primatelja valja hitro poredati po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane, te svoje preživljavnje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, daleko od okruženog Sarajeva.

U uredu Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu, sastaje se odbor za dnevnu koordinaciju aktivnosti ADRA-e. Danas valja podijeliti barem tisuću obiteljskih paketa, pripremiti nove skladišne prostore, dogovoriti siguran ulazak humanitane pomoći iz ispostave ADRA-e u nedalekoj Fojnici. Uspješni završetak ovog zadatka zahtijeva prolazak kroz nekoliko kilometara ratišta, između rovova i bunkera zaraćenih strana. Sutra rano ujutro, dok ih još magla štiti od pogubna pogleda snajperista, nekolicina dobrovoljaca popet će se na krov skladišta te ga privremeno zaštiti od prokišnjavanja.

6923597648_f4e649031a_o
Voditelji ADRA-ine pošte razvrstavaju pristigle pošiljke po općinama grada Sarajeva

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Vozač Duško Otović odvest će nas do bolnice Koševo, te potom i do ADRA-inih glavnih skladišta. Potom ćemo s poštarom Senadom proći uskim ulicama Staroga grada. Želimo doživjeti susret s ljudima kojima je ADRA jedina spona koja ih veže s najdražima razasutim po Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Americi.

Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Ispred dvorišnog ulaza oko stotinu ljudi želi saznati mogu li poslati pismo, paket, dobiti lijekove, ili barem koji kilogram hrane. Čujem čovjeka čiji glas odaje očaj: “Najradije bih ubio i sebe i djecu. Ne mogu im svakog dana govoriti kako im nemam što dati za jesti”. Drugi glas preklinje: “Molim vas, samo nekoliko krumpira…!”

Iznenada rezak zvuk propara zrak, sličan udaru groma za ljetnog proloma oblaka. Granate – jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crijepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žlijebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi kućnih fasada u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom zvone koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADra-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Detlef i ja hitamo u procijep ulaza u dvorište, iza zida gdje čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir – pogibeljni mir Sarajeva.

7069677127_5a49d02c20_k-2
Voditelji dnevnih aktivnosti ADRA-e u Sarajevu

 

Pola sata kasnije doktor Mufita Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić, isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović u suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama. Azra Ibrahimović, profesorica, pri kraju liječenja, nakon ranjavanja u koljeno zahvaljuje ADRA-i na proslijeđenom paketu od prijatelja iz Hrvatske.

“Najteže je djeci!” – objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima k izlazu bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio molio je roditelje da mu vrate noge”.

6923594372_418461df6f_k
Na Koševskom groblju unaprijed iskopani grobovi očekuju nove žrtve u gradu u kojem se ginulo svakoga dana

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, proklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina. Razmišljam o tisućama Sarajlija koji su u samo godinu dana rata naprasito izgubili život. Čitam godišta rođenja zabilježena na križevima, krstovima i nišanima – 1958, 1965, 1969, 1974, 1982, 1990…

Oko jedanaest sati ulazimo u okružje drago i poznato svakome žitelju Sarajeva. Pred skladištem ADRA-e nekoliko šlepera označenih prepoznatljivim znakom ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje.

7069674569_b58c3eac7e_k
Sarajlije strpljivo čekaju u redu za prihvat humanitarne pomoći

Dvorište skladišta vrvi sretnicima koji preuzimaju svoje pošiljke spasa. Starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana”, kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Bez ovih paketa i bez ljubavi ovih ljudi mnogi zasigurno ne bi preživjeli sarajevsku zimu”, dodaje uz glasno odobravanje okupljenih ljudi. “Hvala ADRA-i!” – uzvikuje netko iz dugačka reda što strpljivo stremi k ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene suzama oblivenih očiju što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se privučena mirisom hrane provlači između stotinu ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

6923595080_8c460d33ce_o
Mreža razvoda gradskog plina po domaćinstvima prema načelu “uradi sam”.

U poslijepodnevnim satim Senad Vranić, poštar odjeljena ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, one će poput profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim radost i tračak nade u domove ratom razdovjenih obitelji”, Senad objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu od pedesetak poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” – uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku našeg pristupanja prvoj kućnoj veži. Pozivaju nas da se barem nakratko zadržimo u njihovu domu. “Stigla je ADRA!” – dovikuje majka sinu s ulaznih vrata druge kuće. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije ništa znala o njoj.

fullsizeoutput_65c2
Učinkovta obrada humanitarne pomoći u rukama kvalitetnog tima

 

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti radnika ADRA-e. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok pripravljen od humanitarnih pošiljki – sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati!?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom”, objašnjava pastor Nikolić. “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi. Treba nam vlastiti vozni park.”

DSC00044
Dragovoljci ADRA-e u Zagrebu pripremaju humanitarne pakete za odvoz u Sarajevo

 

Kroz prozor zamračene sobe, mog privremenog doma gledam u obrise zamračenog grada. “Tko bi rekao da je rat!” – progovara tiho Detlef čije oči neprestano skaniraju prividno usnuli sarajevski okoliš. Čisti proljetni zrak i mjesečinom obasjani obronci Trebevića i gradskih brežuljaka, te u daljini tek poneki osvjetljeni prozor podsjećaju na romantične prizore pitomog Betlehema s razglednica što oslikavaju noć Kristova rođenja.

Razmišljam upitno – Zar se Krist nije pojavio i usred drame Sarajeva u očitovanju učinkovite ljubavi ljudi koji usprkos svakovrsnih opasnosti hrane gladne, dijele pakete živežnih namirnica, raznose pisma u najopsnije dijelove grada, opskrbljuju bolesne lijekovima. Bog nije zaboravio Sarajevo.

Audio dodatak: Poslušajte intervju s Editom Dilber i nekoliko dragovoljaca poštara ADRA-e u Sarajevu snimljen u ožujku 1993. godine. Edita Dilber je u vrijeme opsade Sarajeva (1992 – 1995) koordinirala vođenjem raspodjele prispjele pošte i organizacijom prikupljanja pošte na području općina Novo Sarajevo i Novi Grad.

7069666949_6d179eacdb_k
Konvoj ADRA-e s kojim sam napustio opsađeno Sarajevo nakon mjesec dana provedenih u njemu. Posjetite foto album Sarajevo 1993.

Svakodnevna zvučna slika Sarajeva u vrijeme mog posjeta Sarajevu 1993. godine.

Audio – U potrazi za pravim čovjekom

Još jedan zvučni zapis iz arhivskog niza “Tako sam propovijedao prije dvadeset godina”, s temom koja ne zastarijeva. Poslušajte dio propovijedi s naslovom “U potrazi za pravim čovjekom” pod brojem 7 iz arhivskog niza snimljenog 1997. godine u Syndeyu u Australiji pod zajedničkim naslovom “Na pragu novog tisućljeća”. Ako ste ljubitelji evanđelja onda morate izdvojiti dvadesetak minuta i poslušati propovijed u kojoj progovaram o spasenjskoj ulozi Isusa Krista slikama i motivima koji se danas vrlo rijetko čuju s propovjedaonica većine crkava. Trajanje: 23:46.

Ostala predavanja i propovijedi iz navedenog arhivskog niza možete poslušati ovdje.

Audio – Poredak zone sumraka

Tako sam govorio prije dvadeset godina. Nastavljamo s izabranim arhiviranim prilozima mojih predavanja i propovijedi zajedničkog naslova “Na pragu novog tisućljeća”, održanih i snimljenih tijekom 1997. godine u Zagrebu, Osijeku, Melbourneu i Syndeyu. Ovoga puta želim podijeliti prvi dio teme broj 10 iz navedenog niza, s naslovom, “Poredak zone sumraka”. Ova tema, koja je namijenjena malo hrabrijima, mogla je također biti naslovljena: “Jedinstvo u službi pobune protiv Boga!” Iako je ovaj audio zapis star dvadeset godina poruka nije zastarjela. Poslušajte. Trajanje: 21:05.

Audio – Novo doba praznovjerja

Zahvaljujući mom bratu Mladenu još uvijek postoje zvučni zapisi cijelog niza predavanja i propovijedi koje sa tijekom 1997. godine održao u Osijeku, Zagrebu, Malbourneu i Syndeyu sa zajedničkim naslovom “Na pragu novog tisućljeća”. Poseban je osjećaj slušati danas, s odmakom od dvadeset godina, što sam i kako govorio. Za one radoznale evo središnjeg dijela drugoga predavanja iz navedenog niza, s naslovom “Novo doba praznovjerja – što se događa s istinom i vrijednostima”. Jedno od pitanja kojemu sam obratio posebnu pozornost bilo je: Koliko je čovjek siguran kad u svoje ruke prezume određivanje i oblikovanje istine i vrijednosti, i prema njima se odnosi proizvoljno? Imajte na umu da neke ilustracije izviru iz konteksta vremena od prije dvadeset godina. Iako je ovaj audio zapis star dvadeset godina poruka nije zastarjela. Poslušajte! Trajanje: 23.53 min. Snimljeno u Sydneyu.