Naš otac Pavao Kukolja 1924 – 2017

scan0006
Pavao Kukolja 1924 – 2017

Moj otac Pavao Kukolja umro je u utorak 17. listopada 2017. godine u Ližnjanu, a ispratili smo ga na privremeni počinak do uskrsnuća na Zagrebačkom groblju Mirogoj, u petak 25. listopada 2017. godine.

 

Pavao Kukolja, sin Tomin, rođen je 2. rujna, 1924. godine u Poljanici Bistričkoj, Donja Stubica, u pobožnoj obitelji koja se bavila zemljoradnjom, stočarstvom, voćarstvom i vinogradarstvom.  U vrijednoj ali siromašnoj obitelji u kojoj je tijekom svojega djetinjstva odrastao rame uz rame uz šestero starije braće i sestara, uskoro nije bilo mjesta za mnogobrojnu obitelj. To je bilo vrijeme u kojem su mlađa braća koristila već istrošenu odjeću, obuću i školske knjige svoje starije braće. Prve nove cipele dobio je tek u četvrtom razredu.

fullsizeoutput_8bfd
Pavao i Krista, njegova vjerna životna suputnica i surdanica u pastorskoj službi

 

Po završetku osnovne škole u Mariji Bistrici, kad mu je bilo trinaest godina, njegov ga je brat Stjepan odveo u Zagreb k njihovom starijem bratu Josipu i njegovoj supruzi Barici kako bi kod njih naučio krojački zanat, te se na taj način osamostalio i pripremio za život. Uskoro su uslijedile godine Drugog svjetskog rata i godine poraća koje nisu bile milosrdne prema mladiću koji je usred ratnih nedaća tek dosegao godine punoljetnosti. Pet godina bez prekida služio je vojni rok, dajući po dvije i pol godine režimima koji su vladali u Hrvatskoj za vrijeme ratnih godina, te potom i u godinama poraća. Hrabrost i snagu tih je godina pronalazio u čvrstom pouzdanju u Isusa Krista i u potpori obitelji, prijatelja i vjernika njegove crkve. Postojanost karaktera koju je stekao tijekom tih izazovnih ratnih godina, u kojima je često bio gladan, oblikovat će ga u osobu koja je uvijek bila zadovoljna sa skromnim životom.

fullsizeoutput_8bfe
Crkveni zbor u Požegi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća

 

Sredinom 1950. godine tadašnji predsjednik Zapadne oblasti Kršćanske adventističke crkve, pastor Miroslav Radančević, iznenadio je mladoga Pavla Kukolju pozivom da se pridruži skupini mladih propovjednika koji su u to vrijeme krenuli u Teološku školu smještenu na Prilazu Gjure Deželića 77 u Zagrebu. Nakon višemjesečnog razmišljanja odazvao se pozivu. Bile su to godine kad je priprema za propovjedničku službu bila vrlo zahtjevna disciplina. Jutarnji sati su se sastojali od nastave i proučavanja, a poslijepodnevni od posjećivanja vjernika i njihovih prijatelja. U subotu bi buduće pastore slali da pripomognu pri službama u obližnjim mjesnim crkvama. Nerijetko bi kao volonteri pomagali pri izgradnji novih crkvenih objekata.

fullsizeoutput_87d4
Okružni crkveni sabor u Požegi u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. S lijeva na desno: Janko Poljak, Strahinić, Hinko Reth, Jovan Slankamenac i Pavao Kukolja.

 

Tijekom 1952. godine napustio je Zagreb i uputio se na propovjednički rad u Osijeku. Iste godine sklopio je brak s Kristom Rajkov iz Novog Sada, koja će ga vjerno pratiti kroz cijeli život i biti njegova bliska suradnica i suputnica tijekom svih godina njegove propovjedničke službe. Tamo gdje su njih dvoje zajednički služili, crkveni je život uvijek bio obogaćen kvalitetnim zbornim pjevanjem i glazbenim aktivnostima mandolinskih orkestara. U trideset i osam godina aktivne službe, sve do umirovljenja 1986. godine,  vodio je i radio u deset crkvenih okruga i brinuo se za pedeset mjesnih crkava i crkvenih skupina. I dan-danas ga se rado sjećaju, i o njegovoj službi rado govore mnogi vjernici crkava u Osijeku, Požegi, Prijedoru, Slatini, Virovitici, Novoj Gradiški, Bjelovaru, Zagrebu i pridruženim im crkvama.  Posljednjih nekoliko godina aktivnog propovjedničkog staža proveo je vodeći poslove Dopisne biblijske škole u Zagrebu i ocjenjujući popunjene lekcije polaznika.

fullsizeoutput_87f2
Obiteljski izlet u Zagorje jedne nedjelje 1967. godine.

 

Propovjednički poziv Pavao Kukolja obnašao je s izrazitom predanošću, ozbiljnošću i savjesnošću. Njegovi posjeti vjernicima i prijateljima, kao i pripreme propovijedi, biblijskih proučavanja i evangelizacijskih predavanja, te priprema krštenika, uvijek su bili posljedica temeljitog planiranja. Većinu svojih propovjedi ostavio je uredno povezane i organizirane u naslijeđe svojoj djeci, a na svakoj od njih nalaze se ispisani datumi i imena crkava u kojima ih je propovijedao. A kad je riječ o navici posjećivanja vjernika, trudio se iznad svega da svaki vjernik i prijatelj crkve budu redovito posjećeni. Taj odnos prema vjernicima, u kojemu je svakome od njih iskazivao posebnu pozornost, prepoznavala bi se pri kraju svake godine na poseban način. U danima kad još nije bilo niti traga internetu, društvenim mrežama i osobnim računalima, i kada se mukom dolazilo do pisaćih strojeva, Pavao je svojom rukom ispisivao i do tri stotine novogodišnjih poruka i čestitaka, u kojoj je svaka poruka bila prilagođena potrebama primatelja.

fullsizeoutput_8771

 

Mi, djeca Pavla Kukolje sjećamo se nepodijeljene predanosti našeg oca pastorskoj službi. Naš je otac pripadao onom naraštaju pastora kojima su potrebe i izazovi propovjedničke službe uvijek bili na prvom mjestu. Iako zbog toga nismo često odlazili na dugotrajne obiteljske godišnje odmore, putovanja kojima smo se kao obitelj svi zajedno kretali od jedne do druge mjesne crkve kako bi u njima poslužili subotama i nedjeljama, ili u danima posebnih evangelizacijskih događanja, donosile se nam posebnu radost i stvorile u nama ljubav prema putovanjima i druženjima.

fullsizeoutput_616e

 

Njegov utjecaj na oblikovanje vrijednosnih polazišta u našim životima bio je presudan: ljubav prema Bogu koju u sebi nosimo, upornost u zvanjima kojima smo se predali, i još mnogo toga u nama posljedica su njegovog odgojnog utjecaja u našim životima. Većina biblijskih redaka koje i danas pamtimo sežu u one dane kad učenje jutarnjih biblijskih redaka napamet nije bila stvar osobnog izbora. U našim mlađim danima znali smo misliti kako je bio previše strog. Danas vjerujemo da nas je odgajao najbolje što je znao, i uvijek s najboljim namjerama i željama da odrastemo u plemenite i Bogu vjerne osobe.

fullsizeoutput_8c09
Krista i Pavao Kukolja prije šesnaest godina

 

Da nam je otac bio snažan uzor, a da toga nismo bili niti potpuno svjesni, svjedoči i duhoviti trenutak iz Tihomirovog djetinjstva. Dogodilo se to nedugo nakon jednog od prvih obreda krštenja pri kojemu je maleni Tihomir vidio kako njegov otac krštava nove vjernike. Za jednog od ljetnih gostovanja u Zagrebu, kod strica Josipa i tete Barice kamo je rado dolazio, u nazočnosti još nekoliko članova obitelji, bratića i sestrični, Tihomir je u jednoj povećoj posudi uronjavanjem krstio njihovog mačka, oslovljavajući ga pri tome: “Dragi brate Damire, krštavam te …”

Unatoč svesrdnoj predanosti propovjedničkoj službi, naš je otac našao vremena i za nekoliko slobodnih aktivnosti. Od mladih dana volio je fotografirati. No iznad svega volio je saditi cvijeće, voće, povrće i ukrasno bilje, i brinuti se o njihovom uzgoju. Gotovo je svaka okružna crkva s pridruženim stanom imala dovoljno prostora za ukrasni vrt s cvijećem, i vrt s voćem i povrćem. Njih je naš otac njegovao s posebnom ljubavlju. Vjerujemo da su mu briga o vrtovima, kao i o plemenitim golubovima koje je jedno vrijeme uzgajao, donosili mir i opuštanje u danima stresnih i izazovnih crkvenih aktivnosti.

Screen Shot 2017-10-29 at 12.12.15 AM

Gospodin je blagoslovio Pavla Kukolju dugim životom. Zadnjih nekoliko godina, točnije od trenutka kad je do kraja izgubio vid prije četiri godine, zdravlje našega oca polako ali sigurno postajalo je sve trošnije. S gubitkom vida izgubio je i posljednji osjećaj samostalnosti, a presudna i često teška uloga zbrinjavanja svih očevih potreba pala je u naručje njegove supruge Kriste Kukolja. Ovo je stoga i prigoda da se našoj majci od srca zahvalimo na ljubavi i brizi koju je nesebično uložila i u ove posljednje godine očevog života.

IMG_1798

 

Čvrsto vjerujemo da ćemo našeg oca Pavla Kukolju zasigurno ugledati radosnog, u punoj snazi i pomlađenog, uskoro, u jutro uskrsnuća koje nije daleko. S istom je nadom i on zatvorio svoje zemaljske oči u ranim jutarnjim satima, u utorak 17. listopada 2017. godine. Da je Isus Krist do kraja bio njegova čvrsta uzdanica potvrđuju i njegove zadnje molitve, koje je unatoč tome što je u posljednje vrijeme izgubio dobar dio pamćenja, do kraja molio s izvanrednom lakoćom, bistrinom i ljepotom. Također i njegova obiteljska autobiografija koji je na stotinjak stranica ispisao vlastitom rukom prije desetak godina, a koju ju ostavio svojoj djeci i unucima u naslijeđe, svjedoče o snazi njegove vjere u Boga. U dijelu u kojem govori o svojem odlasku, izrazio je svoju vjeru riječima proroka Izaije: “Oživjet će mrtvi tvoji, i moje će mrtvo tijelo ustati.” (Izaija 26,19)

Vjerujemo da je odlazak našeg oca Pavla tek privremene naravi. “Da, dolazim uskoro! Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20)

Tihomir Kukolja, Lidija Godina i Mladen Kukolja

Pročitajte, pogledajte i poslušajte također: Pogreb na Mirogoju, kratak životopis i služba pogreba, slike iz života i svjedočanstva.

 

Evanđelje Isusovog zagrljaja – Audio

Po Kristu i kroz Krista spašeni smo do kraja, bez ostaka, i bez pripomoći naših učinaka. No postoji snažna poveznica između Kristovog Evanđelja i našeg nasljeđivanja Isusa Krista. Isus Krist koji je križem zagrlio cijeli svijet poziva nas da i mi prihvatimo i zagrlimo nase bližnje. Propovijed održana u Baptističkoj crkvi u Rijeci u nedjelju, 6. kolovoza 2017. godine. Trajanje 26:22. Svakako poslušajte.

Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči – Audio

Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči. Tijekom srpnja 2017. godine imao sam priliku biti jedan od govornika na EUSovom (Evanđeosko udruženje studenata iz Beograda) studentskom kampu u Fužinama. Ovom prigodom želim podijeliti dio mog predavanja “Božji suverenitet u Josipovoj životnoj priči.” Čovjek kuje svoje planove ali se na kraju Božji naumi ispunjavaju, sviđalo se to nama ili ne. Postanak 41. Prijevod: Tanja Vrbanec. Time: 15:15

“Danas vlada jedna cijela generacija takozvanih znastvenika koji se rugaju bilo komu tko se usudi reći da postoji Bog. Oni ne izlaze u javnost s nekakvim argumentima. Njihovi argumenti su podsmijeh i ruganje. Oni vam žele dati do znanja da ste vi ludi ako vjerujete u postojanje Boga. Znanstevno je danas vjerovati da vam Bog nije potreban. No, iako danas Bog ne kažnjava slanjem potopa ili vatre s neba, Bog je obećao da dolazi dan obračuna. To danas nije popularna vijest čak ni u mnogim kršćanskim crkvama, jer se milost Božja toliko razvodnila da se objektivni pojam o Božjoj pravdnosti skoro do kraja izgubio. I iako je istina da Bog želi spasiti svakoga, On ne može spasiti one koji sustavno i stalno guraju svoju prijeteću šaku Bogu u lice. Zelim vam ovo reći: bez obzira što u ovom trenutku izgleda da svijet hoda po samom rubu propasti, konačnu sudbinu svijeta neće odlučiti niti veliki niti mali močnici. Isus Krist nije dao svoj dragocjeni život da bi na kraju neki luđak, samo zato što u svojim rukama ima na raspolaganju arsenal atomskih bombi, mogao reći: ‘Ako ja propadam, pa neka onda samnom propadne i cijeli svijet.’” Poslušajte ….

Oteto zaboravu

7069677821_a2aff1ff0d_k
Dio tima ADRA-e u Sarajevo zaduženog za podjelu hrane

Tekst i svi foto i audio prilozi – Tihomir Kukolja

 

Čak i najplemenitija djela vremenom padaju u zaborav ako ih se prepusti slučaju, prešućivanju ili čak namjernom potiskivanju od strane službenih kroničara povijesti. Postoje ljudi i događaji koje ne smijemo prepustiti zaboravu, ili interpretacijama krojača povijesti. Djelovanje humanitarne organizacije ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Sarajevu i njezinih 120 dragovoljaca odigralo je ključnu ulogu u preživljavanju tisuća građana opsađenog Sarajeva u godinama okrutnog rata u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Još se dan danas sjećam kako su mi Sarajlije govorile: “Preživjeli smo zimu zahvaljujući ADRA-i”.

 

7069673481_378581b7d8_k
Građani Sarajeva bili su uvijek spremni na razgovor

U razdoblju od nešto manje od četiri godine, odnosno 1425 dana, u Sarajevu je izgubila živote 11541 osoba, uključujući i veliki broj djece. Početkom 1993. godine posjetio sam Sarajevo i u njemu, kao humanitarac i gost ADRA-e Sarajevo, proživio mjesec dana i doživio potpuni ugođaj življenja pod stalnom prijetnjom granata i snajperskih hitaca. Neposredno nakon napuštanja Sarajeva, u ožujku 1993. godine, svoje sam doživljaje objavio u nekoliko članaka na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovo je jedan od njih, kojeg sam napisao u travnju 1993. godine.

Danas, 25 godina kasnije, kada tako lako zaboravljamo prave heroje rata u Bosni i Hercegovini, koji su zanijekali vlastitu sigurnost kako bi pomogli preživljavanju tisuća Sarajlija, sjetimo se 120 dobrovoljaca sarajevske ADRA-e, a također i brojnih drugih heroja ADRA-e iz Hrvatske i Srbije, i drugih zemalja Europe i svijeta čiji je umreženi rad omogućio sustavni ulazak prepunih konvoja ADRA-e u Sarajevo. Ovo potonje je materijal za jednu drugu priču, a možda i za jednu kvalitetnu knjigu.

7069681155_6d06fde2ea_k
Ulice Sarajeva ratne 1993. godine

 

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?!” – progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma pastora Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka iz kojih se k nebu pletu konci dima. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja. Bliski obronci bregova što prstenasto stežu grad, i nedaleki vrhovi Trebevića izgledaju prijetvorno mirni. Ovih dana napunila se godina dana otkad je Sarajevo prisilno pretvoreno u grad-logor.

Još nekoliko trenutaka i devet će sati. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu popunjenu djelatnicima koji upravljaju dnevnim radom tima od 120 ljudi.

6923598112_752601995c_k
Ljekarna ADRA-e je bila jedina aktivna ljekara u Sarajevu tijekom 1993. godine

Mira Nikolić i Slavica Petroman spremne su odgovoriti na svaki od mnogobrojnih telefonskih upita. Veselinka Baban i Edita Dilber respoređuju pristigla pisama u kutije, od kojih svaka predstavlja drugu sarajevsku općinu. Za sat vremena nekoliko povjerenika odjeljenja ADRA-ine pošte i pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja. Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police Adrine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”. Za nekoliko dana ljekarna ADRA-e službeno će otvoriti svoja vrata potrebitima. Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristiglo više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe. Imena primatelja valja hitro poredati po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane, te svoje preživljavnje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, daleko od okruženog Sarajeva.

U uredu Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu, sastaje se odbor za dnevnu koordinaciju aktivnosti ADRA-e. Danas valja podijeliti barem tisuću obiteljskih paketa, pripremiti nove skladišne prostore, dogovoriti siguran ulazak humanitane pomoći iz ispostave ADRA-e u nedalekoj Fojnici. Uspješni završetak ovog zadatka zahtijeva prolazak kroz nekoliko kilometara ratišta, između rovova i bunkera zaraćenih strana. Sutra rano ujutro, dok ih još magla štiti od pogubna pogleda snajperista, nekolicina dobrovoljaca popet će se na krov skladišta te ga privremeno zaštiti od prokišnjavanja.

6923597648_f4e649031a_o
Voditelji ADRA-ine pošte razvrstavaju pristigle pošiljke po općinama grada Sarajeva

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Vozač Duško Otović odvest će nas do bolnice Koševo, te potom i do ADRA-inih glavnih skladišta. Potom ćemo s poštarom Senadom proći uskim ulicama Staroga grada. Želimo doživjeti susret s ljudima kojima je ADRA jedina spona koja ih veže s najdražima razasutim po Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Americi.

Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Ispred dvorišnog ulaza oko stotinu ljudi želi saznati mogu li poslati pismo, paket, dobiti lijekove, ili barem koji kilogram hrane. Čujem čovjeka čiji glas odaje očaj: “Najradije bih ubio i sebe i djecu. Ne mogu im svakog dana govoriti kako im nemam što dati za jesti”. Drugi glas preklinje: “Molim vas, samo nekoliko krumpira…!”

Iznenada rezak zvuk propara zrak, sličan udaru groma za ljetnog proloma oblaka. Granate – jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crijepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žlijebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi kućnih fasada u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom zvone koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADra-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Detlef i ja hitamo u procijep ulaza u dvorište, iza zida gdje čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir – pogibeljni mir Sarajeva.

7069677127_5a49d02c20_k-2
Voditelji dnevnih aktivnosti ADRA-e u Sarajevu

 

Pola sata kasnije doktor Mufita Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić, isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović u suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama. Azra Ibrahimović, profesorica, pri kraju liječenja, nakon ranjavanja u koljeno zahvaljuje ADRA-i na proslijeđenom paketu od prijatelja iz Hrvatske.

“Najteže je djeci!” – objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima k izlazu bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio molio je roditelje da mu vrate noge”.

6923594372_418461df6f_k
Na Koševskom groblju unaprijed iskopani grobovi očekuju nove žrtve u gradu u kojem se ginulo svakoga dana

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, proklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina. Razmišljam o tisućama Sarajlija koji su u samo godinu dana rata naprasito izgubili život. Čitam godišta rođenja zabilježena na križevima, krstovima i nišanima – 1958, 1965, 1969, 1974, 1982, 1990…

Oko jedanaest sati ulazimo u okružje drago i poznato svakome žitelju Sarajeva. Pred skladištem ADRA-e nekoliko šlepera označenih prepoznatljivim znakom ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje.

7069674569_b58c3eac7e_k
Sarajlije strpljivo čekaju u redu za prihvat humanitarne pomoći

Dvorište skladišta vrvi sretnicima koji preuzimaju svoje pošiljke spasa. Starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana”, kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Bez ovih paketa i bez ljubavi ovih ljudi mnogi zasigurno ne bi preživjeli sarajevsku zimu”, dodaje uz glasno odobravanje okupljenih ljudi. “Hvala ADRA-i!” – uzvikuje netko iz dugačka reda što strpljivo stremi k ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene suzama oblivenih očiju što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se privučena mirisom hrane provlači između stotinu ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

6923595080_8c460d33ce_o
Mreža razvoda gradskog plina po domaćinstvima prema načelu “uradi sam”.

U poslijepodnevnim satim Senad Vranić, poštar odjeljena ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, one će poput profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim radost i tračak nade u domove ratom razdovjenih obitelji”, Senad objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu od pedesetak poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” – uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku našeg pristupanja prvoj kućnoj veži. Pozivaju nas da se barem nakratko zadržimo u njihovu domu. “Stigla je ADRA!” – dovikuje majka sinu s ulaznih vrata druge kuće. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije ništa znala o njoj.

fullsizeoutput_65c2
Učinkovta obrada humanitarne pomoći u rukama kvalitetnog tima

 

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti radnika ADRA-e. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok pripravljen od humanitarnih pošiljki – sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati!?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom”, objašnjava pastor Nikolić. “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi. Treba nam vlastiti vozni park.”

DSC00044
Dragovoljci ADRA-e u Zagrebu pripremaju humanitarne pakete za odvoz u Sarajevo

 

Kroz prozor zamračene sobe, mog privremenog doma gledam u obrise zamračenog grada. “Tko bi rekao da je rat!” – progovara tiho Detlef čije oči neprestano skaniraju prividno usnuli sarajevski okoliš. Čisti proljetni zrak i mjesečinom obasjani obronci Trebevića i gradskih brežuljaka, te u daljini tek poneki osvjetljeni prozor podsjećaju na romantične prizore pitomog Betlehema s razglednica što oslikavaju noć Kristova rođenja.

Razmišljam upitno – Zar se Krist nije pojavio i usred drame Sarajeva u očitovanju učinkovite ljubavi ljudi koji usprkos svakovrsnih opasnosti hrane gladne, dijele pakete živežnih namirnica, raznose pisma u najopsnije dijelove grada, opskrbljuju bolesne lijekovima. Bog nije zaboravio Sarajevo.

Audio dodatak: Poslušajte intervju s Editom Dilber i nekoliko dragovoljaca poštara ADRA-e u Sarajevu snimljen u ožujku 1993. godine. Edita Dilber je u vrijeme opsade Sarajeva (1992 – 1995) koordinirala vođenjem raspodjele prispjele pošte i organizacijom prikupljanja pošte na području općina Novo Sarajevo i Novi Grad.

7069666949_6d179eacdb_k
Konvoj ADRA-e s kojim sam napustio opsađeno Sarajevo nakon mjesec dana provedenih u njemu. Posjetite foto album Sarajevo 1993.

Svakodnevna zvučna slika Sarajeva u vrijeme mog posjeta Sarajevu 1993. godine.

Audio – U potrazi za pravim čovjekom

Još jedan zvučni zapis iz arhivskog niza “Tako sam propovijedao prije dvadeset godina”, s temom koja ne zastarijeva. Poslušajte dio propovijedi s naslovom “U potrazi za pravim čovjekom” pod brojem 7 iz arhivskog niza snimljenog 1997. godine u Syndeyu u Australiji pod zajedničkim naslovom “Na pragu novog tisućljeća”. Ako ste ljubitelji evanđelja onda morate izdvojiti dvadesetak minuta i poslušati propovijed u kojoj progovaram o spasenjskoj ulozi Isusa Krista slikama i motivima koji se danas vrlo rijetko čuju s propovjedaonica većine crkava. Trajanje: 23:46.

Ostala predavanja i propovijedi iz navedenog arhivskog niza možete poslušati ovdje.

Audio – Poredak zone sumraka

Tako sam govorio prije dvadeset godina. Nastavljamo s izabranim arhiviranim prilozima mojih predavanja i propovijedi zajedničkog naslova “Na pragu novog tisućljeća”, održanih i snimljenih tijekom 1997. godine u Zagrebu, Osijeku, Melbourneu i Syndeyu. Ovoga puta želim podijeliti prvi dio teme broj 10 iz navedenog niza, s naslovom, “Poredak zone sumraka”. Ova tema, koja je namijenjena malo hrabrijima, mogla je također biti naslovljena: “Jedinstvo u službi pobune protiv Boga!” Iako je ovaj audio zapis star dvadeset godina poruka nije zastarjela. Poslušajte. Trajanje: 21:05.

Audio – Novo doba praznovjerja

Zahvaljujući mom bratu Mladenu još uvijek postoje zvučni zapisi cijelog niza predavanja i propovijedi koje sa tijekom 1997. godine održao u Osijeku, Zagrebu, Malbourneu i Syndeyu sa zajedničkim naslovom “Na pragu novog tisućljeća”. Poseban je osjećaj slušati danas, s odmakom od dvadeset godina, što sam i kako govorio. Za one radoznale evo središnjeg dijela drugoga predavanja iz navedenog niza, s naslovom “Novo doba praznovjerja – što se događa s istinom i vrijednostima”. Jedno od pitanja kojemu sam obratio posebnu pozornost bilo je: Koliko je čovjek siguran kad u svoje ruke prezume određivanje i oblikovanje istine i vrijednosti, i prema njima se odnosi proizvoljno? Imajte na umu da neke ilustracije izviru iz konteksta vremena od prije dvadeset godina. Iako je ovaj audio zapis star dvadeset godina poruka nije zastarjela. Poslušajte! Trajanje: 23.53 min. Snimljeno u Sydneyu.

Propovijed: Bog ima posljednju riječ

Prije nešto više od godinu dana posjetio sam Melburne u Australiji na poziv Adventističke crkve St. Albans. Tijekom posjeta održao sam nekoliko propovijedi i predavanja u crkvi u kojoj sam svojevremeno nekoliko godina poslužio kao pastor (1995-1999). Izdvajam zaključni dio propovijedi “Bog ima posljednju riječ”. Prijevod: Martha Kajfeš. Ostale propovijedi i predavanja koje sam održao u Melbourneu tijekom ožujka i travnja 2016. godine možete poslušati ovdje.

Nekoliko misli iz ove propovijedi:

“Jednim potezom Božjim nestaje sve sto ste ostvarili. Svi vaši gradovi, sva vašim najveća postignuća, svi vaši neboderi, sve vaše vlasti i moćne organizacije, sve što ste smatrali da predstavlja nekakvu moć i prestiž, sve vaše zablude da će vaša ostvarenja potrajati vječno – sve će to jednim potezom Božjim nestati bez ikakva traga. Pogledajte samo danas kakvim jezikom govore moćnici svijeta? Mnogi od njih sanjaju o nekom povratku svojih zemalja na veličine iz prijašnjih utopijskih dana. Oni sanjaju o tome kako će upravo oni povratiti moć svojim zemljama. Međutim, svima njima, kao nekoć i drevnom Nabukodonozoru, Bog poručuje: ‘Možete se boriti koliko god hoćete. Možete čak neko vrijeme i uživati u svojim ostvarenjima. Ali trebate znati da poviješću ja upravljam a ne vi. Moji naumi i planovi će se ostvariti do kraja, do posljedjeg detalja bez obzira koliko me u tome ometali.’ I sada kada svijet hoda na samom rubu svjetskog sukoba, na kraju krajeva ipak će biti onako kako Bog hoće a ne kako moćnici svijeta priželjkuju. Boga nitko neće povući za nos.”

Predlažem vam također da poslušate i sažetak propovijedi s naslovom: “Ne stidim se imena Isusovog“.

Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše

fullsizeoutput_6499

Svekoliko kršćanstvo, u svoj svojoj raznolikosti, tvrdi da mu je najvažnije poslanje navještati Isusa Krista i njegovu spasenjsku istinu.

Ipak, uime istine podijeljeni smo u različite crkvene i denominacijske klubove, opsađeni nevidljivim ali visokim zidovima, duboko u nama još uvijek nadahnuti nekim našim jihadima. Čak i kad drugoj upućuje smješak odobravanja, mnoga vjerska zajednica još uvijek za sebe misli da je upravo ona Bogom dana, ona prava, izabrana, poslana i obdarena upravo onim najbitnijim detaljima spasenjske poruke koje su iz nekog razloga zanijekane ostalima.

Pitam se kako sve to izgleda iz Isusove perspektive?

Nedjeljama, subotama, i drugim danima, jutrima i večerima, mnogobrojne zajednice proslavljaju razdvojeno istog Isusa; možda čak jedna uz drugu, u istoj ulici, ponekad u istoj crkvenoj zgradi. I tako otuđeni jedni od drugih, međusobno se osporavajući – slavljenjem, molitvama, čak i sličnim žargonom prizivamo Isusovo ime i nazivamo se njegovom djecom.

Zamislite sebe na Kristovom mjestu?

Stotine različitih ljudi, međusobno otuđenih i osporavanih, tvrde da vas osobno poznaju; da su upravo oni vaši najprisniji prijatelji. Međutim, ti isti vaši prijatelji međusobno ne razgovaraju, osporavaju jedan drugome autentičnost prijateljstva i poznastvo s vama, čak se međusobno svađaju. Neki su pak vrlo glasni i agresivni u svojatanju vašeg prijateljstva.

Tko je od njih vaš stvarni prijatelj?
Tko je od nas pravi Isusov prijatelj?

Razmišljajući o ovoj nelogičnoj, apsurdnoj i zbunjujućoj situaciji, koja zacijelo ne pridonosi općem najvještaju evanđelja, pitam se koliko je zbiljski Isus jedini i glavni sadržaj naših duhovnih ponuda svijetu? Dvojim poznajemo li mi uopće Isusa Krista čak i kad se na sva usta razmećemo o njemu, i jesmo li pošteni u našim tvrdnjama da nam je jedino stalo do toga da uzdignemo ime Isusovo?

Ili je ipak nešto drugo po srijedi?

Dok tako međusobno otuđeni i osporavani svijetu nudimo svaki svoga Isusa, ne prodajemo li mi u stvari naše omiljene idole i plemenske igračke zapakirane u kutijama obljepljenim posterima s likom maskotnog Krista – da nam ponuda lakše prođe na tržištu?

Tako u našim različitim paketima iz kojih se smješe “Isusove” maskote, zavisno o tome o čijem je paketu riječ, svijetu nudimo naše duhovne isključivosti. Oni većinski, dugovječniji i samodostatni nude nam svoje isključivo pravo na apostolsko nasljeđe, institucionaliziranu istinu i sakralnu baštinu. Oni manji ali ništa manje samouvjereni nude nam njihova isključiva prava na tumačenje objave, istine i Svetog pisma. Oni pak novijeg datuma, glasni i zanosni, nude nam svoje isključivo pravo na dodatnu božansku objavu, ekstazna iskustva u duhu, i svoje proroke i konfliktna proročka tumačenja.

I sve to uime Krista, spasenja, evanđelja i pravoga puta.

Tragična posljedica ovakvog stanja nije samo sablazan razjedinjene Crkve koja zbunjuje i najdobronamjernije, već i u tome što se ovakvom trgovinom nagrđuje ime Kristovo time što ga zlorabimo tek kao mamac za lovljenje riba, za njihovo učlanjivanje u naše eltine nebeske klubove, za strateško odmjeravanja snaga, za prebrojavanje duša – za dokazivanje da istina ipak stanuje samo na našoj adresi. A duše zavedene mišlju da ih hranimo Kristom, pokraj naših stolova ubiru tek mrvice evanđelja obogaćene izobiljem naših različitih doktrinalnih i teoloških pikantnosti. A tek poneki osjećaju da nešto nije u redu, te vape: «Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše»?

Ako zaista svi mi raznobojni kršćani i nadalje želimo svijetu nuditi plemenskog Isusa, onda nam je potrebno na trenutak zastati i ozbiljno se zapitati – tko nam je dao pravo da se spram Isusa Krista, Gospodina i Boga našega, i spram njegove objave odnosimo kao da je riječ o našem vlasništvu, o našim igračkama? Tko nam je dao pravo da manipuliramo s Onime koga ne možemo posjedovati već ga jedino možemo i moramo nasljedovati?

U ovim danima kada na različitim stranama obilježavamo i proslavljamo 500 godina Reformacije, i kada posvuda slušamo pozive na jedinstvo, ako nam je zaista stalo da budemo dio zbiljskog Kristovog zajedništva, tada nam se prije svega valja baciti pred noge Kristove, pobacati sve naše omiljene maskote, i iskrenih srdaca zavapiti: «Oprosti nam Gospodine što smo od tebe stvorili tisuću idola! Probudi nas i ukloni nam s očiju naša omiljena pokrivala!», te riječima apostola Pavla odlučimo da od današnjega dana više “ne želimo znati ništa drugo osim Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga”. 2. Kor. 2:2.

Audio zapis: Zakon, milost i obećanje

Na poziv postora, kolege i prijatelja Mihala Kreke u nedjelju, 26. ožujka 2017. godine gostovao sam u Baptističkoj crkvi Malešnica u Zagrebu, gdje sam poslužio s propovijedi s naslovom “Zakon, milost i obećanje”, i temom nadahnutom poslanicom Galaćanima 3:10-14. Propovijedao sam na engleskom a pastor Mihal Kreko poslužio je prijevodom na hrvatski. Poslušajte. Trajanje propovijedi 41:10 min.