Oteto zaboravu

7069677821_a2aff1ff0d_k
Dio tima ADRA-e u Sarajevo zaduženog za podjelu hrane

Tekst i svi foto i audio prilozi – Tihomir Kukolja

 

Čak i najplemenitija djela vremenom padaju u zaborav ako ih se prepusti slučaju, prešućivanju ili čak namjernom potiskivanju od strane službenih kroničara povijesti. Postoje ljudi i događaji koje ne smijemo prepustiti zaboravu, ili interpretacijama krojača povijesti. Djelovanje humanitarne organizacije ADRA – Adventistički dobrotvorni rad u Sarajevu i njezinih 120 dragovoljaca odigralo je ključnu ulogu u preživljavanju tisuća građana opsađenog Sarajeva u godinama okrutnog rata u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Još se dan danas sjećam kako su mi Sarajlije govorile: “Preživjeli smo zimu zahvaljujući ADRA-i”.

 

7069673481_378581b7d8_k
Građani Sarajeva bili su uvijek spremni na razgovor

U razdoblju od nešto manje od četiri godine, odnosno 1425 dana, u Sarajevu je izgubila živote 11541 osoba, uključujući i veliki broj djece. Početkom 1993. godine posjetio sam Sarajevo i u njemu, kao humanitarac i gost ADRA-e Sarajevo, proživio mjesec dana i doživio potpuni ugođaj življenja pod stalnom prijetnjom granata i snajperskih hitaca. Neposredno nakon napuštanja Sarajeva, u ožujku 1993. godine, svoje sam doživljaje objavio u nekoliko članaka na hrvatskom i engleskom jeziku. Ovo je jedan od njih, kojeg sam napisao u travnju 1993. godine.

Danas, 25 godina kasnije, kada tako lako zaboravljamo prave heroje rata u Bosni i Hercegovini, koji su zanijekali vlastitu sigurnost kako bi pomogli preživljavanju tisuća Sarajlija, sjetimo se 120 dobrovoljaca sarajevske ADRA-e, a također i brojnih drugih heroja ADRA-e iz Hrvatske i Srbije, i drugih zemalja Europe i svijeta čiji je umreženi rad omogućio sustavni ulazak prepunih konvoja ADRA-e u Sarajevo. Ovo potonje je materijal za jednu drugu priču, a možda i za jednu kvalitetnu knjigu.

7069681155_6d06fde2ea_k
Ulice Sarajeva ratne 1993. godine

 

Prodor sunčevih zraka kroz prozor sobe, popraćen pjevom ptica, navijestio je osvit novog proljetnog dana u Sarajevu. “Tko bi rekao da je rat?!” – progovara Detlef Riemarzik, njemački fotograf s kojim dijelim gostoljubivost doma pastora Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu.

Pogledi nam lutaju kroz prozor, povrh autentičnih mješavina europskih i orijentalnih krovova i dimnjaka iz kojih se k nebu pletu konci dima. Posljednje hrpe snijega iščezavaju uočljivom brzinom, razotkrivajući golotinju granatama i raketama izranjavanih gradskih zdanja. Bliski obronci bregova što prstenasto stežu grad, i nedaleki vrhovi Trebevića izgledaju prijetvorno mirni. Ovih dana napunila se godina dana otkad je Sarajevo prisilno pretvoreno u grad-logor.

Još nekoliko trenutaka i devet će sati. Prostorije i hodnici sjedišta ADRA-e u Sarajevu pretvaraju se u košnicu popunjenu djelatnicima koji upravljaju dnevnim radom tima od 120 ljudi.

6923598112_752601995c_k
Ljekarna ADRA-e je bila jedina aktivna ljekara u Sarajevu tijekom 1993. godine

Mira Nikolić i Slavica Petroman spremne su odgovoriti na svaki od mnogobrojnih telefonskih upita. Veselinka Baban i Edita Dilber respoređuju pristigla pisama u kutije, od kojih svaka predstavlja drugu sarajevsku općinu. Za sat vremena nekoliko povjerenika odjeljenja ADRA-ine pošte i pedeset poštara-dobrovoljaca ponijet će tisuće pisama pristiglih iz svih krajeva svijeta do kućnoga praga primatelja. Nikolina Mustapić očekuje najavljene novinare inozemne televizijske ekipe koji žele saznati “tajnu uspjeha ADRA-e u zemlji rastrgnutoj međunacionalnim sukobom”. Farmaceutkinja Ljilja Orlić popunjava police Adrine ljekarne s upravo pristiglim lijekovima što ih je ovoj ljekarni darovala međunarodna humanitarna udruga “Liječnici bez granica”. Za nekoliko dana ljekarna ADRA-e službeno će otvoriti svoja vrata potrebitima. Profesor Emir Žuljević upućuje nekolicinu svojih kolega u sustav kompjutorske obrade imena primatelja humanitarnih paketa. Ovih će dana u Sarajevo pristiglo više od 30.000 obiteljskih humanitarnih paketa iz svih krajeva Europe. Imena primatelja valja hitro poredati po abecednom i brojevnom redu. Valja to učiniti brzo i stoga što mnogi Sarajlije već mjesecima nisu primili pošteni obrok hrane, te svoje preživljavnje mogu zahvaliti isključivo ljubavi majke, oca, brata, sestre, rođaka ili prijatelja koji živi u sigurnijim krajevima, daleko od okruženog Sarajeva.

U uredu Radomira Nikolića, direktora ADRA-e u Sarajevu, sastaje se odbor za dnevnu koordinaciju aktivnosti ADRA-e. Danas valja podijeliti barem tisuću obiteljskih paketa, pripremiti nove skladišne prostore, dogovoriti siguran ulazak humanitane pomoći iz ispostave ADRA-e u nedalekoj Fojnici. Uspješni završetak ovog zadatka zahtijeva prolazak kroz nekoliko kilometara ratišta, između rovova i bunkera zaraćenih strana. Sutra rano ujutro, dok ih još magla štiti od pogubna pogleda snajperista, nekolicina dobrovoljaca popet će se na krov skladišta te ga privremeno zaštiti od prokišnjavanja.

6923597648_f4e649031a_o
Voditelji ADRA-ine pošte razvrstavaju pristigle pošiljke po općinama grada Sarajeva

Detlef i ja usklađujemo naš dnevni plan s ritmom rada ADRA-ine košnice. Vozač Duško Otović odvest će nas do bolnice Koševo, te potom i do ADRA-inih glavnih skladišta. Potom ćemo s poštarom Senadom proći uskim ulicama Staroga grada. Želimo doživjeti susret s ljudima kojima je ADRA jedina spona koja ih veže s najdražima razasutim po Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Americi.

Kročiti na ulicu iz dvorišta Tebepašne 7, sjedišta ADRA-e, pravi je poduhvat. Ispred dvorišnog ulaza oko stotinu ljudi želi saznati mogu li poslati pismo, paket, dobiti lijekove, ili barem koji kilogram hrane. Čujem čovjeka čiji glas odaje očaj: “Najradije bih ubio i sebe i djecu. Ne mogu im svakog dana govoriti kako im nemam što dati za jesti”. Drugi glas preklinje: “Molim vas, samo nekoliko krumpira…!”

Iznenada rezak zvuk propara zrak, sličan udaru groma za ljetnog proloma oblaka. Granate – jedna, dvije, tri. Trzaju protuzrakoplovne strojnice. Fijuču snajperska zrna. Pršte crijepovi i prozorska stakla. Zvone metalni žlijebovi, vrata i ograde. Razlomljeni komadi kućnih fasada u dimu prašine zasipaju dvorišta i vrtove. Ulicom zvone koraci ljudi što u trku traže najbliži zaklon. ADra-ino dvorište prepuno je ljudi kojima betonski zidovi postaju utočište. Detlef i ja hitamo u procijep ulaza u dvorište, iza zida gdje čuči pedestak ljudi. Čekamo! Još nekoliko trzaja strojnica i pokoji zvižduk snajperskog zrna, nedaleki prasak, a potom mir – pogibeljni mir Sarajeva.

7069677127_5a49d02c20_k-2
Voditelji dnevnih aktivnosti ADRA-e u Sarajevu

 

Pola sata kasnije doktor Mufita Lazović vodi nas prepunjenim odajama gradske bolnice Koševo. Slušamo tužne pripovijesti ljudi koji su do kraja života osuđeni na invalidnost. Hasan i Hana Čamdžić, isječeni su oštrim komadima granate što je eksplodirala u njihovoj spavaćoj sobi. Hasan je izgubio obje, a Hana jednu nogu. Elizabeta Krasni ranjena je u prosincu prošle godine gelerima tenkovske granate. Liječnici su joj morali odstraniti ruku i nogu. Munira Milanović u suzama pripovijeda kako je preživjela ranjavanje. Pogođena je u ruku i trbuh. Njezin suprug podlegao je ranama. Azra Ibrahimović, profesorica, pri kraju liječenja, nakon ranjavanja u koljeno zahvaljuje ADRA-i na proslijeđenom paketu od prijatelja iz Hrvatske.

“Najteže je djeci!” – objašnjava liječnik Lazović prateći nas brojnim hodnicima k izlazu bolnice. “Nedavno smo jednom mališanu morali odstraniti noge. Kad se nakon operacije probudio molio je roditelje da mu vrate noge”.

6923594372_418461df6f_k
Na Koševskom groblju unaprijed iskopani grobovi očekuju nove žrtve u gradu u kojem se ginulo svakoga dana

Nekoliko stotina metara podalje od bolnice prostire se Koševsko groblje čiji humci već preplavljuju i zemljište koševskog nogometnog stadiona. Stali smo da barem na trenutak promotrimo nepregledno more svježih humki u sjeni razrušenih stadionskih tribina i nogometnih vratnica. Detlef fotografskom kamerom bilježi prizor. Nedaleko, uz jednu od tisuća humki, trojica muškaraca podržavaju ženu onemoćalu od žalosti zbog gubitka kćeri. Ona jeca, viče, proklinje! Njezinoj kćeri bilo je tek devetnaest godina. Razmišljam o tisućama Sarajlija koji su u samo godinu dana rata naprasito izgubili život. Čitam godišta rođenja zabilježena na križevima, krstovima i nišanima – 1958, 1965, 1969, 1974, 1982, 1990…

Oko jedanaest sati ulazimo u okružje drago i poznato svakome žitelju Sarajeva. Pred skladištem ADRA-e nekoliko šlepera označenih prepoznatljivim znakom ADRA-e. Rijeka od nekoliko stotina izgladnjelih ljudi strpljivo se primiče glavnim vratima koja vode u jedno od četiri velika skladišna prostora. Izleda kao da višestano pomicanje u redu ne smeta ljudima osuđenim na čekanje.

7069674569_b58c3eac7e_k
Sarajlije strpljivo čekaju u redu za prihvat humanitarne pomoći

Dvorište skladišta vrvi sretnicima koji preuzimaju svoje pošiljke spasa. Starica drhtavih ruku ulaže svoj paket u nešto što su nekad bila dječja kolica. Snažniji čovjek odnosi svoj paket na ramenu. Dvojica mladića odvoze pakete biciklima. “Ovo će me prehraniti barem mjesec dana”, kazuje čovjek čija pojava pokazuje da je od početka rata izgubio barem petnaest kilograma. “Bez ovih paketa i bez ljubavi ovih ljudi mnogi zasigurno ne bi preživjeli sarajevsku zimu”, dodaje uz glasno odobravanje okupljenih ljudi. “Hvala ADRA-i!” – uzvikuje netko iz dugačka reda što strpljivo stremi k ulazu.

Detlef okom kamere bilježi svaki trenutak dostojan kasnijeg svjedočanstva: izborano i ostarjelo lice starice; čovjeka koji se u nepreglednu redu udubio u jedine dnevne novine; žene suzama oblivenih očiju što zagrljajem tješe jedna drugu nakon gubitka voljenih osoba; mačku slomljena repa koja se privučena mirisom hrane provlači između stotinu ljudskih nogu. U ovome gradu svaki trenutak, svaka slika, pripovijeda novu priču.

6923595080_8c460d33ce_o
Mreža razvoda gradskog plina po domaćinstvima prema načelu “uradi sam”.

U poslijepodnevnim satim Senad Vranić, poštar odjeljena ADRA-ine pošte, poziva nas u radnu šetnju strmim i uskim starogradskim ulicama. Iako dobrovoljno radi ovaj posao, one će poput profesionalna poštara uručiti pisma osobno, na kućnu adresu primatelja. “Zna biti i opasnih dana! Iznenadna granata, snajperi, nesigurni dijelovi grada! Ipak idem, jer ovim pismima unosim radost i tračak nade u domove ratom razdovjenih obitelji”, Senad objašnjava razloge svoje odluke da se priključi timu od pedesetak poštara.

“Evo nam naše ADRA-e!” – uzvikuju mladi ljudi, muž i žena, u trenutku našeg pristupanja prvoj kućnoj veži. Pozivaju nas da se barem nakratko zadržimo u njihovu domu. “Stigla je ADRA!” – dovikuje majka sinu s ulaznih vrata druge kuće. Suznih očiju i uz glasne jecaje grli nas i ljubi starica koja je danas primila prvo pismo od kćeri koja je svoje utočište našla u dalekoj Njemačkoj. Godinu dana nije ništa znala o njoj.

fullsizeoutput_65c2
Učinkovta obrada humanitarne pomoći u rukama kvalitetnog tima

 

Večera u kuhinji ADRA-ina središta označila je djelomičan smiraj dnevnih aktivnosti radnika ADRA-e. Hedviga Jirota, energična starica koja je nedavno napunila 82. godinu života, pripremila je ukusan obrok pripravljen od humanitarnih pošiljki – sira, tjestenine, riže, goveđeg gulaša. Kao prilog svemu popit ćemo šalicu vrućeg mlijeka u prahu, obogaćenog prahom za bijelu kavu. Sjedimo za stolom zadovoljni. Možemo li u Sarajevu 1993. više od ovoga očekivati!?

“Nije lako. Mnoge su oči uprte u nas. Misle kako ADRA može što drugima ne polazi za rukom”, objašnjava pastor Nikolić. “Dakako, mogli bismo i htjeli bismo učiniti daleko više, ali nam nedostaju kamioni, šleperi. Treba nam vlastiti vozni park.”

DSC00044
Dragovoljci ADRA-e u Zagrebu pripremaju humanitarne pakete za odvoz u Sarajevo

 

Kroz prozor zamračene sobe, mog privremenog doma gledam u obrise zamračenog grada. “Tko bi rekao da je rat!” – progovara tiho Detlef čije oči neprestano skaniraju prividno usnuli sarajevski okoliš. Čisti proljetni zrak i mjesečinom obasjani obronci Trebevića i gradskih brežuljaka, te u daljini tek poneki osvjetljeni prozor podsjećaju na romantične prizore pitomog Betlehema s razglednica što oslikavaju noć Kristova rođenja.

Razmišljam upitno – Zar se Krist nije pojavio i usred drame Sarajeva u očitovanju učinkovite ljubavi ljudi koji usprkos svakovrsnih opasnosti hrane gladne, dijele pakete živežnih namirnica, raznose pisma u najopsnije dijelove grada, opskrbljuju bolesne lijekovima. Bog nije zaboravio Sarajevo.

Audio dodatak: Poslušajte intervju s Editom Dilber i nekoliko dragovoljaca poštara ADRA-e u Sarajevu snimljen u ožujku 1993. godine. Edita Dilber je u vrijeme opsade Sarajeva (1992 – 1995) koordinirala vođenjem raspodjele prispjele pošte i organizacijom prikupljanja pošte na području općina Novo Sarajevo i Novi Grad.

7069666949_6d179eacdb_k
Konvoj ADRA-e s kojim sam napustio opsađeno Sarajevo nakon mjesec dana provedenih u njemu. Posjetite foto album Sarajevo 1993.

Svakodnevna zvučna slika Sarajeva u vrijeme mog posjeta Sarajevu 1993. godine.

Audio – U potrazi za pravim čovjekom

Još jedan zvučni zapis iz arhivskog niza “Tako sam propovijedao prije dvadeset godina”, s temom koja ne zastarijeva. Poslušajte dio propovijedi s naslovom “U potrazi za pravim čovjekom” pod brojem 7 iz arhivskog niza snimljenog 1997. godine u Syndeyu u Australiji pod zajedničkim naslovom “Na pragu novog tisućljeća”. Ako ste ljubitelji evanđelja onda morate izdvojiti dvadesetak minuta i poslušati propovijed u kojoj progovaram o spasenjskoj ulozi Isusa Krista slikama i motivima koji se danas vrlo rijetko čuju s propovjedaonica većine crkava. Trajanje: 23:46.

Ostala predavanja i propovijedi iz navedenog arhivskog niza možete poslušati ovdje.

Audio – Poredak zone sumraka

Tako sam govorio prije dvadeset godina. Nastavljamo s izabranim arhiviranim prilozima mojih predavanja i propovijedi zajedničkog naslova “Na pragu novog tisućljeća”, održanih i snimljenih tijekom 1997. godine u Zagrebu, Osijeku, Melbourneu i Syndeyu. Ovoga puta želim podijeliti prvi dio teme broj 10 iz navedenog niza, s naslovom, “Poredak zone sumraka”. Ova tema, koja je namijenjena malo hrabrijima, mogla je također biti naslovljena: “Jedinstvo u službi pobune protiv Boga!” Iako je ovaj audio zapis star dvadeset godina poruka nije zastarjela. Poslušajte. Trajanje: 21:05.

Audio – Novo doba praznovjerja

Zahvaljujući mom bratu Mladenu još uvijek postoje zvučni zapisi cijelog niza predavanja i propovijedi koje sa tijekom 1997. godine održao u Osijeku, Zagrebu, Malbourneu i Syndeyu sa zajedničkim naslovom “Na pragu novog tisućljeća”. Poseban je osjećaj slušati danas, s odmakom od dvadeset godina, što sam i kako govorio. Za one radoznale evo središnjeg dijela drugoga predavanja iz navedenog niza, s naslovom “Novo doba praznovjerja – što se događa s istinom i vrijednostima”. Jedno od pitanja kojemu sam obratio posebnu pozornost bilo je: Koliko je čovjek siguran kad u svoje ruke prezume određivanje i oblikovanje istine i vrijednosti, i prema njima se odnosi proizvoljno? Imajte na umu da neke ilustracije izviru iz konteksta vremena od prije dvadeset godina. Iako je ovaj audio zapis star dvadeset godina poruka nije zastarjela. Poslušajte! Trajanje: 23.53 min. Snimljeno u Sydneyu.

Propovijed: Bog ima posljednju riječ

Prije nešto više od godinu dana posjetio sam Melburne u Australiji na poziv Adventističke crkve St. Albans. Tijekom posjeta održao sam nekoliko propovijedi i predavanja u crkvi u kojoj sam svojevremeno nekoliko godina poslužio kao pastor (1995-1999). Izdvajam zaključni dio propovijedi “Bog ima posljednju riječ”. Prijevod: Martha Kajfeš. Ostale propovijedi i predavanja koje sam održao u Melbourneu tijekom ožujka i travnja 2016. godine možete poslušati ovdje.

Nekoliko misli iz ove propovijedi:

“Jednim potezom Božjim nestaje sve sto ste ostvarili. Svi vaši gradovi, sva vašim najveća postignuća, svi vaši neboderi, sve vaše vlasti i moćne organizacije, sve što ste smatrali da predstavlja nekakvu moć i prestiž, sve vaše zablude da će vaša ostvarenja potrajati vječno – sve će to jednim potezom Božjim nestati bez ikakva traga. Pogledajte samo danas kakvim jezikom govore moćnici svijeta? Mnogi od njih sanjaju o nekom povratku svojih zemalja na veličine iz prijašnjih utopijskih dana. Oni sanjaju o tome kako će upravo oni povratiti moć svojim zemljama. Međutim, svima njima, kao nekoć i drevnom Nabukodonozoru, Bog poručuje: ‘Možete se boriti koliko god hoćete. Možete čak neko vrijeme i uživati u svojim ostvarenjima. Ali trebate znati da poviješću ja upravljam a ne vi. Moji naumi i planovi će se ostvariti do kraja, do posljedjeg detalja bez obzira koliko me u tome ometali.’ I sada kada svijet hoda na samom rubu svjetskog sukoba, na kraju krajeva ipak će biti onako kako Bog hoće a ne kako moćnici svijeta priželjkuju. Boga nitko neće povući za nos.”

Predlažem vam također da poslušate i sažetak propovijedi s naslovom: “Ne stidim se imena Isusovog“.

Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše

fullsizeoutput_6499

Svekoliko kršćanstvo, u svoj svojoj raznolikosti, tvrdi da mu je najvažnije poslanje navještati Isusa Krista i njegovu spasenjsku istinu.

Ipak, uime istine podijeljeni smo u različite crkvene i denominacijske klubove, opsađeni nevidljivim ali visokim zidovima, duboko u nama još uvijek nadahnuti nekim našim jihadima. Čak i kad drugoj upućuje smješak odobravanja, mnoga vjerska zajednica još uvijek za sebe misli da je upravo ona Bogom dana, ona prava, izabrana, poslana i obdarena upravo onim najbitnijim detaljima spasenjske poruke koje su iz nekog razloga zanijekane ostalima.

Pitam se kako sve to izgleda iz Isusove perspektive?

Nedjeljama, subotama, i drugim danima, jutrima i večerima, mnogobrojne zajednice proslavljaju razdvojeno istog Isusa; možda čak jedna uz drugu, u istoj ulici, ponekad u istoj crkvenoj zgradi. I tako otuđeni jedni od drugih, međusobno se osporavajući – slavljenjem, molitvama, čak i sličnim žargonom prizivamo Isusovo ime i nazivamo se njegovom djecom.

Zamislite sebe na Kristovom mjestu?

Stotine različitih ljudi, međusobno otuđenih i osporavanih, tvrde da vas osobno poznaju; da su upravo oni vaši najprisniji prijatelji. Međutim, ti isti vaši prijatelji međusobno ne razgovaraju, osporavaju jedan drugome autentičnost prijateljstva i poznastvo s vama, čak se međusobno svađaju. Neki su pak vrlo glasni i agresivni u svojatanju vašeg prijateljstva.

Tko je od njih vaš stvarni prijatelj?
Tko je od nas pravi Isusov prijatelj?

Razmišljajući o ovoj nelogičnoj, apsurdnoj i zbunjujućoj situaciji, koja zacijelo ne pridonosi općem najvještaju evanđelja, pitam se koliko je zbiljski Isus jedini i glavni sadržaj naših duhovnih ponuda svijetu? Dvojim poznajemo li mi uopće Isusa Krista čak i kad se na sva usta razmećemo o njemu, i jesmo li pošteni u našim tvrdnjama da nam je jedino stalo do toga da uzdignemo ime Isusovo?

Ili je ipak nešto drugo po srijedi?

Dok tako međusobno otuđeni i osporavani svijetu nudimo svaki svoga Isusa, ne prodajemo li mi u stvari naše omiljene idole i plemenske igračke zapakirane u kutijama obljepljenim posterima s likom maskotnog Krista – da nam ponuda lakše prođe na tržištu?

Tako u našim različitim paketima iz kojih se smješe “Isusove” maskote, zavisno o tome o čijem je paketu riječ, svijetu nudimo naše duhovne isključivosti. Oni većinski, dugovječniji i samodostatni nude nam svoje isključivo pravo na apostolsko nasljeđe, institucionaliziranu istinu i sakralnu baštinu. Oni manji ali ništa manje samouvjereni nude nam njihova isključiva prava na tumačenje objave, istine i Svetog pisma. Oni pak novijeg datuma, glasni i zanosni, nude nam svoje isključivo pravo na dodatnu božansku objavu, ekstazna iskustva u duhu, i svoje proroke i konfliktna proročka tumačenja.

I sve to uime Krista, spasenja, evanđelja i pravoga puta.

Tragična posljedica ovakvog stanja nije samo sablazan razjedinjene Crkve koja zbunjuje i najdobronamjernije, već i u tome što se ovakvom trgovinom nagrđuje ime Kristovo time što ga zlorabimo tek kao mamac za lovljenje riba, za njihovo učlanjivanje u naše eltine nebeske klubove, za strateško odmjeravanja snaga, za prebrojavanje duša – za dokazivanje da istina ipak stanuje samo na našoj adresi. A duše zavedene mišlju da ih hranimo Kristom, pokraj naših stolova ubiru tek mrvice evanđelja obogaćene izobiljem naših različitih doktrinalnih i teoloških pikantnosti. A tek poneki osjećaju da nešto nije u redu, te vape: «Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga metnuše»?

Ako zaista svi mi raznobojni kršćani i nadalje želimo svijetu nuditi plemenskog Isusa, onda nam je potrebno na trenutak zastati i ozbiljno se zapitati – tko nam je dao pravo da se spram Isusa Krista, Gospodina i Boga našega, i spram njegove objave odnosimo kao da je riječ o našem vlasništvu, o našim igračkama? Tko nam je dao pravo da manipuliramo s Onime koga ne možemo posjedovati već ga jedino možemo i moramo nasljedovati?

U ovim danima kada na različitim stranama obilježavamo i proslavljamo 500 godina Reformacije, i kada posvuda slušamo pozive na jedinstvo, ako nam je zaista stalo da budemo dio zbiljskog Kristovog zajedništva, tada nam se prije svega valja baciti pred noge Kristove, pobacati sve naše omiljene maskote, i iskrenih srdaca zavapiti: «Oprosti nam Gospodine što smo od tebe stvorili tisuću idola! Probudi nas i ukloni nam s očiju naša omiljena pokrivala!», te riječima apostola Pavla odlučimo da od današnjega dana više “ne želimo znati ništa drugo osim Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga”. 2. Kor. 2:2.

Audio zapis: Zakon, milost i obećanje

Na poziv postora, kolege i prijatelja Mihala Kreke u nedjelju, 26. ožujka 2017. godine gostovao sam u Baptističkoj crkvi Malešnica u Zagrebu, gdje sam poslužio s propovijedi s naslovom “Zakon, milost i obećanje”, i temom nadahnutom poslanicom Galaćanima 3:10-14. Propovijedao sam na engleskom a pastor Mihal Kreko poslužio je prijevodom na hrvatski. Poslušajte. Trajanje propovijedi 41:10 min.

Oslobođeni negativi

fullsizeoutput_6465
Moj otac Pavao Kukolja 1945. godine.

Autor svih fotografija: Pavao Kukolja

Kapitulacijom Hitlerove Njemačke 7. svibnja 1945. godine Drugi svjetski rat je bio službeno završen u Europi. Sljedećeg jutra, ulice grada Zagreba osvanule su puste. Tek tu i tamo mogao se čuti poneki pucanj.

Pripadnici ustaške, njemačke i dijelovi domobranske vojske, te kolone civila napustili su grad još u nedjelju i ponedjeljak. Zaputili su se u dugačkim kolonama prema austrijskoj granici uvjereni da im je bolje predate se savezničkim snagama nego li pasti u ruke partizana. Toga utorka ujutro na ulicama Zagreba nije bilo nikoga da pozdravi ulazak pobjednika. Građani koji su ostala u Zagrebu skrivali su se zabrinuti iza prozorskih sjenila i zastora. Nitko nije znao što očekivati od Narodnooslobodilačke vojske koja je svakoga trenutka trebala osvojiti prazne ulice i trgove.

fullsizeoutput_63e2

 

Tako je izgledalo jutro osobođenja Zagreba u utorak 8. svibnja 1945. godine, prema sjećanjima mog pokojnog strica Stjepana. Od ranih dana moga djetinjstva uvijek sam iznova, s novom dozom znatiželje volio slušati stričeve ratne doživljaje. Pričao mi je kako je kao domobran bio zarobljen negdje u Slavoniji, pa je nakon dvomjesečnog zarobljeništva pristupio partizanima jer je znao da će u suprotnome završiti u “trinaestom bataljonu”, da bi nakon nekog vremena s još dvojicom suboraca pobjegao iz partizana.

fullsizeoutput_6469

 

Moj je stric na vlastitoj koži dobrano osjetio svu težinu rata na tlu Hrvatske. Što poradi neizbježnih vojačenja koje niti jedan punoljetnik nije mogao izbjeći, a što poradi zarobljavanja on je u četiri godine rata višekratno skidao i oblačio domobransku i partizansku uniformu, da bi na kraju okusio strahote Križnog puta s kojega je jedva izvukao živu glavu. Njegov grijeh bio je u tome što se usudio pobjeći iz partizana. Nije stoga niti čudo što se toga utorka moj stric nije previse radovao ulasku pobjednika u grad Zagreb.

Moga oca Pavla vežu pak posebna nezaboravna sjećanja uz taj povijesni utorak oslobođenja Zagreba.

fullsizeoutput_646c

 

I on je nedobrovoljno podario pet najboljih godina svoje mladosti obsluživanju ratnog i poratnog režima. Najviše se sjeća gladovanja i promrzavanja. Umjesto puške na ramenu je nosio lopatu s kojom je popravljao ceste i uklanjao ruševine, kopao rovove i jame za postavljanje telefonskih stupova, i obrađivao napuštene njive.  Unatoč nedaćama Pavao se nije lako predavao. Optimizam mu je vraćala njegova fotografska kamera od koje se nikada nije razdvajao. Toga utorka oslobođenja, poput većine Zagrepčana on je jutarnje sate proveo provirujući kroz prozor, i slušajući poruke Hrvatskog krugovala, kako se u to vrijeme nazivala radijska postaja Zagreb. A pri ruci mu je bila njegova kamera, spremna za akciju u pravom trenutku.

fullsizeoutput_63e8

 

U svom privatnom, obitelji namijenjenom životopisu, napisao je: “Partizanska vojska ušla je 8. svibnja 1945. godine u prazan Zagreb bez ikakvog otpora. Građani su se bojali izaći na ulice. Prošlo je pola dana I tek se tada broj građana na ulicama počeo postpuno povećavati. Ja sam među prvima izašao na ulicu. Ponio sam sa sobom moj fotoaparat kako bih napravio više snimaka.” I zaista, u poslijepodnevnim satima toga sudbonosnog utorka na zagrebačkim ulicama, od Vlaške i Jurišićeve pa sve do Trga Bana Jelačića nije ponestajalo privlačnih motiva za slikanje.

fullsizeoutput_63bd

 

Nažalost, do današnjeg dana, sedamdeset godina kasnije, od fotografija koje je moj otac poslikao na dan oslobođenja Zagreba sačuvano je svega nekoliko izbledjelih i oštećenih slika. Iako je zub vremena učinio svoje, i možda upravo poradi toga, njihova je dokumentarna vrijednost porasla. Naime, trebalo je imati dovoljno drskosti i među prvima s kamerom zakoračiti na ulice Zagreba u trenucima pojavljivanja partizana. Ipak, očeve slike nikada se nisu pojavile u javnosti. A ako je poneka i pronašla svoje mjesto na nekom portalu ili izložbi, onda je ona ugledala svjetlo dana pod nekim drugim, podobnijim imenom.

fullsizeoutput_63eb

 

Naivan i nedorastao lopovlucima, te donekle nesvjestan važnosti trenutka moj je otac predao negative na razvijanje jednom zagrebačkom fotografskom obrtniku koji mu je uredno pripremio i predao slike, ali mu razvijene negative nikada nije vratio. Puka slučajnost?  Nesmotrenost moga oca? Ili je ipak riječ o tome da je neimenovani fotograski obrtnik bolje razumio znakovitost trenutka i vrijednost snimljenog materijala, te je s umišljajem prisvojio ono najvrijednije – negative?

Tijekom ovih zadnjih nekoliko godina više sam puta na godišnjicu oslobođenja Zagreba na raznim web stranicama naletio na objavljene fotografije raznih autora (nema ih puno) s prizorima ulaska partizana u Zagreb u utorak, 8. svibnja 1945. godine. I više puta mi se učinilo da me neke od tih slika neodoljivo podsjećaju na one s negativa koje mu zagrebački fotografski obrnik nikada nije vratio.

fullsizeoutput_63ea

Audio prilog: Moj otac Pavao Kukolja govori o tome kako je u ratnim i poratnim godinama ostao bez dva fotografska aparata. Prvi mu je oduzeo jedan njemački stražar (1944), a drugi je prodao kako mu ga ne bi oduzeo oficir OZNA-e (1946). 

Dodatak, 12. listopada 2017:

Listajući stranice očeve obiteljske biografije pronašao sam dio posvećen fotografskim aparatima bez kojih je moj otac, Pavao Kukolja ostao na različite načine:

scan0047“U Drugom svjetskom ratu ostao sam bez dva fotografska aparata. Prvog sam u znak zahvalnosti za učinjenu uslugu poklonio jednom nižem časniku pri povratku iz Bosne u Zagreb. Drugi aparat mi je oduzeo jedan njemački vojnik poslije bombardiranja tadašnjeg aerodroma na Borongaju, jer me je vidio da sam slikao jedan njihov uništeni avion.

Trećega mi je htio uzeti jedan niži officir OZNA-e nedugo nakon rata, jer sam bio prijavljen da sam slikao nešto što po njihovom pravilu nisam smio slikati, iako u blizini nije bilo nikakvog znaka zabrane fotografiranja. Iako je pokupio negative, to mu nije bilo dovoljno. Tražio je od mene da mu predam i fotoaparat. Ja sam u međuvremenu poslao moj fotoaparat u Zagreb, i po mom prvom dolasku u Zagreb prodao sam ga jednom fotografu po nižoj cijeni. To sam učinio jer nisam želio da moj fotoapart završi u posjedu ovog officira OZNA-e.

Još sam ostao bez jednog fotoraprata podosta godina kasnije. Prigodom posjeta Novom Sadu Tihomiru (koji je tada imao sedamnaest godina) jedna grupa uličnih nasilnika oduzela je moj lijepi japanski fotografski aparat.”

Audio sjećanje: Misli iz Biblije

DSC01010
Dubravko Sidor i Rosanda Tometić

Prije nekoliko tjedana dao sam intervju Darku Kovačeviću, današnjem direktoru adventističkog studija “Glas nade” u Zagrebu u kojem smo razgovarali o pionirskim danima istoimene radijske djetlanosti u Hrvatskoj, a prije toga i na području bivše Jugoslavije. Prisjetili smo se također i na produkciju kratkih i posvuda prihvaćenih radijskih emisija “Misli iz Biblije”, koje je u ranim devedesetima prošlog stoljeća emitirala veća skupina UKW (FM) radijskih postaja u Hrvatskoj i Sloveniji. Tih sam godina obnašao dužnost glavnog urednika Adventističkog radija u Hrvatskoj i Sloveniji. Nedavni intervju potaknuo je u meni ponešto nostalgije za tim kreativnim i izazovnim vremenima prije dvadeset i nešto godina, pa sam u vlastitoj arhivi potražio neke ostatke radijskog stvaralaštva moga tima, i pronašao dio jedne od emisija “Misli iz Biblije” koju smo pripremili tijekom 1991. godine, te je potom emitirali na nizu radijskih postaja tijekom sljedećih nekoliko godina. Autori teksta u priloženoj emisiji bili su Bruno Baršić i Tihomir Kukolja, a tekst su čitali poznati spikeri Hrvatskog radija, Dubravko Sidor i Rosanda Tometić. Naslov teme: Božji put pomirenja. Poslušajte.

U ime naroda uhapšeni ste!

10

Ovih dana napunilo se točno sedamdeset godina od vremena kada je u revolucionarnom zanosu tek završenog Drugog svjetskog rata ideološki nabijeni Okružni sud grada Zagreba osudio cjelokupno vodstvo Adventističke crkve u Hrvatskoj na višegodišnje kazne zatvora i prisilni rad. Ovaj tekst u izvornom obliku pripremio sam i prvi puta objavio 1999. godine. Budući da vjerujem da bi bilo pogrešno ovakve događaje prepustiti zaboravu, ovaj osamnaest godina stari tekst ponovno želim podijeliti s prijateljima.

Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire zaboravu prepušten sudski proces sedmorici adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem”.

Riječ je o pastorima – Mirku Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od 1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata morala djelovati u ilegali, odnosno samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.

Između 1991. i 1994. godine nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala glasilo “Život i zdravlje”.

Međutim, krajem 1942. godine, ustaške vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i nakladničkog urednika Crkve.

“Tada su nam iz vjerskih krugova bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava. Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.

Međutim, nastupanjem komunističke vlasti u svibnju 1945. godine očito je ovaj izolirani posjet skupine predstavnika Adventističke crkve u Hrvatskoj postao smrtnim grijehom ove vjerske zajednice. U to vrijeme nova vlast FNRJ-a (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) bila je po karakteru i ponašanju vrlo slična boljševičkoj vlasiti Sovjetskog saveza. Tijekom poratnih godina i jedni i drugi nisu štedjeli truda, niti im je nedostajalo kreativnosti u smišljavanju načina progona “klasnih i ideoloskih neprijatelja”. A vjerske zajednice i njihovi vođe bila su česta i omiljena meta.

I tako je u proljeće 1947. godine “Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji, utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio kao prvorazredne “neprijatelje naroda”  i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz težak tjelesni rad.

fullsizeoutput_63c1

Zagrebački dnevnici Vjesnik i Hrvatski narod, tiskani  2. svibnja 1947. godine, pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a čija je zadaća bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom navedeni dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi  “rukovodioci adventističke sekte odmah nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora, te su neposredno ili posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim vlastima na vojničkom i političkom polju.”

Optužnica je također teretila pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata.” Nadalje, njihov se grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.

Teško inkriminirajuće riječi optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost “narodnog” suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen “na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”

fullsizeoutput_63fc
Tamburaški orkestar adventista u Zagrebu u ranim poratnim godinama

Kako ratne, tako su i poratne godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti Adventističke crkve sa sjedištem u Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća  21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!”

Režim koji je u svom utopijskom zanosu 1947. godine još uvijek vjerovao da će montiranim procesima vjerskim dužnosnicima potčiniti njihove zajednice svojim ideološkim stremljenjima – kad se u redove novokrštenika po službenoj dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama; kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti “podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti u godinama diktature NDHa, a niti fašisti za  “narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje vjere kako su to najbolje znali,  te opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.

Teško je vjerovati da će danas netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora nedužno osuđenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve zadovoljštine.  Također teško je povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni” podizati prašinu oko nepravde počinjene prije sedmadeset godina.

Ipak, barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu.  Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.

Ovaj članak prvi puta je podastrijet javnosti 15.veljače 1999, godine. Također objevljeno u http://adventisti.hr/kroza-zamagljeno-zrcalo/